Akcijom je oslobođen prostor širine 10 i dubine 20 km, ukupno 200 četvornih km

Uspjesi hrvatskih snaga primorali su srpsku vojsku da dio jedinica koje su bile angažirane u opsadi Bihaća pregrupira i usmjeri prema smjerovima napada hrvatskih snaga, što je dovelo do smanjivanja intenziteta napada na bihaćku enklavu i do popuštanja pritiska na Bihać.

Za sagledavanje političko-sigurnosne situacije u BiH i RH 1994. godine važno je naglasiti da je 18. ožujka 1994. u Washingtonu potpisan sporazum kojim je dogovoreno primirje između HVO-a i A RBiH te je Washingtonskim sporazumom završio bošnjačko-hrvatski sukob u BiH. Dana 30. ožujka 1994. sklopljen je Zagrebački sporazum o prekidu vatre između Hrvatske i predstavnika pobunjenih Martićevih Srba, koji su, uz aktivnu potporu tzv. JNA, bili u funkciji ostvarivanja planova velikosrpske politike, piše Večernji list BiH.

Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak potpisao je 29. studenoga 1994. u SAD-u, u Pentagonu, s ministrom obrane SAD-a Williamom Perryjem memorandum o obrambenoj i vojnoj suradnji Hrvatske i SAD-a. Tom je prilikom Šušak ministru Perryju izrazio zabrinutost zbog situacije vezane uz opsadu Bihaća, a čija je obrana bila i hrvatski strateški interes. Ministar Šušak posebno je naglasio kako je Hrvatskoj potrebno američko razumijevanje hrvatskoga djelovanja u zaštiti njezinih međunarodno priznatih granica, imajući u vidu još uvijek neriješenu situaciju oko okupiranih područja Republike Hrvatske. Nakon uspješno provedene akcije “Cincar ‘94.” od 1. do 3. studenoga 1994., kojom su oslobođeni Kupres i veći dio Kupreške visoravni, stekli su se uvjeti za nastavak daljnjih planiranih napadnih operacija. Nije bilo vremena za čekanje imajući u vidu i iznimno tešku situaciju u kojoj se nalazila bihaćka enklava, kojoj je prijetio pad, a što bi dovelo do humanitarne katastrofe te bi Srbi osvajanjem Bihaća spojili u cjelinu teritorij pod nadzorom tzv. RSK i RS.

Navedeno bi RH i BiH dovelo u vrlo nepovoljnu vojnu i političku poziciju. Potrebno je istaknuti da je opsada Bihaća počela u lipnju 1992. godine i završena je tek Olujom 5. kolovoza 1995. Bihaćka je enklava bila okružena prostorima koje su kontrolirali tzv. RSK, RS i AP zapadna Bosna te je prostor Bihaća ovisio o uspostavljenom zračnom mostu iz RH. Zračnim mostom od baze Lučko do bihaćke regije samo u razdoblju od lipnja 1994. do kolovoza 1995. organizirano je više od 90 letova kojima su prevoženi streljivo, sanitetski i ostali potrebni materijali. Bošnjački političari redovito su upućivali apele i molbe za pomoć hrvatskom vrhovništvu, a 10. studenoga 1994. zapovjednik 5. korpusa A RBiH general Atif Dudaković uputio je dopis predsjedniku RH Tuđmanu i ministru Šušku, kojim moli pomoć iz RH.

Sagledavajući ukupno stanje na okupiranim područjima, prateći postupke i predviđajući planove agresora, donesena je politička odluka da se nastavi s napadnim operacijama u smjeru Livanjskog polja i Dinare, koja dijeli Livanjsko polje od Sinjskog te čini prirodnu granicu između Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Napadna operacija dobila je kodni naziv “Zima ‘94.” i usklađeno su je planirali GS HVO-a i ZP Split. Zapovjednik ZP-a Split bio je general Ante Gotovina, načelnik stožera brigadir Rahim Ademi, a načelnik GS-a HVO-a general Tihomir Blaškić.

vecernji.ba/Hrvatsko nebo