Zaboravljeni heroj: Priča o Mladenu-Macu Proročiću

“Proročić je u logoru Morinj riskirao vlastiti život kako bi zaštitio zarobljene hrvatske civile. Osigurao je da dobiju hranu, vodu i liječničku pomoć, sklonio ih je od nasilnih stražara i pobrinuo se da prema njima postupaju što je moguće humanije. Zahvaljujući njegovom trudu mnogi su preživjeli to strašno razdoblje i danas mogu svjedočiti o njegovim herojskim djelima.”

Dugo sam planirao napisati tekst o Mladenu-Macu Proročiću, čovjeku koji je 1991.-1992. Kao stražar u logoru Morinj spašavao je zarobljene hrvatske civile od progona, mučenja i sigurne smrti. Njegova hrabrost i humanost ostali su trajno upisani u sjećanje mnogih kojima je pomogao u tim teškim vremenima. Zašto baš sada pišem ovaj tekst? Posljednji događaji, uključujući i rezoluciju o Jasenovcu, podsjetili su me na važnost osvrta na taj period naše povijesti, ali i na one istinske heroje bez kojih Crna Gora ne bi bila niti će ikada biti ista. Jedan od tih heroja svakako je Mladen-Maco Proročić.

Logor Morinj bio je sabirni centar smješten u bivšoj vojarni Jugoslavenske narodne armije (JNA) u istoimenom mjestu Crna kod Kotora. Postojala je od listopada 1991. do kolovoza 1992. godine. Logor je prvenstveno služio za zarobljavanje civila i vojnika s područja Dubrovnika tijekom rata u Hrvatskoj. U tom razdoblju u logoru Morinj boravile su 292 osobe s dubrovačkog područja. Iskazi zatvorenika ukazuju na nečovječno postupanje, uključujući fizičko i psihičko zlostavljanje. Zatvorenici su bili izloženi stalnom strahu za svoje živote u atmosferi terora, u vrijeme ratnohuškačke velikosrpske ekspanzije prema Hrvatskoj i sramnog sudjelovanja Crne Gore u tom ratu i još sramnijeg pohoda na Dubrovnik, Proročić je bio svjetionik. čovječanstvo u mračnim vremenima rata. Dok su mnogi oko njega slijepo slijedili naredbe i sudjelovali u brutalnostima, on je pokazao da je moguće ostati čovjek i u najtežim okolnostima. Njegovo djelovanje nije bilo motivirano željom za slavom ili priznanjem, već dubokim osjećajem za pravdu i empatijom prema napaćenim Hrvatima. Proročić je u logoru Morinj riskirao vlastiti život kako bi zaštitio zarobljene hrvatske civile. Osigurao je da dobiju hranu, vodu i liječničku pomoć, sklonio ih je od nasilnih stražara i pobrinuo se da prema njima postupaju što je moguće humanije. Zahvaljujući njegovom trudu mnogi su preživjeli to strašno razdoblje i danas mogu svjedočiti o njegovim herojskim djelima.

Ugledni hrvatski novinar Luka Brailo u autorskom tekstu „ HUMANOST U NELJUDSKOM OKRUŽENJU“ ističe: Jedini čovjek koji se u knjizi „Sjećanja dubrovačkih logoraša 1991. – 1992.“ spominje zbog dobrobiti koju je učinio za zatočenike u Morinju je Mladen Proročić – Maco iz Kotora. Jedino se uz njegovo ime ne vežu zlostavljanja, premlaćivanja, ponižavanja i druge torture koje su logoraši prolazili u tom “sabirnom centru”. Naime, zatočenici na desetak mjesta u svojim svjedočenjima o Proročiću pišu kao o jedinom stražaru koji se prema njima odnosio ljudski. CKL donosi dva izvatka iz tih svjedočanstava, smatrajući da bi javnost trebala biti upoznata s ovim, doduše rijetkim primjerima ljudskosti, u nehumanom okruženju ratnog Morinja, koji će, kako smo pisali u prošlom broju, svoj epilog dobiti na sudu u Beograd, jer je 4.200 logoraša iz Hrvatske tužilo SCG.

Tako Milo Sikić, potpredsjednik Kriznog stožera Cavtata, ističe da mu je “Proročić spasio život”. Inače, zbog svoje funkcije i činjenice da je njegov rođeni brat Željko bio ratni predsjednik Izvršnog vijeća i Kriznog stožera SO Dubrovnik u Morinju, Sikić je imao “poseban tretman”.

U vojarnu sam prebačen 26. listopada 1991. godine i tamo sam zatekao tridesetak logoraša, piše Sikić. U kontejneru su još ostali Ivo Kralj i M. Brailo. I dalje su me vodili na ispitivanje. Tih prvih dana u kasarni stražari su me tukli dva puta dnevno, po cijelom tijelu, od stopala do glave. Prilikom jednog od premlaćivanja pao sam u komu i tridesetak sati sam ležao polumrtav na podu, a onda su me stražari izbacili iz barake i stavili preko kamena. Čuo sam kako govore: “To je ustaša, treba ga ubiti”. Međutim, jedan od čuvara je rekao da treba pozvati liječnika. Poslije me jedan vojnik odvukao u baraku br. 2, koja je bila ispunjena zarobljenicima. Taj vojnik mi je dao vodu iz čuture i komadić čokolade. Bio je to Mladen Proročić i mislim da mi je spasio život. Pitao me tko sam, koga imam… Pazio je na mene i nije dao drugim stražarima da me tuku. Ali kad njega nije bilo, bila je sasvim druga situacija, naglašava Milo Sikić.

Opisujući strahote proživljene u Morinju, Marko Herco iz Kupara u Župi dubrovačkoj, između ostalog, ističe: “Moram spomenuti Mladena Proročića, logornika iz Kotora”. Od svih logorskih stražara on se jedini ponašao ljudski prema nama logorašima. Nazvao je moju suprugu, koja je s našom šestomjesečnom kćeri otišla iz Dubrovnika kod rodbine u Zagreb, i rekao da sam u Morinju i da sam živ. Jednom mi je donio škare da odrežem nokte jer mi se jedan nokat zario u meso, što je bilo jako bolno. Nakon toga taj nokat više nije bolio. Dok je bio dežurni stražar, redovito je puštao sve zatvorenike na WC, dok ostali stražari to nisu htjeli. Hvala mu na svemu”, svjedoči Marko Herco.

Mladen-Maco Proročić nikada nije odustao. Snažno i hrabro odjeknula je njegova nepokolebljiva kritika velikosrpske opsade Dubrovnika i sudjelovanja crnogorskih rezervista u napadima na Dubrovnik. Prorok je bio jedan od rijetkih glasova razuma i suosjećanja u vremenima kada su mržnja i rat zahvatili regiju. Njegovim osobnim i političkim angažmanom u Liberalnoj zajednici Crne Gore u Kotoru, njegov glas je bio ne samo prisutan, nego glasniji i jasniji od mnogih drugih. Njegove su riječi poput jeke koja se odbija od zidova ravnodušnosti i nepravde, unoseći oštri kritički ton prema vlastima i njihovoj ratnoj politici. Prorok je ustrajno naglašavao ljudske gubitke i patnje proizašle iz suludih ratnih ambicija. Njegov aktivizam nije bio ograničen na kritiku; nastojao je i djelovati na način koji će dovesti do promjena. U vremenima kada je bilo lako postati dio mase i slijediti većinu, Mladen-Maco Proročić ostao je dosljedan svojim načelima, pokazujući da pravi heroji nisu oni koji nose oružje, već oni koji se bore za mir, pravdu i humanost.

Danas kada Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, “slavodobitno” veliča rezoluciju o Jasenovcu, a i sam je bio sudionik jedinica koje su napadale Dubrovnik, siguran sam da više nikada neće moći kročiti među Hrvate. na Stradunu. Njegove riječi o Jasenovcu zvuče prazno i ​​licemjerno u kontekstu njegova ratnog angažmana i uloge u agresiji na Dubrovnik. Taj dvostruki moral nisu i ne mogu prihvatiti oni koji su preživjeli strahote tog sukoba i bore se za očuvanje sjećanja na svoje žrtve.

Nasuprot tome, tihi heroj Mladen-Maco Proročić ostaje ponos te časne i građanske Crne Gore koja nikada neće pokleknuti duhovima velikosrpskog nacionalizma. Njegova hrabrost i ustrajnost u osudi nepravednog ratovanja, kao i neumorna borba za ljudska prava i pravdu, čine ga simbolom otpora protiv mržnje i nasilja. Proročić nije samo kritizirao velikosrpsku politiku i napade na Dubrovnik; svojim djelima je pokazao kako izgleda prava ljudskost u najtežim vremenima. Njegovo opredjeljenje za mir, pravdu i međusobno razumijevanje prevazilazi granice nacionalnosti i politike i služi kao podsjetnik mnogima u Crnoj Gori i šire. On je svijetli primjer one Crne Gore koja se ponosi svojom građanskom tradicijom i etikom i koja se suprotstavlja svakom obliku nacionalizma i šovinizma.

Dok Mandić povijesnim rezolucijama pokušava reinterpretirati povijest i pridobiti simpatije, Mladen-Maco Proročić kao čovjek djelovao je u skladu sa svojim uvjerenjima i koji je uvijek stavljao ljudskost ispred politike. Njegov primjer pokazuje da je moguće biti moralan i častan iu najtežim vremenima i da su pravi heroji oni koji se bore za dobrobit svih ljudi, bez obzira na njihovu pripadnost. Na Stradunu, gdje još žive sjećanja na prošlost, Proročićev svijetli primjer podsjeća što je časno i pravedno. Njegov društveni angažman i dalje potiče nove generacije na borbu protiv nepravde i izgradnju društva utemeljenog na poštovanju, pravdi i miru. U tom kontekstu on će uvijek biti heroj, dok će licemjerje ljudi poput Mandića biti zaboravljeno i prezreno.

Zato je važno ispričati i prenijeti priču o Mladenu-Macu Proročiću i drugim neimenovanim junacima u vremenima zla. Pokazali su da su hrabrost i humanost univerzalne vrijednosti koje nadilaze granice, etničke pripadnosti i vrijeme. Njegova nas priča inspirira da budemo bolji ljudi i da nikada ne zaboravimo važnost borbe za pravdu i ljudska prava. Takvi pojedinci su svjetionici u mračnim vremenima koji nam pokazuju put kojim trebamo ići.

Također, iskreno vjerujem da će suvremena i moderna Hrvatska pronaći način da se Mladenu-Macu Proročiću oduži za njegovo junaštvo u obrani najvećih ljudskih ideala i vrijednosti. Priznanje njegovom radu ne bi bio samo čin zahvalnosti, već i snažna poruka da se dobrota i humanost prepoznaju i cijene. Takva nagrada služila bi kao simboličan čin pomirenja i izgradnje mostova među narodima, pokazujući da se istinska hrabrost i humanost nikada ne zaboravljaju. Proročićev primjer podsjeća nas da svaki pojedinac može nešto promijeniti, čak iu najtežim okolnostima. Njegova djela poticaj su ne samo onima koji su preživjeli ratne strahote, nego i svima nama koji težimo pravednijem i humanijem društvu. Priče o takvim herojima treba pričati i prenositi s koljena na koljeno, kao trajni podsjetnik na snagu ljudskosti i empatije. U svijetu punom sukoba i nepravde, primjeri poput Proročićeva daju nadu i ohrabrenje.

Napisao:Božidar PROROČIĆ , književnik i publicist

aktuelno.me / Hrvatsko nebo