Vladimir Lončarević: Starčevićanstvo – „dogma“ hrvatskoga državnoga prava

Prvi naš predsjednik dr. Franjo Tuđman ugradio je starčevićanstvo u svoju politiku pomirbe i stvaranja samostalne države. Na jednome mjestu, još za bivše države, zapisao je: „Ja sam, međutim, davno došao do spoznaje da se u starčevićanskom smislu treba vratiti hrvatstvu.“ Predsjednik Tuđman često je govorio da smo slobodu i samostalnost izborili vlastitim snagama, razborito i uz Božju pomoć. Ta je rečenica oslonjena na Starčevićevu misao “Bog i Hrvati” – ističe dr. sc. Vladimir Lončarević u svom osvrtu na MIportalu. Prenosimo osvrt u cijelosti uz suglasnost autorovu. 

Na dan 23. svibnja navršava se jubilej 200. obljetnice rođenja Ante Starčevića. Rođen je 1823. u Velikom Žitniku kod Gospića. U Zagrebu završava Klasičnu gimnaziju te odlazi u sjemenište u Senj, a potom u Peštu na studij teologije, gdje je 1846. promoviran u doktora filozofije. Tada odustaje od svećeništva i odlučuje posvetiti se borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Bio je u tomu uzor mnogima, neosjetljiv na priznanja, časti i laskanja, stekavši za života dični naslov Oca Domovine. „Ne tražim neprilike ni pogibelji“, napisao je, „nu kada se radi o pravu domovine, o sreći naroda hrvatskoga, ja ne znam za nikakovu pogibelj, za nikakovu žrtvu, nego nastojim da ispunim moju dužnost, i na koliko mi to za rukom pođe, na toliko sam zadovoljan, ne pazeći na posljedice koje se mene sama tiču.“

Razdjelnicom „ili k slavstvu il’ k hrvatstvu“ zastupao je u svemu dušu hrvatsku, žestoko pod egidom „slavoserbštine“ napadajući razne političke inačice i nositelje filogermanstva, filoungarstva i jugoslavenstva. „Slavoserbima“ nije dao etničko, nego psihološko i moralno određenje, tretirajući ih kao političku i moralnu kategoriju izdaje i sluganstva. „Oni su sužanjska pasmina, skot gnjusniji od ikojega drugoga… oni se u svemu vladaju kako im njihovi pastiri određuju.“

Kada dakle Hrvatska bijaše u pitanju, bio je nepokolebljiv, stekliški zadrt. On nije puki političar, a državnikom nije dospio biti – bio je vizionar slobodne i samostalne hrvatske države. Snažno je promovirao državotvornu misao, koja je doduše stoljećima opstojala u kontinuitetu pod raznim vidicima isticanja hrvatskoga državnoga prava, no on ju je oblikovao odrješitom riječju „ni Pešta ni Beč“, nego samo slobodna Hrvatska. Preuzevši načelo Francuske revolucije da je svaki narod, ma kako malen bio kraj u kome živi, apsolutni gospodar u njemu i ravan drugima, prekinuo je glavinjanje hrvatske politike između Pešte i Beča, učeći Hrvate da imaju Božje i ljudsko pravo na samostalnu državu. Poznata je njegova rečenica iz Pisama Magjarolacah (1879): „Makar Hervatska bila samo uru dugačka i uru široka, makar bilo samo pet Hervatah: neka ih to pet bude slobodno i srećno“. U tom pogledu, kako je netko napisao, „Starčević je dogma“.

Još je dvije važne stvari učio: da Hrvati nisu narod „malešan ni preslab“ i, drugo, da treba otkloniti bilo kakvo vjersko, rasno ili krvno determiniranje, smatrajući narod prije svega etičkim i kulturnim entitetom, pa je prijekim okom gledao i sve one koji dijele hrvatski narod po vjerskoj liniji, ulazeći u polemike i s nekim svećenicima. U hrvatskoj državi, smatrao je, svi ljudi s državljanstvom politički su Hrvati, bez obzira na njihovo etničko podrijetlo, i obvezni su na lojalnost. U  listu Sloboda 1883. piše: “Glavna je stvar da svi rade za narod i za domovinu, a neka se zovu kako im drago…“.

Bijaše asket, izgrađena kršćanska figura. Od svojih pristaša tražio je upravo svetačke vrline. Tako u svom Naputku članovima stranke prava uči da su načela političkog djelovanja pravice, krjeposti, uljudnost, nepodmitljivost, duhovno dobro, nerastrovano srce, dok istodobno grmi protiv sebičnosti, odbijajući makjavelizam i utilitarizam. Znao je govoriti da nemamo ljudi jer nema „značajeva“ (karaktera), grdeći Hrvate jer se mijenjaju „naglije nego primorsko vrijeme“. On je volio stekliški pretjerivati, ali je najbolje shvatio taj naš nesretni mentalitet i zato se sav dao na to da prekinemo s ksenolatrijom i podložništvom.

Takvim radikalizmom privukao je mladu inteligenciju, osobito književnike, koji se ugledaše na nj. U predgovoru Pismima Magjarolacah, naslovljenom „Na štioca“, nedvosmisleno se zauzima za realističke principe u književnome modeliranju zbilje: „Pokazati čitatelju istinu i neistinu, lepo i ružno, dobro i zlo, plemenito i sramotno, koristno i škodljivo, pravo i krivo: to je sve što se od pisca može očekivati. Ja ću se ili toga deržati, kako mogu, ili ću mučat i mirovat.“ Tako gotovo nema hrvatskoga književnika od sedamdesetih godina 19. st. do kraja moderne (oko 1914) koji nije makar neko vrijeme bio pravaš. Gjalski, Hranilović, Kranjčević, Kovačić, Kumičić, Harambašić, Novak, Tresić Pavičić, Matoš i drugi – sve je njih privukao njegov socijalni i nacionalni ideal.

Prvi naš predsjednik dr. Franjo Tuđman ugradio je starčevićanstvo u svoju politiku pomirbe i stvaranja samostalne države. Na jednome mjestu, još za bivše države, zapisao je: „Ja sam, međutim, davno došao do spoznaje da se u starčevićanskom smislu treba vratiti hrvatstvu.“ Predsjednik Tuđman često je govorio da smo slobodu i samostalnost izborili vlastitim snagama, razborito i uz Božju pomoć. Ta je rečenica oslonjena na Starčevićevu misao “Bog i Hrvati”: „Narod hrvatski sačuvao si je u svim nevoljama, još jedno neprocjenjivo dobro, a to je dobro: vjera u Boga i u svoje desnice. Narod hrvatski vjeruje, bez da mu itko kaže, da je Providnost njemu, koji se je u duhu kršćanskom za druge vazda žrtvovao, lijepu budućnost odredila; narod hrvatski vjeruje da tu budućnost, to poslanstvo neće određivati Austrija, nego Bog i Hrvati!….“

Svojim je djelima i političkim radom Starčević postavio političke temelje hrvatskoj samosvijesti i suvremenoj samostalnoj nacionalnoj državi. Umro je 28. veljače 1896. u Zagrebu, veličanstveno ispraćen na groblje uz crkvu sv. Mirka u Šestinama. Neka mu je mir Božji i vječita slava i hvala!

 Vladimir Lončarević

Naslovna fotografija: Rodna kuća i spomenik dr. Ante Starčevića u Žitniku u Lici

MIportal/Hrvatsko nebo