Nataša Božinović: Milanović i drug Tito filmofili par excellence

Sjećate li se kako nam je bravar Tito bio stručan u svemu. Uz mnoštvo posla, lova, playboy apetita, Tito je bio i filmofil. Imao je sindrom Talentiranog gospodina Ripleya. Kompleks tipa iz niže klase bez talenata, sa samo onim jednim; da postane viša klasa. Tako paradoksalno je onaj koji je bio za ukidanje buržoaske klase, više je nego itko priznavao i divio se istoj. Posebno segmentu neradničkom i dekadentnom. Kao i Ripley, Tito je iza sebe ostavljao leševe. Bili su to ljudi koji su ih skužili, prepoznali o kojoj i kakvoj osobnosti je riječ. i pozerskoj. Razlika je što je Ripley samozatajniji i njegova ambicija nije politička vlast. Titu je dio naroda klicao i podrivao njegovu taštinu, pa je i horor koji ostavljaše iza sebe veći od Ripleyeva. Da ne govorim da je Ripley fikcija, a ovaj nam se stvarno dogodio.

Tito je čisti primjer kulta ličnosti. Problem je što se i danas njeguje u hrvatskome društvu. Obrazac dolaženja na vlast u demokraciji, te održavanje na vlasti, Titovi slijednici kuže tisuću svjetlosnih godina bolje od onih koji su cijeli život priželjkivali i borili se za demokraciju. Uspješno traže i pronalaze crne rupe demokracije u koje izlijevaju svoju radioaktivnu crvenu kanalizaciju. Ne čude me takvi. Ne čudi me primjerice revolucionarni špirit splitskoga Ivoševića i zagrebačkoga Tomaševića koliko idealiziranje demokracije od strane naših desničara. Čudeći se crvenome iskorištavanju demokracije, ne ulazeći u korak s trendovima, gube svoju perfekcionističku Hrvatsku kao da kliču: „Ako nije po mome modelu(a ovih modela ima više nego Hrvata), e onda neka je đava crni odnese“. I gledajući hrvatsku politički i kulturno, uže i šire, to nam se događa. Primjeri iz bliže prošlosti su rečenice s kojima se svatko susretao, a možda ih i sam izgovarao: Bolje i Milanović nego Kolinda, Bolje i Puljak nego HDZ. Drugim riječima: bolje je gore za Hrvatsku. Odnosno kako god okrenete dođete na neprijateljsku antihrvatsku definiciju Hrvatske i rezultat: što gore to bolje. Nabrajati mogu poduže, ali dovoljno će biti i najfriškije: otvaranje Pelješkoga mosta. Ne žele ga antihrvati iz Hrvatske kao ni bošnjački nacionalisti. To je razumljivo. Ali za divno čudo, ne žele ga ni oni samozvani najhrvatskiji Hrvati tzv. dodrinaši. Bošnjacima je to poraz njihovih morskih osvajačkih aspiracija, antihrvatima je to udaljavanje od “regiona“, a najhrvatskijima udaljavanje od Drine. Rezultat svih zajedno: prosperitet Hrvatske zadnja je rupa na sviralu. Mozgovne operacije antihrvata i bošnjačke politike apsolutno su mi shvatljive, a ove druge, uz sav trud…, ne mogu dosegnuti te visine. Prizemljit ću se sredinom osmoga mjeseca. Proći ću mostom koji formalno spaja hrvatske granice i neformalno sva hrvatska srca od kojih ističem ono neumsko koje bi trebalo biti uzor najhrvatskijima. Paradoksalno, najhrvatskiji među nama ne kuže da je poraz neprijatelja, hrvatska pobjeda. A bošnjačka politika i ona pete kolone, sigurno nije prijateljska.

I kako nitko ne snimi film o našim luzerskim paradoksima. Bile bi to vrhunske parodije. Ne treba biti ni posebno inventivan. Životnih detalja koliko hoćeš. Jedan od njih je i danima najavljivani ekskluziv69. Pulskoga filmskog festivala: intervju Daniela Rafaelića s filmofilom Milanovićem. Već me sama najava asocirala na druga Tita koji je uz satrapsku vladavinu imao vremena pogledati i pet filmova dnevno i tome smo se vjerovali, ne vjerovali, morali diviti. Kvaka demokracije je što se ne moraš na silu diviti ako nećeš, a baš to što nema sile, ostvaruje veći učinak lobotomije.

Za razgovor s Milanovićem HTV će pomno izabrati simpatičnoga i ugodnog sugovornika, a usput i vrlo dobrog poznavatelja materije Daniela Rafaelića. O filmu, mora se priznati, zna ponešto i Milanović. Kolinda ne zna ništa. I to se, sve kao neće, u intervjuu provuklo u više navrata. Kako je i inače Milanović Katica za sve, tako je i ovdje bio Katica za čitavu filmsku povijest. Dinamike, vrludanja i skakutanja nije nedostajalo, kako ni u svim ostalim njegovim, tako ni u ovome intervjuu. Samo je s Rafaelićem ipak podignuto na višu i ugodniju razinu negoli inače. Dotaknuo se predsjednik svega po malo, a najmanje hrvatskoga filma. Kad ga se pitalo o toj temi, zaustio je nešto, ali ubrzo je okrenuo na srpski film. Tu je doma. U SFRJ. Odgajan u tome miljeu ili bolje rečeno lobotomiran, na trenutak je izgledalo kao da ga se zateklo s pitanjem. I kao da je zaboravio da je 2022. i da je predsjednik RH, Milanović se vratio u osamdesete te sasvim prirodno govorio o onome što je tada za njega kako vele, člana beogradske podružnice partije, bio domaći film. Izgleda i danas je. Pokušajte sada zamisliti visoke slovenske ili čak srpske dužnosnike koji s takvim užitkom govore o hrvatskome filmu kako je hrvatski predsjednik govorio o srpskome. Teško, zar ne? Inače, u promidžbenome smislu, intervju je bio uspješan. Rafaelić je brusio od početka do kraja kraćeg razgovora, sofisticiranoga Milanovića. Da budemo iskreni, takav ne postoji. Ali se može izbrusiti.

Sigurno to ne bi pošlo za rukombahatoj novinarki Jeleni Jindri. Stasita poput Jovanke Broz ne bi normabelizirala Milanovića. Pače bi ona, istakla onu njegovu nervozu, bahatost i kafanski stil ophođenja, pa je za priču o sofisticiranom filmofilu Milanoviću, bio idealan Daniel Rafaelić. Tako je ugodan sugovornik da imate dojam da vam cijelo vrijeme nudi štrukle koje su mamice pekle. Milanović u tom kontekstu briljira poput Rade Šerbedžije kad iz Matana u Prosjacima i sinovima prelazi u Krešimira Horvata u Putovanju u Vučjak. Ili poput Zdravke Krstulović kada iz moga omiljenog lika Anđe vlajine prelazi u madam Violet. Svaki je Rafaelićev intervju zanimljiv i poučan za gledatelja. On je sigurno svijetla točka HTV-eove emisije 69. Pulski filmski festival. I inače.

S predsjednikom kako rekoh ne će razgovarati greza i za voditeljicu prebahatoga i negostoljubiva izraza lica i boje glasa, Jelena Jindra. Milanović je sada u ulozi intelektualca i filmofila, a Jela bi svojim poznatim nasrtajima totalno poremetila koncept ove reklame i izazvala suprotni efekt. Podsjetit ću tko je Jelena Jindra: Između dvije Pule prometnula se ona zajedno sa Sevkom u nacionalnu heroinu. Totalno neprofesionalno je, kao uostalom i uvijek, strastveno samo za svoju stranu, objavila na nekome portalu nevezanome za HTV, feljtonsku pljucačinu po Poliklinici za zaštitu djece i mladih i Centru za socijalnu skrb, gdje druga strana nije imala šanse. Kako su vrijednosti i u svijetu, a kamoli ne kod nas koji imamo specifičnost-jugoslavenčad, izokrenute do besvijesti, to se podiglo na razinu istraživačkoga novinarstva.

S obzirom da je vlastitu kuću HTV koristila za svoju osobnu promidžbu u tome slučaju i što joj je stil identičan RTL-ovim voditeljicama raznim derifaj-pastorčićkama, onako nametljiv i bahat, vazda neprilično provokativan, činilo mi se da će HTV ipak sačuvati malo dostojanstva i šutirati je tamo među svoje, gdje i spada. Ipak nije. Što pokazuje koliko HTV gubi utakmicu za utakmicom kad je jugoslavenčad u pitanju. Jele i dalje žari i pali u najosjetljivijem i najpodatnijem za silovanje „regionom“, programu: kultura HTV 3. Konkretno i u ovogodišnjoj emisiji Pulskoga festivala. Zajedno s istom yugroupiegirlkom Koraljkom Kirinčić iz emisije Knjiga ili život. Teško je to za provariti, ali kad god je nešto o „regionu“ evo ti ih da nam javno masturbiraju na to.

Najluđe, doslovce najluđe ikad od regionalnih bullshits koja nam serviraju, bila je reportaža o suradnji glede filmske koprodukcije. Gle opravdanja, a to je ono što me nasmijalo, navodno Italija i Turska da si Bog, neće ti dat lovu ako im ne ponudiš grupnjak od Vardara do Triglava. I zbog toga , mi u filmu, moramo glumiti Jugoslaviju. Vele percipiraju mentalitetski i kulturno taj prostor zajedno. Nema veze što je Guillaume Apollinaire davno rekao da je umjetnost nacionalna, da već nastankom filma prepoznaješ nacionalni izraz, kad majke ti, cijelo vrijeme je očito da upravo taj nacionalni izraz ovi opančari koji nam se izdaju za kulturnjake, žele pojesti. I što ćeš, veli čak i intervjuirana filmska djelatnica Slovenka, zadužena za takve koprodukcije, ako žele grupnjak, moramo im ga dati. Ali i ona govori o nekom prostoru, regiji, a Jindra zaključi: Jugoslavija, pa šta bilo. Nema više kalkulacija. Dušu je dala za takve reportaže. Zato Rafaelić uskače kao maca papučarica. Da zakrpi njihove regionalno isfucane opanke.

A nagrade pulske arene, pitate se? Čemu se iz godine u godinu ponavljati. Ako filmaši to rade, ne moram ja. Poput Senki nad Balkanom. Druge sjenke, isti cilj: Prikaz grandioznosti bivše države u jugo-srpsko-feminističko-LGBT-multikulti čorbi, koja brate, nikako ne silazi s menija. A naručuje je samo uski krug opančara.

Nataša Božinović/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo