Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (5)

Ima više važnih razloga – u smislu što uzroka, što ciljeva – za koje možemo pretpostavljati da su ponukali ili nagnali Putina da krene u vojni pohod na Ukrajinu. Jedan od njih jest procijenjena nedovršenost formiranja ukrajinske narodno-nacionalne svijesti. Drugi je u njoj razmjerno vrlo zastupljena ruska, proruska, a osobito ruski govoreća manjina. Tu je i povijesna bliskost, pa i ispremiješanost tih dvaju naroda.

Ideja o tomu da ukrajinski narod zapravo ne postoji, nego da je dio „velikog“ ruskoga naroda, svakako je rusko mitomansko pretjerivanje, koje se očito nije poklopilo sa stvarnošću. No znamo i iz vlastite novije povijesti kako se nemali broj Hrvata identitetski klatio između hrvatstva, regionalnog identiteta, austrofilstva, mađaronstva, talijanstva, jugoslavenstva i srpstva. Priklanjanje, s vremenom, mnogih, ne osobito etnički, još manje jezično-kulturološki samosvjesnih Ukrajinaca (jačemu) ruskom identitetu moglo se uzeti kao realnu pretpostavku za blisku budućnost – ako bi im Moskva (pre)oblikovala njihovu svijest, nakon što prethodno provede drastične promjene sastava stanovništva, koje su u već u tijeku.

Nadalje, za razliku od triju baltičkih (bivših sovjetskih) republika, premda u Latviji i Estoniji ruska manjina tvori četvrtinu populacije, dakle dvaput više nego na tlu istočno i zapadno od Dnjepra/Dnipra, Ukrajina ipak nije članica NATO-a, a one jesu. Rizik od žestokog i izravnog vojnog protuudara oružanih snaga moćnih članica NATO-a bio je kod Ukrajine neusporedivo manji. Takvu „slabost“ Ukrajine, što nije članica NATO-a, a k tomu je od 2014. i podijeljena zemlja, ima i Moldavija.

Heartland [Hartland] – možda najvažniji geopolitički razlog za invaziju Ukrajine

Sve to i mnogo drugoga sigurno je za donošenje odluke o invaziji bilo važno. Pa ipak, možda najvažniji razlog, gledano geopolitički, možemo pronaći kod Dugina odnosno kod njegova poklonika, moćnog obavještajca i Putinova vrlo bliskog suradnika Patruševa.

Patrušev se u jednom intervjuu iz svibnja 2009. danom glavnoj urednici Izvestije, koju je vlast postavila na to mjesto, Eleni Ovčarenko, pozvao na engleskog politologa i geopolitičkog teoretičara Halforda Mackindera, koji je davne g. 1904. proglasio ovaj postulat: „Tko kontrolira istočnu Europu, vlada Heartlandom [najvećim područjem euroazijskog kopna]. Tko kontrolira Heartland, zapovijeda ’Svjetskim otokom’ [čitavim euroazijskim kopnom]. Tko vlada ’Svjetskim otokom’, vlada svijetom.“

Dugin: „Fašizam – bez granica i crven“

Patruševu je tu Mackinderovu  misao stavio u pamet Dugin, bivši disident u razdoblju komunizma, čija su djela doživjela slavu nakon što je Putin došao na vlast g. 2000. Dugin je u svom djelu „Temelji geopolitike“ (1997.) dao Mackinderu središnje značenje. A Mackinderovu postavku još su davno prigrlili neki njemački teoretičari, povezujući ju s njemačkim pojmom Lebensraum (životni prostor). Sve skupa zatim je preuzeo naraštaj geopolitičkih mislilaca povezanih s nacizmom. Jedan od njih, Mackinderov suvremenik Karl Haushoffer, njemački general i strateg, zastupao je ideju o savezu Berlin-Moskva-Tokyo, koju je Hitler poslije i ostvario pridobivši za nju Staljina. Od Haushoffera Dugin je preuzeo ideju o potrebi da se udari na „atlantizam“, kojem  su na čelu SAD i NATO. Duginov plan bio je jednostavan: prvo ponovno okupiti države bivšeg Sovjetskog saveza, a zatim pomoću pametne diplomacije ostvariti savezništvo s Japanom, Iranom i Njemačkom kako bi se iz Europe i Azije izbacilo SAD i njegove „atlantiste“.

Ideje staljinizma i ideje nacizma – osobito u geopolitičkom, ali i ezoterijskom, okultnom aspektu, u smislu tajnih znanja (gnoza), borbe protiv tajnih društava (urote) i u smislu jezivih poganskih simbola (novo poganstvo, koje je po katoličkom nauku istovjetno s idolopoklonstvom i bliskošću sa zlim silama) – opet su se jedne s drugima zbližile. Dugin to nije osobito ni skrivao; jedan njegov esej iz g. 1997. nosi naslov: „Fašizam – bez granica i crven“. Čitav taj esej u prijevodu na engleski dostupan je ovdje:

https://www.stephenhicks.org/dugina-fascism-borderless-red/

No te već pomalo daleke godine 1997. ruski je BDP bio manji od nizozemskoga (danas je manji od BDP-a New Yorka), a Rusija je skupa sa svojom oružanom silom, nagrizenom neredom, birokratskom učmalošću i korupcijom, još bila u komunističko-oligarhijskim i  ostalim ruševinama. Nije uspijevala ugušiti pobunu u maloj Čečeniji. Pa ipak, već tada Dugin je propovijedao da je poniženje Rusije bilo rezultat stranih urota – a ne njoj vlastitih, imanentnih slabosti.

Runski simboli jesu drevni gotski simboli koji znače nešto tajno, ezoterično, a za njima su posezali nacisti. Jedan od njih, vidljiv i na naslovnici Duginove knjige, jest „zvijezda kaosa, u obliku dvostrukog križa s prijetećim oštricama u osam smjerova, dakle usmjerenih na sve strane, ekspanzivnih i prodornih.

Posebno je zanimljiv jedan ulomak Duginove knjige, u kojem se osvrće na rusku vojnu akciju u susjednoj Gruziji iz g. 2008., kada je toj zemlji Rusija otrgnula Abhaziju i proglasila ju samostalnom republikom, te na akcije na Krimu i u istočnoj Ukrajini:

„Jedini absolutni imperativ ruske geopolitike jest posvemašnja i neokrnjena kontrola Moskve nad čitavom dužinom crnomorske obale koja se proteže od Ukrajine do ozemlja Abhazije. Može se proizvoljno razbiti čitavu tu zonu na temelju etno-kulturnih, etničkih i vjerskih osnova tako što će se osigurati autonomiju Krimu, Ruteniji, Tatarima, Kozaciji, Abhazima, Gruzijcima itd., no sve to jedino pod absolutnom kontrolom Moskve nad vojnom i političkom situacijom…. Sjeverna obala Crnog mora treba biti isključivo euroazijska i pokorna Moskvi kao središtu.“

Šansa za „bivši Sovjetski savez… da postane nezavisno središte globalnog razvoja, a ne periferija Europe i Azije“

Tako je ideja „Euroazije“ – nasuprot Europskom uniji i nastojanjima „atlantista“ da zagospodare što većim dijelovima svijeta – postala klica nove kremaljske ideologije moći pod Putinom. Jačala je paranoja, a na sve strane vidjelo se zapadne urote. Svijest o „vanjskom neprijatelju“ bila je poluga za organiziranje čvrste državne vlasti. Euroazijstvo je mobiliziralo ruski nacionalizam, obnovilo ideju ruskog mesijanizma i slavenskog „bratstva“ te oživilo štovanje Staljina, u okviru (formalnog, mitskog) njegovanja ruskih tradicionalnih nacionalnih i pravoslavnih vrijednosti.

Putinova zamisao o „Euroazijskoj uniji“ lansirana je g. 2015., nakon aneksije Krima. Oligarsi kao Sečin, šef Rosnjefta, pripadaju krugu onih koji zastupaju takva gledišta, koja su prerasla u neku vrstu državne dogme. Unutar ruske „duboke države“ čini se da postoji konsenzus o toj euroazijskoj strategiji.

Viziju „Euroazijske unije“ Putin je preko čitave stranice Izvestije izložio još 4. listopada 2011. U rujnu 2013. posegnuo je na forumu u Valdaju za izrazom „država-civilizacija“ te izložio zamisao euroazijskih integracija ovako: „Dvadeset prvo stoljeće obećava da će biti stoljeće velike promjene, era oblikovanja velikih kontinenata geopolitičke, financijske, ekonomske, kulturalne, civilizacijske, političke i vojne moći. Zbog toga je naš absolutni prioritet usko integriranje s našim susjedima.“ Svoju ideju „oplemenio“ je blistavim nakitom kao što je „očuvanje identiteta narodā identitetom Euroazije u novom stoljeću i novom svijetu. Euroazijske integracije šansa su za bivši Sovjetski savez da postane nezavisno središte globalnog razvoja, a ne periferija Europe i Azije.“

Heartland se nalazi u istočnoj Europi!

Da bi se dakle na globalnom planu bilo netko i nešto, mora se biti velik i moćan, mora se formirati „kontinentalnu civilizaciju“. No dobro, ali zašto je Putin udario upravo na Ukrajinu? Uz sve ostale razloge, o kojima se dosad mnogo govorilo, na to će nam odgovoriti Mackinderovo objašnjenje o tomu gdje se nalazi spomenuti Heartland (kopnena jezgra golemoga europsko-azijskog kopna). Po njemu, središnji dio Heartlanda nalazi se u istočnoj Europi! Znači, Rusija mora zavladati dijelom istočne Europe da bi uopće mogla pomišljati na prevlast u „Euroaziji“.

Kako velik dio istočne Europe već posjeduje sama Rusija, i kako Moskva već kontrolira Bjelorusiju, posve je logično da se cijelo to veliko područje između Baltika i Crnog mora „popuni“ nedostajućom plohom ozemlja. A najveća je i najvažnija od svih tamošnjih ploha – Ukrajina. Zato je prvotno ruski invazijski plan očito i bio uspostaviti kontrolu nad čitavom Ukrajinom, onako kao nad Bjelorusijom. No kada se plan o „preuzimanju“ čitave Ukrajine putem „elegantne“ promjene („nacističke“) vlasti u Kijevu izjalovio, Putin je prešao na „Plan B“: na otimanje jugoistočnih, središnjih i sjeveroistočnih dijelova te zemlje.

U ostvarivanju „Plana B“ ruska vojska pokazuje i snagu, ali i velike slabosti. Zato je još uvijek vrlo rizično predviđati koliko će u svom nastojanju uspjeti. Po procjenama dobro upućenih američkih obavještajaca, Putin bi zato mogao „udvostručiti“ udare, ali za sada nije izgledno da će se radi postizanja ključnih vojnih pobjeda poslužiti taktičkim nuklearnim oružjem, ili takozvanim „džepnim nuklearnim bombama“.

Naravno, moguće je i da Putin najednom rat zaustavi, te da s adutom dosad zauzetih područja u džepu počne pregovori o političkom rješenju rusko-ukrajinskog sukoba i o budućem statusu sada okupiranih, priznatih ili anektiranih dijelova Ukrajine. Posljednje izjave predsjednik Putina od nedjelje 8. svibnja pokazuju da je on smanjio prvotne ambicije i apetite, te da bi bio zadovoljan i mnogo manjim dobitkom od onoga što ga je na početku planirao. No ukrajinska strana (Zelenski), uz potporu mnogih sa Zapada, inzistira na oslobađanju okupiranih područja…

Novi Hladni rat između glavnine Europe i onoga što je ostalo od Sovjetskog saveza već se zahuktao

Ako se primirje i uspostavi, pregovori će dugo trajati, i teško da će ikada sve riješiti, još manje povratiti sve u prethodno stanje (status quo ante), no faktično stanje na terenu poštovat će se sve dotle dokle odnosi snaga ostanu u dinamičnoj ravnoteži. Slično kao što Srbija poštuje samostalnost Kosova iako ga nije priznala. Ili kao što Gruzija nakon g. 2008. ne osporava vojno faktičnu odcijepljenost svojih pokrajina Abhazije i Južne  Osetije, iako ih i dalje smatra dijelovima svog teritorija. Ili kao što Kina od proglašenja Tajvana (Formoze) i okolnog otočja „Republikom Kinom“ g. 1949. nije vojno pokušala vratiti to područje pod svoju jurisdikciju, iako bi to ogorčeno željela učiniti.

Po svemu sudeći, ako se rat ne proširi i na koju drugu zemlju ili ako ne dođe do neposrednog sukoba između NATO-ovih i ruskih oružanih snaga, ili ako se ne dogodi promjena vlasti odnosno kursa i strategije u Moskvi, Ukrajina će biti faktički podijeljena na „dvije Ukrajine“, kako je to ovih dana predvidio jedan američki geopolitičar. Između proruske i prozapadne Ukrajine ne će biti nikakve tampon-zone, nego samo oštra crta i dubok „rov“. Taj rov ujedno će biti i razdjelnica između novonastajuće euroazijske i sadašnje zapadne „civilizacije“. Dakle novi „Limes“, nova međa između Zapada i Istoka, doduše s ponešto „džepova“ i točaka mogućih budućih konflagrancija. Većina drugih granica već je faktički definirana. One se pretvaraju u sve dublji jaz između dvaju svjetova, a preostali mostovi ruše se jedan po jedan. Novi Hladni rat (sa stalnim rizikom pretvaranja u vrući rat) između glavnine Europe i onoga što je ostalo pod prevlašću Moskve nakon raspada Sovjetskog saveza već se zahuktao. Raspad Sovjetskog saveza Putin je svojedobno nazvao „najvećom katastrofom 20. stoljeća“. Za Rusiju – nedvojbeno. Najviše njezinom vlastitom krivnjom.

Tako nam Bog pomogao!

Čemu, dakle, agresija Rusije na Ukrajinu! To ni mnogi Rusi ne razumiju. Mnogo pak iznose različita ili vrlo djelomična objašnjenja. U ovom feljtonu pokazali smo vjerojatno glavne razloge koji su do njega doveli i ciljeve koji su se njime htjeli postignuti. Naravno, svako je znanje i zaključivanje ograničeno. Moguće je i vjerojatno da razlozi i ciljevi inicijatora i pokretača rata sežu mnogo dalje od Ukrajine, da izlaze iz okvira geopolitike i da će sadašnja događanja imati takve  i tolike posljedice da ćemo, ako se rat u Ukrajini uskoro i zaustavi, na tu zemlju za koji tjedan ili mjesec gotovo i zaboraviti, suočeni s drugim vrstama briga i s krupnim pitanjima budućnosti europskog kontinenta i svijeta. Ona će biti neusporedivo kompleksnija i teže rješiva od ovog rusko-ukrajinskog rata, u kojem su ukrajinske snage pokazale nevjerojatnu hrabrost, izdržljivost i požrtvovnost.

Naravno, rat u Ukrajini ima izglede i otegnuti se mjesecima, donijeti ovakve ili onakve obrate i iznenađenja. Ima još uvijek i potencijal postati poprištem, žarištem, povodom ili ishodištem mnogo širega i opasnijega sukoba Rusije i drugih velikih sila od dosadašnjega. Za sada, sve i dalje najviše ovisi o tomu što će odlučiti u Kremlju, premda spremnost na odlučniju konfrontaciju s Rusijom na tlu Ukrajine koju najviše iskazuju neki najviši dužnosnici u Londonu, a zatim i neki u Washintonu, može postati presudnijim čimbenikom.

Milijarde ljudi širom svijeta žele da se uspostavi mir, to je općeljudski cilj. No oni koji odlučuju možda imaju neke sasvim druge želje i ciljeve, ili druge „zadaće“… Ovaj svijet nije ni jednoslojan ni jednosmjeran ni jednoznačan, nije samo materijalan ni samo racionalan. I stvari kakve po sebi zaista jesu nipošto ne moraju biti onakvima kakvima nam se čine na temelju onoga kako ih vidimo i razumijemo. Ne moraju se podudarati s onim što o njima (dosad) znamo ili s onim što iz svega što znamo, svojim razumom zaključujemo.

Svima nam je stalo da što prije prestane stradavanje ukrajinskog naroda, a ujedno da se izbjegnu još veći ratovi i još gora zla. Svi, naravno, moramo ustrajati na pravednosti, ali i na mirotvorstvu i pomirenju među ljudima i narodima. S mišlju i na ovozemaljsku dobrobit i na vječni život onkraj smrti.

Tako nam Bog pomogao!

(Kraj feljtona)

Napomena: Naslovna slika prikazuje granicu između Heartlanda (glavnine velikog euroazijskog kopna) i Rimlanda (europskih zemalja orijentiranih na mora) kako ju je g. 2004. zamislio Aleksander Dugin, a koju su čini se imali za optimalni cilj politički i vojni stratezi u Moskvi

Zdravko Gavran: Čemu agresija Rusije na Ukrajinu? (4)

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo