Dr. sc. Dubravko Ljubić: I mrtav Tito jaše na čelu kolone u ponovnom pohodu na Zagreb

Još jedan svibanj, mjesec u kojem po pravilu jedna Hrvatska oplakuje poslijeratne žrtve komunističkog terora, dok druga Hrvatska žali za propalim kolektivitetom nastalom na ideji o mogućnosti zajedništva Južnih Slavena. I dok će prvi tradicionalno hodočastiti po Bleiburškoj poljani, potonji će se truditi svoje jugofilstvo zagrnuti u antifašizam, kao tobože neupitnu univerzalnu vrijednost civiliziranog svijeta.

Ujedno, bliže se lokalni izbori, koji se tijekom kampanje retorički više pretvaraju u rat glede svjetonazorskih pitanja, nego što se računa vodi o komunalnim temama. U guranju u prvi plan starih ideoloških prijepora prednjače upravo oni kojima je navodno bitna samo budućnost te okretanje prema njoj. Ponovo i ponovo, teme poput fašizma i antifašizma tlače sve one za koje su navedeni pojmovi samo povijesne kategorije.

Veličanjem realno nepostojeće kategorije antifašizma, neoliberali i globalisti, manjinci i centristi, zapravo žele prikriti neučinkovitost svoje vladavine ili vladavine vlasti u kojoj su participirali. Uporno inzistiranje na besciljnim raspravama o fašizmu i antifašizmu u našoj zbilji za cilj ima isključivo prikrivanje odgovornosti za genocid, elitocid i kulturocid koji je nad hrvatskim narodom proveden u proteklom stoljeću od strane jugofila i slavoserba. Antifašizam ovdje nije ništa drugo nego floskula kojom se pokušava prikriti pogrom kojeg su na kulturnom, gospodarskom i demografskom planu nositelji funkcija u bivšem komunističkom režimu i njihovi srodnici po krvi i u krvi počinili nad narodom koji je samo želio ostvariti svoje pravo na samoodređenje, a što kao načelo u međunarodnoj zajednici predstavlja civilizacijski standard.

Povijest Hrvata predstavlja kontinuiranu borbu usmjerenu k uspostavi i očuvanju državnosti na južnoeuropskim prostorima napučenim narodima kojima imperijalna politika nikad nije bila strana. Kao stari europski narod sa drevnom državotvornom tradicijom, hrvatski je narod uvijek težio uspostavi samostalne države u kojoj bi mogao optimalno artikulirati svoje interese sukladno specifičnim uvjetima diktiranim oblicima koje je država u određenoj epohi razvoja ljudskog društva imala. Nakon ujedinjenja hrvatskih zemalja pod krunom kralja Tomislava, Hrvatsko Kraljevstvo je, pored Franačkoga, bilo prva uređena država u srednjoj Europi. Nažalost, nakon izumiranja domaće loze Trpimirovića, Sabor je za hrvatske kraljeve birao vladare drugih država, stvarajući time personalnu uniju.

Nakon 1918. Hrvatska je bez suglasnosti Sabora uključena u novostvorenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca te kasnije u Kraljevinu Jugoslaviju. Time je hrvatski narod prvi put stavljen u balkanski politički okvir dok je njegova državnost nasilno prestala postojati. Pokušaj revitalizacije državnosti očitovao se u uspostavi Banovine Hrvatske ustanovljene sporazumom hrvatske oporbe i jugoslavenske vlade 1939. Ovaj pokušaj propada u trenutku kada novonastala politička tvorevina prestaje postojati uslijed osovinskog razbijanja Jugoslavije 1941.

Tijekom II. Svjetskog rata, hrvatski je narod svoju državotvornu ideju pokušao ostvariti kroz uspostavu Nezavisne Države Hrvatske. NDH je nedvojbeno bila izraz težnje hrvatskog naroda za konačno osamostaljenje, ali je i realno predstavljala okupiranu državnu tvorevinu sa snažnim kolaboracionističkim obilježjem. Povijesno je neispravno vezati nastanak NDH uz ustaški pokret. Ustaški pokret nastao je kao reakcija na ubojstvo Stjepana Radića i drugih hrvatskih zastupnika u beogradskoj skupštini 1928, te na progone Hrvata pod velikosrpskim terorom kralja Aleksandra utemeljenom na 6. siječanjskoj diktaturi. Osnova Ustaškog pokreta je bio državotvorni program Hrvatske stranke prava, kao i zaključak Hrvatskog državnog sabora od 29. listopada 1918. o uspostavi nezavisne hrvatske države, koji je izražavao suverenu volju hrvatskog naroda. NDH je kao državna tvorevina nastala kao posljedica Hitlerove volje za kažnjavanjem jugoslavenskih vlasti koje su pod organizacijom britanskih tajnih službi dopustile u ožujku 1941. demonstracije protiv pristupa I. Jugoslavije trojnom paktu. Obnašanje vlasti u NDH prvotno je bilo ponuđeno Vlatku Mačeku i HSS-u, dok je Ante Pavelić sa svojim pokretom preuzeo vlast tek kao rezervna solucija. Pavelićev režim je bio autokratski, pri čemu je egzistentni parlamentarizam imao samo dekorativnu funkciju. Parlament je imao isključivo savjetodavnu funkciju, bio je sastavljen od imenovanih zastupnika, a zasjedao je svega tri puta. Međutim, korektno je kazati da taj režim ne treba demonizirati ni više ni manje nego u istoj mjeri sa svim drugim tadašnjim marionetskim režimima. Sadržajno NDH se u bitnom po ničem nije razlikovala od primjerice Quislingove Norveške, Pétainove Francuske, a da ne govorimo o Horthyjevoj Mađarskoj, Antonescuovoj Rumunjskoj, ili Bugarskoj cara Borisa III. Jedini specifikum NDH je bio svekoliki otpor tadašnje srpske manjine prema svemu hrvatskome, utemeljenom na geslu Nikole Stojanovića “do istrage naše ili vaše”, koji je uz povijesno sjećanje na posljedice velikosrpskog terora u I. Jugoslaviji izazvao državnu reakciju.

Režim s kojim se NDH nije mogla usporediti bio je onaj u Srbiji, koji je u samo godinu i pol dana uspio deklarirati svoj teritorij očišćen od Židova. Svoj slavni domet, koji se sastojao prema povijesnim izvorima u 27.000 ubijenih i 8.000 deportiranih osoba, spomenuti režim je obilježio i prigodnom edicijom poštanskih maraka adekvatnog sadržaja.

NDH je nedvojbeno bila totalitarna država, jer s obzirom na povijesne okolnosti nastanka i njezine opstojnosti nije ni mogla biti drugačija. Na promjenu percepcije karaktera vlasti u NDH ne može utjecati ni Pavelićevo proglašenje Rimskih ugovora ništavim nakon pada Italije, ni ukidanje rasne Uredbe odmah po odlasku njemačkih trupa, niti izražavanje nezadovoljstva Alexandra Löhra vlastima NDH zbog nedovoljno konzistentnog provođenja rasnih zakona i konačnog rješenja židovskog pitanja.

No, neovisno o navedenim povijesnim činjenicama, stanovništvo NDH ničim nije zaslužilo odmazdu koja je nakon pada režima uslijedila. Nad režimom i žiteljima NDH provedena je stvarna lustracija nezapamćena u povijesti. Za sada otkrivenih 940 masovnih grobnica u Hrvatskoj, 170 u Sloveniji i oko 200 jama u Srbiji sadržavaju kosti više stotina tisuća Hrvata likvidiranih neposredno nakon prestanka ratnih zbivanja. Značajan udjel hrvatskih žrtava potvrđen je i izvješćem Aleksandra Rankovića o likvidaciji 568.000 narodnih neprijatelja, te “preodgoja” 3.777.776 osoba koje su kroz razdoblje od 1945. do 1951. prošle komunističke gulage. Temeljitu lustraciju su doživjeli i svi oni koji su do pada Berlinskog zida bili žrtve jugoslavenskog terora izraženog kroz djelanje tajnih službi i atentate izvršavane diljem zemaljske kugle.

Povijest pokazuje kako jedino hrvatski narod nakon okončanja II. Svjetskog rata nije imao pravo na zaštitu porabom principa prema kojemu svaki počinitelj zločina ima svoje ime i prezime. Jedino je prema hrvatskom narodu primijenjeno načelo kolektivne krivnje koje se i danas prakticira, pri čemu se grijehovi osobno odgovornih predaka automatizmom prenose na svaki slijedeći naraštaj kao kolektivitet. Jedino je hrvatski narod odgovoran za sve kosture koji se nalaze u hrvatskoj zemlji, pa čak i za one imaginarne, dok se pronađene kosti njegovih članova negiraju. Hrvati su osjetili lustraciju na vlastitoj koži i nemaju više potrebe suočiti se sa prošlošću povezanom uz II. Svjetski rat. Hrvatska se sa tom prošlošću odavno suočila. Jedino što Hrvatskoj treba jest utvrđenje cjelovite istine o tom razdoblju naše povijesti. Povijest, kao zbir istinitih činjenica nastalih u prošlosti, trebaju pisati povjesničari, a ne pobjednici. Pobjednici uglavnom pišu romane, odnosno fikcije o svojoj nepogrešivosti i bezgrješnosti.

Poslije II. Svjetskog rata Hrvatska nije imala sreću razvijati se i prigrliti standarde demokracije kroz pripadnost zapadnom demokratskom krugu, već ona postaje jedna od šest sastavnica II. Jugoslavije, totalitarnog društvenog sustava zasnovanog na kultu ličnosti i društvenoj egzekuciji svih onih koji ne percipiraju svijet na način kako to rade političke elite opisane kao avangarda radničkog pokreta, odnosno onih koji su u ime velikosrpske hegemonije propisivali pravila ponašanja. Realno, Hrvatska je unutar II. Jugoslavije bila okupirana i uvučena u komunistički totalitarizam čija je praksa bila inkompatibilna s hrvatskom povijesnom i kulturnom tradicijom.

Propast II. Jugoslavije bila je neminovnost. Zajednički život s drugim južnoslavenskim narodima u nekom zajedničkom državnopravnom obliku izgubio je svaki smisao nakon agresije i uporabe oružja u rješavanju političkih pitanja. Politički Hrvati su na referendumu održanom 1991. apsolutnom većinom donijeli odluku o tome da će u budućnosti tražiti samostalni put svog državnog ustrojstva. Istu želju su građani Republike Hrvatske već prethodno izrazili i kroz sadržaj Božićnog Ustava iz 1990. Politički Hrvati su ovdje pokazali odlučnost izgraditi jedinstvenu i nedjeljivu demokratsku i socijalnu državu u kojoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana. Mogućnost očuvanja svoje države, hrvatska nacija je potvrdila pobjedom u Domovinskom ratu.

Ustavni temelj hrvatske državnosti nije niti može biti antifašizam. Božićni Ustav doduše započinje Izvorišnim osnovama koje su nastale u trenutku kada je Hrvatska još uvijek formalno-pravno bila dio jugoslavenske federacije, pa je njihov sadržaj u bitnom određen, u biti nepotrebnom, željom jasne deklaracije prava hrvatskog naroda na samoodređenje na temelju neprekinute povijesti hrvatske državnosti. Preambula našeg Ustava očito je sročena za vanjsku uporabu, odnosno kao opravdanje zašto hrvatski narod u političkom smislu ima pravo na vlastitu državu, kao da mu za ostvarivanje njegovog prava na samoodređenje treba nečija privola ili skrbnik. Takav pristup uređenju temeljnih odnosa u društvu samo izaziva zabunu i latentni je izvor ideoloških sukoba.  Opisujući kontinuitet hrvatske državnosti Ustav se poziva između ostaloga i na “odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943),”. Da podsjetim, na trećem zasjedanju ZAVNOH u svibnju 1944. donijeta su četiri pravna akta: Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a; zatim Odluka o ustroju i poslovanju narodnooslobodilačkih odbora i skupština u Federalnoj Državi Hrvatskoj; potom Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske; te zaključno Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske prema kojoj on postaje “jedini pravi državni Sabor Hrvatske i predstavnik suvereniteta naroda i države Hrvatske”. Dakle, jedina odluka koja u smislu podržavanja tvrdnje o kontinuitetu državotvornosti hrvatske države ovdje bi bila ona o proglašenju ZAVNOH-a državnim Saborom Hrvatske i predstavnikom suvereniteta naroda. Notorno je da ova odluka ničim ne potvrđuje antifašizam kao društveno relevantnu kategoriju. Pozivanje na navedenu Odluku ni na koji način ne povezuje hrvatsku državu s antifašizmom kao povijesnom kategorijom. Jednako tako besmisleno je promišljati da bi temelj uspostave Republike Hrvatske tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća bila okolnost koja u trenutku njezinog nastajanja nije postojala u realnom svijetu, već samo u mašti pojedinaca određenoj nostalgijom za izgubljenim vremenom.

Realno, u Republici Hrvatskoj nema fašizma. Jedini egzistentni fašizam na ovim prostorima, onaj velikosrpski, pometen je “Olujom” 1995. Hrvatska je jedna od rijetkih država u kojoj ekstremne multifobne političke opcije u svojoj ukupnosti na festivalima demokracije ne prelaze izborni prag. Jedina smo zemlja koja uređenju prava manjina daje u provedbi pravni položaj viši od onog predviđenog za uređenje temeljnih ljudskih prava i sloboda te ustrojstva ustavnopravnog poretka. Ujedno smo narod koji je spreman tolerirati, pače i financirati, napade na vlastite svetinje, državne simbole, na vlastitu kulturu i narodni identitet.

Niti trideset godina nakon uspostave hrvatske države i raskida svih državnopravnih sveza sa bivšom SFRJ duh jugoslavenstva kao nigdje drugdje na Balkanu prožima javni i politički život u Lijepoj Našoj. Tako je nastala i fikcija o “veličini povijesne uloge J.B. Tita”, iako je on objektivno bio krvnik hrvatskog naroda. Danas je opća ocjena da je Tito bio komunistički diktator i masovni ubojica. Na čelo Komunističke partije Jugoslavije došao je nakon Staljinovih čistki tridesetih godina prošlog stoljeća, u kojima je i sam sudjelovao. Na vlast u Jugoslaviji dolazi 1945. gdje je bio doživotni predsjednik Komunističke Jugoslavije i države Jugoslavije vladajući kao autokrata i tiranin. Svjetski izvori navode da je Titov režim odgovoran za smrt više od 570 tisuća ljudi. Zbog toga je s razlogom došao na ljestvicu najvećih zločinaca 20. stoljeća. Svijet će ga pamtiti po poslijeratnim zločinima u bivšoj Jugoslaviji, po pokolju na Bleiburgu, ubojstvima na Križnom putu, po Hudoj i inim jamama, po koncentracijskim logorima ili po progonima i ubojstvima emigranata.

Objektivno sagledavajući povijesne činjenice, Tito je bio u jednakoj mjeri loš vladar kao Hitler ili Staljin. Proporcionalno gledano, s obzirom na veličinu zemlje, ubio je jednak broj svojih ljudi poput njih. Sve njegove druge navodne zasluge su preuveličavane. U Jugoslaviji tijekom njenog čitavog postojanja sve je od samog početka bilo prilagođeno izgradnji kulta ličnosti J.B.T-a. Dovoljno je reći da se je čak i nogometni Kup, kao najmasovnije nogometno natjecanje bivše Jugoslavije, zvao Kup maršala Tita. Trčale su se svakog proljeća štafete za izmišljeni rođendan jugoslavenskog vođe. Dan mladosti bio je samo jedan od onih dana koji je stvoren kako bi promidžba mogla odraditi svoj dio posla na slavu “velikom” maršalu. Također, svaki državni praznik bivše Jugoslavije bio je podređen Titu, od Dana Republike, do Dana borca, pa čak i Međunarodnog dana žena. U Jugoslaviji je stvoren mit o tome kako partija može pogriješiti, ali vođa ne, što se najbolje vidjelo tijekom obračuna Tito-Ranković, 1966. godine. Pritom se zaboravilo da je zapravo Tito stvorio Rankovića i njemu dao zloglasne jugoslavenske tajne službe u ruke, najprije OZNU, a onda i UDBU. U Jugoslaviji se ništa nije događalo, a da o tome presudnu riječ nije imao Tito. Obračun s Hrvatskim proljećem, prije toga Goli otok, a još prije svega toga, pokolj na Bleiburgu, zapravo su najbolja svjedočanstva o karakteru vladavine J.B.T.-a koga danas još samo jugofili i jugonostalgičari slave kao velikog lidera i vizionara.

Međutim, povjesničari amateri i analfabeti, u pomanjkanju političkih ideja i vizija, opetovano su nas ovog svibnja, ponukani predizbornim vremenom, a u prkos deklariranom okretanju budućnosti koje nema alternativu, odlučili vratiti u prošlost. Pa je tako “komunalnim pitanjem” proglašena inicijativa za povratak Titovog imena jednom od najljepših zagrebačkih trgova. Za primijetiti je kako, osim među hrvatskim “slovoserbima”, nigdje drugdje “u regionu” zapravo više ne postoji jugonostalgija niti žal za izgubljenim djetinjstvom u socijalističkoj zajednici s ljudskim likom.

U demokratskim državama svaka ideja ima pravo na javnost ukoliko se drugima ne nameće silom. Pa tako, ma kako god to bilo nerazumno i nerazborito, i ideja o povratku imena diktatora u naš Glavni grad, sama po sebi ne bi bila nelegalna ni nelegitimna. Međutim, sagledavana u cjelini, ova ideja predstavlja negaciju hrvatske državnosti, što je pak kažnjivo po zakonu.

Naime, trg kojem se ime želi mijenjati imenom tiranina nosi ime “Republike Hrvatske”. U staronormalnim državama, svaki pokušaj da se trgu koji nosi ime države promijeni naziv, bilo bi popraćeno kaznenom mjerom uz određivanje obavezne mjere liječenja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi i mjere oduzimanja poslovne sposobnosti. Poglavito bi to bilo primijenjeno na one koji predlažu zamjenu imena trga države za ime osobe koja je izjavila: “Prije će Sava poteći uzvodno, nego Hrvati dobiti državu”. Ovdje cijenim potrebnim podsjetiti na činjenicu kako članak 349. Kaznenog zakona utvrđuje da tko javno izvrgne ruglu, preziru ili grubom omalovažavanju Republiku Hrvatsku, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine. Stoga svaka ideja mijenjanja Trga Republike Hrvatske u bilo koje drugo ime, nije pitanje lokalne samouprave. To je pitanje od značaja za cijelu Republiku Hrvatsku, čiji je suverenitet prema članku 2. Ustava neotuđiv, nedjeljiv i neprenosiv. U prilog takvom zaključku ide i poseban status Grada Zagreba kao metropole, glavnog grada svih Hrvata i ustavne kategorije iz članka 13. Ustava čiji se položaj, djelokrug i ustrojstvo uređuje Zakonom. Ovdje nije bit priče u davanju nekom javnom prostoru imena maršala i tiranina, već je to oduzimanje imena trgu koji nosi naziv aktualne države.

Također treba imati na umu i činjenicu da Deklaracija Hrvatskoga sabora o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine izrijekom sadrži utvrđenje kako je “Hrvatski sabor uvjeren da su znanje i svijest ljudi o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta da se izbjegnu slični zločini u budućnosti. Dapače, moralna procjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u edukaciji mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne i nacionalnih zajednica prema prošlosti može i mora biti smjernica za naše buduće akcije. Hrvatski sabor pridružuje se Parlamentarnoj Skupštini Vijeća Europe u snažnoj osudi masovnog kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i istodobno izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu. Hrvatski sabor se pridružuje pozivu koji je Parlamentarna skupština Vijeća Europe uputila svim komunističkim ili post-komunističkim strankama da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima i da ih osude bez ikakvih nejasnoća”.

Stoga, mijenjanje naziva trgu koji nosi ime Republike Hrvatske nije u domeni nečijeg političkog ukusa ili percepcije povijesti. Ovo je pokušaj recidiva ideologije koja u svojoj biti negira pravo hrvatskom narodu na samostalnost i samoodređenje, odnosno ideologije koja predstavlja negaciju same demokracije. Svatko onaj tko iznosi opisanu inicijativu mora biti svjestan vlastite odgovornosti i kažnjivosti za djelo koje vrši. Toga poglavito moraju biti svjesni svi oni koji kod uklanjanja Tita iz kolektivne svijesti nacije nisu glasali za ili nisu pljeskali te oni koji se u sadašnjosti nisu oko validnosti lika i djela Tita nedvojbeno odredili.

Nažalost, s obzirom na stanje letargije i beznađa te neustavnosti i nezakonitosti u kojem se naše društvo nalazi, teško se može očekivati reakcija nadležnih tijela državnih vlasti na ovu naoko bezazlenu inicijativu te na raspravu koja se glede opisanog sadržaja vodi. Stoga jedino preostaje svima onima koji su domovinski osviješteni i koji žele promjene u državi i društvu nabolje, podržati na predstojećim izborima one političke opcije koje prema komunizmu, domovini i domoljublju imaju jasno definiran stav. Povjerenje treba dati onima kojima je zaštita državnih interesa prioritet, a ne deklarativna kulisa. Komunizam i globalizam Hrvatima nije donio ništa dobrog. Bolji rezultat ne ćemo polučiti ni za vrijeme trajanja vlasti neokomunističkih quasi-liberala zamaskiranih u ekološke gurue sa probalkanskom agendom.

Vrijeme je za društvenu akciju. Ukoliko sadašnjost i budućnost ne ćemo graditi sami, oblikovat će ih drugi sukladno svojim interesima, a to ni pod koju cijenu ne smijemo dopustiti.

Projekt Velebit/https://projektvelebit.com/Hrvatsko nebo