Šiljo: Mesić opet jaše… na protuhrvatskoj metli

Ako Hrvati misle i osjećaju drukčije od Stipe Mesića, to gore za njih! Nije njega briga ni za misli i osjećaje Hrvata, ni za istinu i pravdu, a ni za traženje i nalaženje dobrih rješenja. On je jedan od onih stvarnih ili hinjenih fanatika za koje se drugima čini da im je „dragi Bog oduzeo razum“ – sposobnost zdrava i čestita rasuđivanja i postupanja. Osim toga, to je jedan od onih čudnih svata, a nije ih malo, koji se, kako god ih baciš, uvijek nepogrješivo dočekaju na nehrvatske, ili protuhrvatske, noge. Poput kakve jugoslavenske sablasti, s kakvima se i voli družiti. Jedan je od onih koji parazitare na biću hrvatskog naroda i ujedno to isto biće tiskaju u zemlju da ne bi uspjelo ni uspraviti se ni ustati na svoje vlastite noge. Valjda zato što oba ta glagola počinju slovom U. Ili obrnuto: zato što uspravni Hrvati nisu ni najmanje prihvatljivi nekim bezobzirnim susjedima, a svakako ni raznim neprijateljima jednakopravnosti. 

Vitez – katoličko groblje, 14. siječnja 2021.

Trošiti riječi, vrijeme i živce  na Stipu Mesića nije smisleno, a nije ni humano. On je jedan od onih koji su stalno išli mimo većinske volje hrvatskog naroda, osim onda kada su igrali određene uloge, poput one kakvu je igrao u razdoblju članstva u HDZ-u (od Božića 1989. do Uskrsa 1994., kada je s Josipom Manolićem i skupinom „antifašista“ okićenih brigom za „demokraciju“ i neslaganje s politikom prema BiH napustio Tuđmanov i hrvatski HDZ). No i u tom je razdoblju pokazivao nezanemariva odstupanja od čvrstog nacionalnog smjera, koliko je tada to smio ili koliko je to bilo politički unosno za njega i one s kojima je bio i ostalo blizak, a to su ljudi kojima je Jugoslavija bila i ostala u srcu, ili u imovini, ili u minulom radu i stečenim pravima, ili u obitelji, ili po starim vezama, ili po neprežaljenim sentimentima, ili po prilagođenosti moćnim silama koje se nikako nisu mirile s raspadom njihove versailleske tvorevine.

I tako, s ovom čestitkom predsjedniku Bidenu, i tumačenjima u neojugoslavenskom Nacionalu, Mesić opet jaše… na protuhrvatskoj metli. Poput duha ili zloga bića iz nekoga bivšeg vakta.

Da je hrvatska država ne samo uspostavljena, obranjena i priznata, nego i…

Da je hrvatska država ne samo uspostavljena, obranjena i priznata, nego i uspostavljena tako da funkcionira poput drugih normalnih država, da je imala pravosudne i ostale ’zube’, da su svjesni hrvatski ljudi, domoljubi, čestiti branitelji i takvi u njoj doista preuzeli stvarnu vlast i pozicije realne političke i druge moći, Stipe Mesić ne bi godine 2000. ni u snu bio izabran za Tuđmanova nasljednika. 

Istina, izbor je tada ionako bio između trojice sličnih: njega (bivšeg komunista i što je sve u onom režimu bio), dr. Mate Granića (bivšeg komunista koji je u HDZ-u bio praktički strano tijelo i tuđi duh, ali u temeljnomu u službi Tuđmanove politike) i Dražena Budiše (koji je neposredno prije izbora, u siječnju 2000., „doveo crvene na vlast“, s njima u koaliciji, i koji se s predsjednikom Tuđmanom nije nikako htio ni dogovoriti ni usuglasiti). A njegovo prethodno tajno svjedočenje u Den Haagu u korist štete brojnih Hrvata i same Hrvatske, i Herceg-Bosne, ionako nije bilo svima i nije bilo u svemu tada još poznato. Mediji, američka „duboka država“ i ostali takvi učinili su svoje: na izborima za Hrvatski sabor 3. siječnja 2000. lista kojoj je bio nositelj nije prešla ni izborni prag (da jest, postao bi zastupnik, i veliko je pitanje bi li htio išta više), a u veljači je izabran za predsjednika države!

Manolić, Mesić, Boljkovac… Ranković

Pa ipak, jednu staru stvar treba još jednom protumačiti i jednu novu prokomentirati. Stara je stvar to da su se Manolić, Mesić, Boljkovac i još neki iz onoga što se u HDZ-u smatralo partizansko-udbaškim krugom usprotivili Tuđmanu te napustili HDZ onog trenutka kada su uvidjeli da im Tuđman postupno oduzima ključne pozicije u vlasti. Manolić i Mesić i tada su bili predsjednici obaju domova Hrvatskog sabora, u kojem su zatim pokušali provesti parlamentarni puč te bez izbora oteti vlast Tuđmanovu HDZ-u i predati ju u ruku tadašnjoj lijevoj, liberalnoj, projugoslavenskoj i sličnoj opoziciji, skupa s određenim brojem odmetnika od HDZ-a. Bili su i na visokim stranačkim dužnostima. No smatrali su da njima pripada uloga koju je uz Tita pokušavao imati veliki Srbin Ranković, sve do 1966. i Brijunskog plenuma, kada je razriješen svih dužnosti i umirovljen.

Logika Manolića i njegova kruga bila je od početka političkih previranja, od 1989., ova: Ako se Jugoslavija zaslugom Srba i Slobodana Miloševića i raspadne te nastane samostalna Hrvatska, mi smo za nju samo pod uvjetom da mi i naši u njoj imamo faktičnu moć i vlast. Nasuprot njima, Tuđman je u skladu s idejom pomirbe smatrao da u samostalnoj i demokratskoj Hrvatskoj moć treba biti podijeljena među predstavnicima svih smjerova, ideoloških orijentacija i skupina hrvatske novije povijesti, dakle između starčevićanaca, radićevaca, hrvatskih ljevičara, ali i hrvatskih desničara, katolika i ostalih koji su bili u nemilosti dotadašnje komunističke, jugoslavenske i velesrpske vlasti i moći. 

Tuđman je htio da Hrvatska krene u smjeru oslobađanja od najtežih balasta totalitarnih struktura…

Dapače, Tuđman je htio i pokušavao da Hrvatska postupno krene u smjeru oslobađanja od najtežih balasta i moćnih ostataka dotadašnjih totalitarnih struktura i isto takvih likova. Htio je da u prvi plan sve više dolaze ljudi koji nisu opterećeni jugoslavenskom te komunističkom ili udbaškom prošlošću. Tuđman osobno bio je i sam u tom kotlu, ali je od početka 1960-ih stao javno i decidirano uz političku ideju nacionalnoga hrvatstva i suverene Hrvatske. On je, koliko je god mogao, kao predsjednik države i šef izvršne vlasti i parlamentarne većine na visoke i odgovorne položaje postavljao i dotadašnje političke emigrante, i nacionaliste, i desničare, i katolike i disidente i Srbe i masone i muslimane i Židove i bivše političke zatvorenike i žrtve titoističkog sustava. Vjerovao je da će svi kojima je Hrvatska domovina prigrliti i podupirati i hrvatsku državu.

Tuđmanu i Manoliću trn u oku bio je Gojko Šušak, i općenito „hercegovačka frakcija“. No dobro, nemojmo ni nju ni ljude porijeklom iz Hercegovine nekritički idealizirati! Ali mora se priznati da bez ministra Gojka i bez niza takvih nikada ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje, ni oslobađanja Bosne i Hercegovine od velikosrbijanske agresije, a ni obrane većinski hrvatskih prostora od muslimanske agresije na njih. Sve to zacijelo je ono što Mesiću i takvim nije nikako odgovaralo. Njima je odgovaralo da se rješenje nađe za zelenim stolom – a Hrvati da popuste onoliko koliko je nužno da bi se zadovoljilo apetite ili proždrljivost drugih. Odgovaralo mu je i to da Amerika i zapadni svijet najprije svrgnu Miloševića, a zatim bi on i takvi žrtvovali ’pre-radikalnog’ Tuđmana, ili ga pokušali de-radikalizirati, kako bi se ostvarila neka nova hrvatsko-srpsko-bošnjačka odnosno unutarjugoslavenska pomirba i tomu primjerena državna zajednica. Bratstvo, jedinstvo, tolerancija, pomirenje, razumijevanje i – ponovno vlast i dika ljevičarskim ’antifašistima’ posvuda.

Okrenuli su leđa Tuđmanu početkom 1994.

E, to se nije dogodilo. Manolić i Mesić bili su politički razoružani. Okrenuli su leđa Tuđmanu početkom godine 1994., pokušali izvršiti politički prevrat, nisu uspjeli. Ali su se naglo zbližili sa svim Tuđmanovim i protivnicima tadašnjega HDZ-a (dotad dakle i njihovim formalnim suparnicima i protivnicima) te su na kraju združenih nastojanja preoteli vlast nacionalnoj političkoj opciji Franje Tuđmana, neposredno nakon njegove smrti. Šest godina radili su na tomu da mu se ’osvete’ i da ponište većinu nacionalnih državotvornih postignuća u svemu onomu što je izlazilo izvan okvira njihove avnojske svijesti i naposljetku su – nad svježim Tuđmanovim odrom – u tomu i uspjeli. S dalekosežnim negativnim posljedicama za čitav hrvatski narod, a napose za one koji su se našli na udaru stranih i domaćih sudišta, koji su kažnjavani, smjenjivani, otpuštani s radnih mjesta, slani u prijevremenu mirovinu ili na druge načine šikanirani odnosno istiskivani s položaja i dužnosti, eliminirani iz političkog i javnog života, iz stranaka i ustanova, iz vojske, policije, diplomacije, obavještajnih službi, medija i tako redom.

Time se ne kaže da je Tuđman sve uradio u važnim pitanjima unutardržavnih i unutarhrvatskih, ekonomskih, socijalnih i političkih odnosa onako kako je trebalo, kako bi u nekim drugim okolnostima zasigurno bilo pravedno i pošteno i nužno. Uradio je ono što je mogao i kako je mislio da je najbolje za Hrvatsku i za ostvarenje svoga političkog programa, za koji je imao izborni demokratski legitimitet. No kada se vidi tko je njemu i njegovoj političkoj opciji bio krajem 1990-ih i početkom 2000-itih alternativa, i svi nezadovoljnici i ogorčenici Tuđmanom i tadašnjom politikom HDZ-a mnogo bolje vide razliku između jednoga i drugoga, koliko god jedno s drugim bilo i pomiješano i izmiješano. Vide razliku između dviju temeljnih političkih linija, od kojih je jedna bila nacionalno i državotvorno hrvatska, a druga šarena smjesa svega i svačega, od baštinika zavnohovskog hrvatstva, preko ljevičarske linije HSS-a. „hrvatskih proljećara“ iz 1971. i socijalističkih liberala pa do duhova privrženih veličanju i obnovi jugoslavenstva, bratstva-jedinstva, titoizma, orjunaštva i velesrpstva,  ili pak podložništvu stranim naredbodavcima i tuđinskim idejama, ideologijama i opiplivim interesima.

Mesić je još od 1994. na strani sarajevske „čaršije“

Komentar! To da sada Mesić piše čestitku novom predsjedniku SAD-a Bidenu i da u toj čestitki pledira za uređivanje Bosne i Hercegovine po ’građanskom načelu“, to je u realpolitičkom smislu nešto nevjerojatno. Kao prvo, riječ je o trećoj državi, u čija se pitanja Mesić neovlašteno i posve nekompetentno miješa! No kod njega vrijedi ona yu-socijalistička maksima: „Ništa Nas Ne može Iznenaditi (NNNI)“! 

Mesićevo postavljanje u korist političke koncepcije i interesa sarajevske „čaršije“ poznato je još od 1994. Zašto on to čini, je li zato što je „muslimanski lobist“, dakle plaćenik, kako to neki tvrde, to mogu znati samo obavještajne službe i dobro informirane krim-policije. Čini li on to zato što u takvo što vjeruje, malo je vjerojatno. Tȁ nije glup! Dobro znade što se u ovih trideset godina događalo. A kao bivši „ustaša“ (iz 1991.) morao bi znati i što se događalo između Hrvata, muslimana i Srba u razdoblju 1941. – 1945. Čini li to što sada opet čini iz nekih privatnih razloga i interesa, ili iz pukog jala i mržnje, da se osveti Tuđmanu, Šušku, Hercegovcima, Hrvatima, desničarima, antikomunistima i „ustašama“, to još manje možemo znati. Ili sve to čini da bi u granicama BiH očuvao ono što se raspalo unutar granica SFRJ, kako bi se možda opet sve skupa sastavilo. Ili postupa tako kako bi retroaktivno opravdao svoje judističko ponašanje pred Haaškim tribunalom i u drugim renegatskim prigodama u kojima je duboko zabrazdio na ’putu bez povratka’. U smjeru u kojem mu je hrvatska nacionalna politika i u kojem su mu hrvatski nacionalisti i desničari bili krivi za sve. Samo oni. Ni četnici, ni Srbi-svi-i-svuda, ni JNA, ni komunisti, ni Muslimani, ni mudžahedini, ni Rusi, ni Prusi, ni Arapi, ni Turci, ni apatridi, ni Švabe, ni Ameri, ni masoni, socijalisti, ni ljevičari, ni liberali, ni janjičari, ni mali zeleni, nego samo i isključivo hrvatski nacionalisti, desničari, „(filo)ustaše“ i hrvatski „(neo)fašisti“.

Nikomu od hrvatskih patriota nije potrebno tumačiti stanje u „tamnom vilajetu“

Gotovo nikomu od Hrvata koji žive u BiH ili hrvatskih patriota koji žive izvan BiH nije potrebno tumačiti stanje u „tamnom vilajetu“. I svatko objektivan, pa i onaj njemački novinar i poznavatelj balkanskih gudura Martens, zna ili je u međuvremenu spoznao da samo oni koji ne podnose druge i drukčije skupine od vlastite žude za građanskom državom. Zato da bi statističkom većinom mogli zatirati prava statističkih manjina. No Mesiću se unatrag više od 25 godina ništa ne može u tom pogledu nikakvim argumentima dokazati. On „svoje zna“, i boli ga neka stvar što velika većina Hrvata u BiH, misli i osjeća. Je li posenilio ili nije, to bi trebali utvrditi mjerodavni stručnjaci.

U svakom slučaju, on za svaki drugi interes pokazuje više razumijevanja nego za legitimni interes Hrvata. Zamislite koliku bi viku i kriku dignuo kada bi tko pokrenuo inicijativu da se ukine ustavni status etničkih manjina u Hrvatskoj, počevši od srpske. A to da u BiH ukinu posebni, ustavni status cijelog konstitutivnog naroda – to je njemu normalno. Zato što je u BiH riječ o Hrvatima, koji su po definiciji „krivi i dužni“, a u Hrvatskoj o Srbima, i „ostalima“. Zato što su svi ovi po definiciji „pravi i s razlogom tužni“.

Ako Hrvati misle i osjećaju drukčije od Stipe Mesića, to gore za njih! Nije njega briga ni za misli i osjećaje Hrvata, ni za istinu i pravdu, a ni za traženje i nalaženje dobrih rješenja. On je jedan od onih stvarnih ili hinjenih fanatika za koje se drugima čini da im je „dragi Bog oduzeo razum“ – sposobnost zdrava i čestita rasuđivanja i postupanja. Osim toga, to je jedan od onih čudnih svata, a nije ih malo, koji se, kako god ih baciš, uvijek nepogrješivo dočekaju na nehrvatske, ili protuhrvatske, noge. Poput kakve jugoslavenske sablasti, s kakvima se i voli družiti. Jedan je od onih koji parazitare na biću hrvatskog naroda i ujedno to isto biće tiskaju u zemlju da ne bi uspjelo ni uspraviti se ni ustati na svoje vlastite noge. Valjda zato što oba ta glagola počinju slovom U. Ili obrnuto: zato što uspravni Hrvati nisu ni najmanje prihvatljivi nekim bezobzirnim susjedima, a svakako ni raznim neprijateljima jednakopravnosti. 

Šiljo/Hrvatsko nebo