Davor Velnić: U Španjolski građanski rat antifa uvodi svježe trupe islamista

ponedjeljak, 17 kolovoza 2026

Od samog početka migracijskih valova, što planski završavaju pravim ljudskim tsunamijem – kao npr. prošlotjedna invazija na Ceutu, kolonijalnu španjolsku enklavu u Maroku – sve lijeve španjolske vlade pod vodstvom PSOE politički podupiru migrantsku agresiju na Europu i programski drže islamistima vrata otvorena.

Pravdajući taj svoj politički program milosrdnim humanizmom, ljudskom solidarnošću i ocvalim prosvjetiteljskim parolama, španjolska antifa zapravo dovodi sebi lojalno biračko tijelo i ne želi priznati da na taj način ugrožava španjolski identitet, način života i opstanak kršćanskog kraljevstva. S
obzirom na činjenicu da invazija afričke migracije na Europu nije nimalo spontani proces, već ju strateški, novčano i oružano potiču ratoborni kreatori nove svjetske geopolitike (Peking- Moskva-Teheran) – a španjolska ljevica je tradicionalno naslonjena na SSSR, tj. Putinovu sovjetsku Rusiju – Sanchezova vlada godinama drži otvoren širok prolaz islamističkoj agresiji na Europu.

Za španjolske antifašiste afrički migranti postaju ne samo skorašnji i budući glasači, već borbeno jezgro Socijalističke radničke partije Španjolske. Antifa itekako računa s njihovim glasovima na svim budućim parlamentarnim izborima, jer njihov je savez dugoročan, a cilj zajednički – propast katoličke Španjolske. Taj se obrazac pogotovo odnosi na aktualnu neoboljševičku vladu Pedra Sancheza koja se ne libi sve migrante, stotine tisuća njih već prisutnih u Španjolskoj, po kratkom postupku pretvoriti u punopravne građane Španjolske s pravom glasa, tj. u svoje odano biračko tijelo. Zato je socijalistima cilj neprestano povećavati priliv migranata, a ne samo one iz Zapadne Sahare koji podržavaju Polisario, te na dugi rok zabetonirati svoju prevlast u Španjolskoj. Ova vlada Socijalističke
radničke partije Španjolske spremna je, i već godinama radi na tome (isto kao i njezine prethodne vlade) da masovnim „uvozom“ migranata-islamista razori kršćansku i građansku Španjolsku te pod egidom „svi će ljudi biti braća i drugovi“ trajno uspostavi nekakav espanolsocijalizam.

Kontinuitet neoboljševizma, kao vrst revanšizma Francovoj diktaturi, već je bio uočljiv u vladi Felipea Gonzalesa kroz njegova četiri uzastopna mandata (1982. – 1996.), isti kontinuitet opipljiv je u vladi Josea Rodrigeza Zapatera (2005.- 2011.), a današnja vlada Pedra Sancheza od 2018. otvoreno nastavlja zacrtani kurs umivenog sovjetizma zaostalog iz Španjolskog građanskog rata 1936. – 1939. To je uhodana boljševička matrica militantnog ateizma i nepriznavanja, tj. rušenja nacionalnog identiteta europskih država po svaku cijenu – zato migrantima državljanstvo po ubrzanom postupku kako bi se unutar Schengena raširili Europom. Antifašistima, tj. boljševicima prerušenim u dronjke izlizanih parola o jednakosti, i fanatičnim islamistima isti je primarni cilj – propast kršćanske Europe i rastakanje judeokršćanbske uljudbe.

U Africi nije riječ o masovnim migracijama motiviranim ratnim sukobima i željom za boljim životom, Afrika potrovana islamizmom ne poznaje ni stanje trajnog mira ni blagostanje, mnogoljudnost i prenapučenost nisu novina niti izazivaju izvanredno stanje, već je sve vrijeme na djelu godinama prije pomno planirana i vojnički izvedena migracijska najezda na kršćansku Europu; uistinu prava agresija islamističkim terorizmom s ciljem da se u Europi ukine vladavina (građanskog) prava i stoljećima ukorijenjene pravne norme te uspostavi društva po islamskim načelima te uvesti šerijat. U tome kineske korporacije u Africi, kao i nazočnost kineskog ratnog brodovlja u afričkim lukama, uz ruski afrički korpus, imaju presudnu ulogu.

U ovoj migrantskoj najezdi islam nije konfesija, nego osvajačka politička ideologija i teroristička represija prema svima tko mu se suprotstavi. Afrička migracija samo je jedan od smjera kretanja i vrlo moćan alat islamizma u rukama Kine i njezinih vazala Rusije, Irana, Sjeverne Koreje i ne tako davno Chavezove/Madurove Venezuele. Drugi smjer je Iranska represija na Bliskom istoku i Perzijskom zaljevu te stvaranje dugotrajne globalne energetske
krize. No nisu sve bojišnice „novih“ gospodara svijeta još otvorene: široko zapišavanje Južnog kineskog mora i otvorene prijetnje Tajvanu još spadaju u kinesko testiranje otvorenog neprijateljstva prema vojnom savezu Squad (obrambeno partnerstvo SAD-a, Filipina, Japana i Australije).

Ipak, ovaj put znatan islamistički priliv na španjolsku enklavu Ceuti nije se dogodio u režiji camarada Pedra Sancheza. Netko ga tuče istom (migrantskom) batinom, a previše je očigledno i poučno da bi bilo interpretirano ičijim previdom ili slučajnošću. Nakon panike da bi od svog budućeg biračkog tijela mogao izgubiti svoj kolonijalni teritorij u Africi i poslije osude članica EU-a, mislim da je španjolski premijer shvatio kažiprst opomene uperen samo u njegova prsa. Jer treba se vratiti samo koji mjesec u prošlost i zbrojiti Sanchezova narcisoidna soliranja u vanjskoj politici, prisjetiti se inata samodopadnog španjolskog
premijera, njegova umišljaja da smije i može prkositi međunarodnim sporazumima i solirati kako mu se hoće. Politikom vlada kauzalitet i sve ima svoje vrijeme, prostor i cijenu. Sreću ne treba posebno spominjati.

Sanchezova izričita zabrana američkim vojnim zrakoplovima korištenje zajedničkih vojnih baza u Andaluziji, pa njegovo hipijevsko „Ne ratu“ što strašno podsjeća na već izlizano „No passaran“, mnogima nije dobro sjelo. I samo usput: nastavak tog izlizanog povika glasi: „Ya hemos pasado“. I prošli su. Potom premijerovo prkosno odbijanja Trumpova „Odbora za mir“ i rezolutno odbijanje povećanja postotka BDP namijenjenog za obranu pa navijačko kritiziranje izraelske vojne kampanje u Gazi, dvosmislene političke izjave… i da se ne nabraja njegovo olako shvaćanje prava i dužnosti članice NATO saveza. Od svih članica NATO-a jedino je Španjolska odbila potpisati sporazum o povećanju postotka za obranu. Ali zato dok šumski požari haraju Španjolskom od svih ruskih zračnih traktora niti jedan ne leti, možda zato jer su ruske proizvodnje, namjerno i sa starim simpatijama?

Jedno je s islamističkim biračkim tijelom ucjenjivati još uvijek građanskim ratom podijeljenu Španjolsku, a drugo je srednji prst pokazivati Sjedinjenim Američkim Državama kad su u ratu (s Iranom) te istovremeno prkositi NATO-u i EU, još se pritom cerekati i dijeliti moralne lekcije napaćenom Izraelu… Onaj tko je ovaj put (namjerno?) propustio zaustaviti 60 000 migranata i započeo opsadu Ceute na dva-tri dana, sljedeći put će to učiniti na mjesec dana ili možda neće uopće opozvati opsadu nego će španjolske enklave u Africi pasti migrantima u ruke kao kule od karata. A potom će ista (amerčka) sila organizirati morski
prijevoz preko Gibraltara za stotine tisuća i milijun migranata, koliko god treba, ne bi li Socijalističkoj radničkoj partiji Španjolske osigurala dugovječnu vladavinu, strahovit slom u nekom građanskom ratu u bliskoj budućnosti?

Nije Ceuta prijetnja, nogometnim žargonom pada mi na pamet visoko uzdignuti žuti karton. Postoji i crveni. Judeokršćanska građanska Europa odavno je zasićena terorom islamista i lažnih antifašista presvučenih u maskirna odijela humanizma; umorna je od licemjerne zelene agende i zgađena lažnim pacifizmom, militantnim feminizmom. Gade joj se pedofili, LGBTŽNJ, gmazoljupci, postmodernisti, sva ta uzoholjena prosječnost lišena odgovornosti i elementarne poniznosti… sita je dežurnih propovjednika militantnog sekularizma, svih koji u praznom obilju i obijesti vide napredak.

Španjolska pod socijalističkim vladavinama samo je vrh vampirskog boljševizma koje pod maskom antifašizma i vulgarnog sekularizma nastavlja rastakanje Europe, svega što nije od njegova legla. Sanchezova vlada i španjolski obavještajci obmanjuju javnost: nije masovni prodor migranata u Ceutu potaknula lažna vijest koja se proširila društvenim mrežama nakon nedavne presude Vrhovnog suda Španjolske (migranti koji doplivaju do Ceutu i Melille imaju pravo na upravni postupak i dobrodošli su u Španjolsku) i nisu marokanske službe slučajno zakazale pa neučinkovito spriječile prodor migrantske plime u španjolsku enklavu Ceutu. Zakazala je španjolska obavještajna zajednica koja je vidjela što se sprema, ali se tješila poštapalicom svih oklijevala: „valjda neće“. Hoće, hoće, jesu i dogodilo se.

Istina da Kraljevina Maroko postavlja pitanja svojih teritorijalnih zahtjeva prema Ceuti i Melilli i želi da te španjolske enklave postanu dio njezina prirodnog okruženja, tj. marokanskog državnog teritorija, ali ovo još nije bilo upozorenje Kraljevine Maroko Kraljevini Španjolskoj. Kad to dođe na red, njezin teritorijalni zahtjev podržat će i Sjedinjene Američke Države i Izrael; oni će poraditi na tome da Maroko u dogledno vrijeme ostvari svoj puni državni suverenitet u Ceuti i Melilli, kao što se to dogodilo sa Zapadnom Saharom.

Kraljevina Maroko sa Zapadnom Saharom posjeduje gotovo monopolnu poziciju od preko 75% svjetskih zaliha izuzetno važne fosforne rudače (mineralna gnojiva, stočna hrana, farmaceutska industrija…) i nije teško biti prijatelj takvoj državi. I nešto daleko važnije: Maroko je potpisnik Abrahamova sporazuma; time je službeno normalizirao svoje diplomatske odnose s Izraelom i s njime potpisao obrambeni i sigurnosni pakt (MoU). U Maroku bez incidenata živi velika zajednica Židova marokanskog podrijetla. Abrahamov sporazum je niz povijesnih diplomatskih sporazuma (pod visokim mentorstvom SAD-a) o potpunoj normalizaciji odnosa između Izraela i nekoliko arapskih i muslimanskih država, zapravo svojevrsno pomirenje sukoba koji traje još iz Starog zavjeta između Židova i Arapa. Do sada su mu pristupili Izrael, Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrain, Maroko, Sudan i Kazahstan. Nazvan je po Abrahamu/Ibrahimu, praocem i temeljnim duhovnikom judaizma, kršćanstva i islama i taj je sporazum zaglavni kamen suživota Izraela i islamskog svijeta u okruženju – početak trajnog mira na Bliskom istoku i Perzijskom zaljevu. Bez pristupanja tom sporazumu ni Saudijska Arabija neće imati pristup nuklearnoj tehnologiji.

Maroko je u slučaju Ceute samo uredno odigrao svoju rolu u scenariju te protokolarno okrivio zlonamjerno iskorištavanje društvenih mreža i širenje obmanjujućih informacija, a potom za krivce dodao pohlepne trgovce ljudima. Čini se istinitim, ali ipak ne. Opet Sjedinjene Američke Države, nakon intervencije u dva Svjetska rata, spašavaju Europu od vlastitih zloduha i njezinom nesposobnosti da se obračuna s vlastitim zlom; ovaj put od
licemjerja španjolskih socijalista i nekompetencije birokrata Europske Unije da migranstkom islamizmu stane na kraj. Ili itko može povjerovati da su Ursula von der Leyen i njezina pobočnica Dubravka Šuica, doista u stanju kontrolirati islamističke migracije i začepiti prodor u Ceutu 60 000 organiziranih islamista? Njihov je domet „ekološko“ spajanje plastičnog čepa s bocom.

To je ta birokratska Europa koju smo na vlastitoj koži iskusili u Domovinskom ratu, taj brbljavi Bruxelles pun politikanata bez ijednog državnika. To je Europa bez granica koja je zamišljena da Europljani što lagodnije žive, uživaju u dokolici, putuju na more, snijeg… a brigu o njihovoj sigurnosti neka na svoj trošak vode Sjedinjene Američke Države.

Amerika invazijom na Ceutu samo kažiprstom opominje Sanchezovo bahaćenje, daleko je to od kazne, Izrael pak nagrađuje pristupanje Maroka Abrahamovom sporazumu. Trump šalje jednoznačnu poruku Španjolskoj da će svako prkošenje biti kažnjeno, a Ceuta je možda samo početak. U tom scenariju ima još jedna zasjenjena američka poruka, Saudijcima: bez potpisa na Abrahamovom sporazumu mi smo dobri poznanici, saveznici tek kad ga potpišete. Maroko će učiniti sve da dobije puni međunarodni legitimitet nad Zapadnom Saharom, a SAD i Izrael itekako mu u tome nesebično pomažu. Sanchezova Španjolska podržava Polisario i tome se na svaki način protivi. Taj se zaspali sukob probudio i Maroko traži rješenje u svoju korist.

Autor:Davor Velnić

Hrvatsko nebo