Ivo Lovrić: Predsjednik želi političke odnose u Hrvatskoj civilizacijski vratiti u jugoslavensko stanje i pogoduje ruskom interesu

Publicist Ivo Lovrić, čovjek s izvrsnim poznavanjem europskih demokracija i zapadnoga svijeta, objavio je na svom Facebook-profilu osvrt na aktualne prijepore između predsjednika Vlade i predsjednika Republike, u kojemu s nevjericom analizira ulogu Predsjednika Republike u odnosima s Vladom odnosno stvarnom izvršnom vlašću, što ima negativne učinke za Hrvatsku i na međunarodnom i na unutarnjem nacionalnom planu. Prenosimo tu objavu kao prilog promišljanju o ustavno-političkoj arhitekturi hrvatske države, u kojoj su u doba kohabitacije Račana i Mesića postavljene osnove za opstruiranje normalnog funkcioniranja parlamentarne demokracije i izvršne vlasti, te o jeftinom Milanovićevu populizmu i planiranoj (?) opciji političkog prevrata u Hrvatskoj. Autor Milanovićevo destruktivno ponašanje vidi i u funkciji neojugoslavizacije, u smislu primitivizacije i potkopavanja demokracije i zapadnih savezništava, dok za njegovo ponašanje u nekim prijepornim pitanjima smatra da služi ruskom interesu.

Ovo više nije zafrkancija.

Nije odavno, osim za one koji državu shvaćaju ne kao jamca općeg dobra, nego kao poligon za manipulaciju nacionalnim interesima.

Nisam ni pomišljao da bi Hrvatska jednog dana mogla imati proruskog predsjednika, smatrao sam da to nije moguće ni u najluđem scenariju, ni uz kakav izborni model.

Pokazalo se, ipak, mogući da Hrvatska ima proruskog čovjeka za predsjednika

Pokazalo se da je moguće, Hrvatskoj je izravnim izborom predsjednika uz neznatne ovlasti u ključnim područjima podmetnuto kukavičje jaje, iz kojeg će se prije ili kasnije kljucati po institucionalnom okviru.

Doduše, na tu deformaciju u ustavnoj strukturi davno sam upozoravao, čak i kad je predsjednik vlade bio sadašnji predsjednik Republike, imam crno na bijelo, ali tko sam ja.

Predsjednik države u parlamentarnoj demokraciji kakva je Hrvatska ima važnu ulogu, ona se sastoji u tome da utjelovljuje državu i djeluje objedinjujuće, integrativno. Zadaća predsjednika nije miješati se u političke raspre, još manje zauzimati stranu, a ponajmanje biti oporba vlasti.

Nije slučajno to što se predsjednici u starijim parlamentarnim demokracijama drže podalje od svih političkih sukoba, što nikad nikoga ne napadaju i što u svojim nastupima nastoje biti slika države koja je prihvatljiva svim njezinim građanima.

Hrvatski predsjednik to nije.

Predsjednik koji izaziva podjele i narušava međunarodnu stabilnost Hrvatske

Još gore, svojim intervencijama u javni prostor, proizvoljnim tumačenjem svojih ustavnih ovlasti, populističkim pozivanjem na reprezentativnost i kočijaškim rječnikom izaziva podjele, potiče najniže strasti i baca klipove pod noge izvršnoj vlasti koja, kakva god bila, jedina snosi odgovornost za državnu politiku.

Zapadno savezništvo, prvenstveno u vidu Europske unije i NATO-a, predstavlja snažan oslonac blagostanju hrvatskog društva i jamac njegove sigurnosti. Ono je ne samo civilizacijski utemeljeno i legitimirano voljom građana, bez njega bi Hrvatska bila beznadno zaostala provincija, igračka u rukama bezobzirnih moćnika i međunarodnog ološa.

Institucionalna stabilnost i proceduralna pouzdanost zapadnog svijeta, u koji se Hrvatska čvrsto uklopila, uz sve svoje nedostatke jamči predvidljivost, blagostanje i sigurnost svim njegovim pripadnicima.

Hrvatski predsjednik sustavno pokušava narušiti tu stabilnost. On ne može ugroziti Europsku uniju i NATO, ali može do određene mjere oslabiti njezine mehanizme. A prije svega može ugroziti ono što je Hrvatskoj najvažnije, njezinu ulogu pouzdanog partnera.

Kao da svako malo želi poručiti saveznicima: Na Hrvatsku ne možete računati! Stvara se dojam da to čini uvijek kad to odgovara Moskvi.

Ismijava zapadne norme i odnose, sustavno razara političku kulturu i u ključnim trenutcima nastoji onesposobiti Hrvatsku za sudjelovanje u strateškim odlukama zapada.

Kao stvarni vođa oporbe čini od države cirkus, a saveznici mu od parlamentarne procedure prave ruglo

Svojim nepristojnim rječnikom od države čini cirkus, a istodobno prikuplja potporu onih koji padaju na njegove dozlaboga plitke trikove. Usput, njegovi saveznici unutar parlamentarnog sustava, otvoreno ili prikriveno, marljivo ruše parlamentarnu proceduru i od nje prave ruglo.

On je stvarni vođa oporbe, mimo svih pravila parlamentarne demokracije. Štoviše, ponaša se kao alternativa izvršnoj vlasti.

Neovisno o mogućnosti različitih tumačenja uloga političkih čimbenika, u političkom sustavu ne mogu postojati dvije izvršne vlasti.

Izvršna vlast ima svoju jasnu ulogu, ona jedina snosi odgovornost za političke odluke i polaže račune jedino parlamentu. Sukladno tome podložna je kritici, nije otporna na greške, ali dok ju parlament ne smijeni nitko ne može preuzeti njezine ovlasti.

I hrvatski ustav u tome je jasan.

Glupost je da predsjednik Republike treba biti „korektiv“ izvršnoj vlasti

Ali nije jasan u jednome detalju i to je izvor svih zala hrvatskog političkog sustava, sadašnjih i, bojim se, još više budućih.

Pisci hrvatskog ustava zasigurno su bili vrsni pravnici, ali očito nisu bili upućeni u smisao zapadne demokracije. Ili su namjerno ugradili grešku koja bi državu mogla skupo stajati.

Davanje prividnih ovlasti predsjedniku Republike u dijelu obrane i vanjske politike tumačili su kao potrebu da predsjednik bude „korektiv“ izvršnoj vlasti, što je, oprostite na izrazu, glupost.

Kao prvo, izvršna vlast ne može se dijeliti. Njezin „korektiv“ u parlamentarnoj demokraciji može biti samo parlament. Sve drugo može biti jedino prepreka učinkovitosti izvršne vlasti, a time i same države. Ometanje izvršne vlasti, čak i ako je loša, znači sprječavanje da čini i ono što bi moglo biti dobro.

Ukratko, uspostavljanje dviju izvršnih institucija, pa makar jedna imala i neznatne ovlasti, znači davanje zelenog svjetla nekomu da u jednom trenutku sabotira državu.

Predsjednici popularni jer samo kritiziraju izvršnu vlast, a nisu odgovorni ni za što

Kao drugo, ovlasti koje su ustavom dane predsjedniku Republike nisu stvarne, jer nisu operativne. Da bi ih uživao, morao bi imati izvršni aparat, što znači da bi država dobila dvije vlade koje rade jedna protiv druge.

Posljedica toga jest da su dosadašnji predsjednici bili uvijek najpopularniji jer su samo kritizirali izvršnu vlast, a nisu bili odgovorni ni za što. Lako je biti popularan kad ne moraš ni za što snositi odgovornost. Jedino su podilazili neukim građanima u njihovu uvjerenju da je vlast kriva za sve njihove tegobe.

Sadašnji predsjednik ide korak dalje. Stavlja se iznad parlamenta, plitkim populističkim trikovima skuplja sljedbenike i pokušava preuzeti ovlasti izvršne vlasti.

Kad te pojave gledamo iz perspektive institucionalnog okvira društva, vidljivo je da one slabe državu, prave od nje smijuriju, onemogućuju dugoročno upravljanje sustavom i u konačnici okreću narod protiv same države.

Želi li stati na čelo narodnih masa i revolucionarnim metodama preuzeti vlast, kao pravi drug i vođa?

Čovjek bi ponekad pomislio da predsjednik svojim uličarskim metodama želi političke odnose u Hrvatskoj civilizacijski vratiti u jugoslavensko stanje, a onda stati na čelo narodnih masa i revolucionarnim metodama preuzeti vlast, kao pravi drug i vođa.

Iz geopolitičke perspektive, ponašanje hrvatskog predsjednika zadaje glavobolje NATO-u i slabi njegovu moć, ruši učinkovitost Europske unije i produbljuje nepovjerenje među zapadnim saveznicima.

To je upravo ono što Moskva želi i na čemu sustavno radi.

Rusija nikad u povijesti nije imala saveznika među legitimno izabranim hrvatskim predstavnicima. Sada ga ima.

Povezano:

PHB Priopćaj br. 31.: Čestitka PHB-a novoizabranom predsjedniku, g. Zoranu Milanoviću

Ivo Lovrić/FB/Hrvatsko nebo