Marginalije uz hrestomatiju „Srednja Europa očima hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća“

utorak, 14. travnja 2026.

Domagoj Tomas, Tomislav Kardum, Srednja Europa očima hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća, Srednja Europa, Zagreb, 2024.

Ova hrestomatija,  koju su priredili Domagoj Tomas i Tomislav Kardum, predstavlja ozbiljan i dobrodošao pokušaj da se unutar hrvatske intelektualne tradicije rekonstruira jedan složen, višeslojan i (pre)dugo potiskivan pojam – Srednja Europa. Riječ je o projektu koji nadilazi puku kompilaciju tekstova: on implicira i određenu kulturnu ambiciju, pa i diskretnu reviziju dominantnih interpretativnih paradigmi hrvatskog identiteta.

Izbor autora: između pluralnosti i otvorenih praznina

Uvršteni autori – među kojima su braća Stjepan i Antun Radić,  Ivo Pilar,  Kruno Krstić, Alfons Hribar, Josip Frank, Dinko Tomašić, Vinko Krišković,  Ivo Lendić,[1] August Cesarec, a izbor završava  tekstom  Predraga Matvejevića – sugeriraju nastojanje urednika da se obuhvati ideološki i generacijski pluralizam hrvatske misli o Srednjoj Europi. Pored ovih autora uvršteni su  i   Bogdan Radica i Ivan Oršanić, koji su najveći dio svoga života  djelovali u emigraciji.

Pa ipak, kada je u pitanju reprezentativnost ove hrestomatije, onda se mora reći da je ona, blago rečeno, upitna. I to   ne toliko zbog onih autora koji su uključeni u  ovaj izbor,  već više zbog onih koji su, iz nekih razloga, izostavljeni. Naime, moramo se upitati zašto su autori izostavili  Miroslava Krležu, odnosno A. G. Matoša?! Smatramo da je njihovo izostavljanje teško teorijski opravdati. A. G. Matoš jedan je  od prvih koji je na estetsko-kulturnoj razini artikulirao pripadnost hrvatskog prostora srednjoeuropskom civilizacijskom krugu. Njegovi eseji i putopisi nisu pisani da bi bili klasični  politički traktati, ali jesu ključni za razumijevanje kulturne imaginacije Europe u hrvatskoj moderni. Miroslav Krleža, s druge, pak, strane, predstavlja gotovo suprotan, ali jednako važan pol: njegov odnos prema Srednjoj Europi obilježen je ironijom, skepsom i dekonstrukcijom. Upravo bi uključivanje takvog kritičkog glasa ovoj hrestomatiji dalo  još jednu dimenziju, jer bi se pokazalo da odnos hrvatskih intelektualaca prema  srednjoeuropskoj  ideji  nije bio  samo afirmativan, već da je paralelno  postojao i polemičan odnos. Njihov izostanak stoga ne djeluje samo kao slučajnost,  nego i  kao simptom određene interpretativne redukcije.

Poslijeratna recepcija: između marginalije i kontinuiteta

Jedno od ključnih pitanja koja otvara ova hrestomatija – iako je samo naznačena  i nije do kraja razrađena – jest sudbina srednjoeuropske ideje nakon 1945. godine. Tek će se sredinom 80-ih godina prošloga stoljeća  u hrvatskoj kulturno-političkoj javnosti stidljivo  otvoriti  pitanje te ideje, i to zahvaljujući djelovanju Branimira Donata i Branka Matana, koji su u časopisu Gordogan objavili  fundamentalni esej Milana Kundere „Tragedija Srednje Europe“.[2] Nema nikakve dvojbe da je ta njihova odluka da se objavi taj esej  bio par exellence kulturno-politički događaj,  kojim se  otvorio prostor za reinterpretaciju hrvatskog položaja unutar Europe.

Ne, važno je postaviti pitanje: je li to bio tek  izolirani slučaj ili dio šireg trenda? Odgovor je, čini se, bliži prvomu. U socijalističkoj Hrvatskoj interes za srednjoeuropsku temu bio je sporadičan i uglavnom ograničen na uske intelektualne krugove. Osim Donata i Matana, teško je govoriti o nekom  sustavnijem bavljenju tom temom. Time se potvrđuje teza o diskontinuitetu: u socijalističkoj Hrvatskoj srednjoeuropska ideja nije nestala, već je  bila i više nego  marginalizirana. Očito da su, u tim vremenima, hrvatski intelektualci, ali i političari „bježali“ od  ozbiljnijeg bavljenja tom očito heretičnom temom!

Bijeg od Srednje Europe: razlozi i posljedice

Taj diskontinuitet nije slučajan. Možemo ga objasniti na nekoliko razina:
– ideološka ograničenja socijalističkog sustava, koji nije bio sklon afirmaciji srednjoeuropskog identiteta;
– kulturna fragmentacija, u kojoj su pojedinačni autori djelovali bez šire institucionalne podrške;
– gubitak kontinuiteta intelektualne tradicije, osobito između predratnih i poslijeratnih generacija.
Posljedica toga jest da srednjoeuropska ideja u hrvatskoj kulturnoj i političkoj javnosti poslije 1945.   postoji isključivo kao  nešto što je  “latentno“, koje ne smije postati   „operativno”.  Nažalost, ni poslije političkih promjena početkom 90-ih  nije došlo do nekih dramatičnijih promjena kada je u pitanju implementacija te ideje u političku stvarnost nove Hrvatske.

Upravo ta latentnost pomaže objasniti zašto srednjoeuropska ideja nije bitnije utjecala na oblikovanje hrvatske političke i kulturne tranzicije 1990-ih. Unatoč brzoj recepciji ključnih europskih tekstova[3] izostala je njihova politička artikulacija. Razlozi su poznati, ali ih vrijedi precizirati:
– dominacija državotvornog i nacionalnog diskursa;
– ratni kontekst koji je dramatično suzio prostor za kulturne koncepte;
– odsutnost institucionalnih nositelja (medija, fakulteta, političkih stranaka…) srednjoeuropske ideje;
– elitni karakter same ideje, koja nije bila na adekvatan način prevedena u svakodnevni politički narativ.
Drugim riječima, srednja Europa ostala je intelektualni horizont bez političke infrastrukture.

Izdavački projekt kao kulturni signal

U tom svjetlu treba posebno naglasiti važnost izdavača (Srednja Europa, Zagreb), čiji već sam  naziv sugerira programsku orijentaciju prema reafirmaciji srednjoeuropskog kulturnog prostora. U kontekstu dugotrajnog potiskivanja te teme, ovakav projekt ima i simboličku i kulturno-političku težinu.

Hrestomatija koju su priredili Domagoj Tomas i Tomislav Kardum nije bez  slabosti, koje su neizbježne nuspojave svih antologija, hrestomatija: što uvrstiti, a što, pak, izostaviti. Stoga je njihov  izbor u najmanju ruku diskutabilan, osobito u pogledu izostanka nekih, prema našem (neobvezujućem) mišljenju, nezaobilaznih  autora, kao što su M. Šufflay, A. G. Matoš, M. Krleža… Isto tako, smatramo da  ni odabir Predraga Matvejevića nije baš idealan primjer poslijeratne recepcije te ideje u hrvatskoj akademskoj zajednici.

No,  upravo u tim pukotinama otvara se njezina stvarna vrijednost. Ova hrestomatija  ne zatvara kanon, nego ga iznova problematizira. Ne nudi konačne odgovore, nego potiče nova pitanja. Stoga je riječ o knjizi koja zaslužuje pozitivnu ocjenu: kao važan, hrabar i potreban doprinos obnovi jedne ideje koja, iako dugo marginalizirana, i dalje nosi interpretativni potencijal za razumijevanje hrvatskoga mjesta u Europi.

Piše: Zlatko Kramarić

Bilješke

[1] Riječ je o autoru koji je među prvima kritički pisao o staljinističkim procesima.

[2] M. Kundera, „Tragedija Srednje Europe“, Gordogan, br.17-18/1985., str. 289-305.

[3] Ovdje mislimo na tekstove l. Johnson, Karl Markus Gaussa, . Haselsteinera, G. Konrada, K. Pomiana,  P. Sloterdijka, L. Tatman…

misao.hr / Hrvatsko nebo