EU pokreće pitanje „zaboravljene“ obveze uzajamne obrane

Europska komisija želi reaktivirati gotovo zaboravljenu klauzulu iz Ugovora o EU, koja države članice obvezuje na uzajamnu pomoć u slučaju napada. Stavovi država članica su podijeljeni, a Švedska ima svoj prijedlog.

Nešto poslije ponoći, 2. ožujka, sirene bude stanovnike jednog malog obalnog sela na Cipru. Nekoliko sekundi kasnije čuje se eksplozija. Iranski dron, lansiran iz Libanona, pogađa britansku vojnu bazu na otoku. Još dva drona uspijevaju biti presretnuta u posljednji trenutak.

Predsjednik Nikos Hristodulidis, koji trenutačno predsjeda i Vijećem EU, nekoliko dana kasnije podsjeća na jednu klauzulu iz 2009. godine. U članku 42., stavku 7 Ugovora o EU stoji: države članice obvezuju se da će u slučaju napada na neku zemlju Europske unije  pružiti „svu pomoć i potporu koja je u njihovoj moći“. Cipar doduše nije službeno aktivirao članak 42., ali Hristodulidis upozorava: Europska unija hitno se mora pripremiti za takav scenarij.

Klauzula o uzajamnoj pomoći nije opcija, nego obveza

Do sada se većina država članica EU oslanjala na članak 5 Ugovora NATO-a, koji također obvezuje članice na uzajamnu pomoć – no malo tko još vjeruje da bi predsjednik SAD-a Donald Trump pritekao u pomoć u slučaju napada.

Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen već je u veljači, na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji, poručila: „Vjerujem da je došlo vrijeme da se oživi europska klauzula o uzajamnoj pomoći. Uzajamna pomoć unutar EU nije opcija, nego obveza.“

Juraj Majcin, analitičar za sigurnosnu i obrambenu politiku u briselskom Europskom političkom centru, rekao je za DW da je glavna razlika između klauzula o uzajamnoj obrani u EU i NATO-u u načinu na koji bi se obrambena pomoć trebala pružati. Dok se klauzula EU u velikoj mjeri temelji na međuvladinoj i bilateralnoj pomoći, NATO-ova klauzula o kolektivnoj obrani odražava šire, strukturno načelo odvraćanja.

Kristian Klinck, stručnjak za obrambenu politiku i bivši zastupnik SPD-a, smatra da je članak 42.7 Ugovora EU uvjerljiviji od članka 5 NATO-a – barem na papiru. Zahtjev da se pruži pomoć „svim sredstvima koja su u njihovoj moći“ često se tumači kao pomoć „do krajnjih granica vlastitih mogućnosti“, rekao je za DW.

Suprotno tomu, formulacija članka 5 ostavlja državama NATO-a veći prostor za vlastitu procjenu, jer svaka zemlja može poduzeti „onu akciju koju smatra potrebnom, uključujući i uporabu oružane sile“.

Ipak, oba su stručnjaka istaknula da pomoć prema članku 42.7 ne znači samo vojnu potporu, nego može poprimiti i oblik diplomacije, humanitarne pomoći i financijske potpore. To bi moglo biti osobito važno za članice EU koje nisu članice NATO-a – Austriju, Cipar, Irsku i Maltu.

Aktiviran samo jednom

Članak 5 NATO-a aktiviran je samo jednom – nakon napada 11. rujna 2001. u SAD-u. Kao odgovor na to, NATO je rasporedio veći broj zrakoplova za radarsko nadziranje kako bi pomogli patroliranju zračnim prostorom SAD-a. Ukupno je 830 članova posada iz 13 zemalja NATO-a izvelo više od 360 misija.

Slično tomu, članak 42.7 Europske unije također je aktiviran samo jednom – također kao odgovor na terorizam. Nakon napada koje je 2015. godine u Parizu izvela tzv. „Islamska država“, Njemačka i druge članice EU poduprle su francuske snage pomorskim i zračnim kapacitetima, no uglavnom u okviru koalicije protiv IS-a koju su predvodile SAD.

Sigurnosni analitičar Majcin, međutim, upozorava da su u oba slučaja klauzule o kolektivnoj obrani primijenjene kao odgovor na događaje „za koje zapravo nisu bile zamišljene“. Klink se s time slaže i naglašava da se Francuska 2015. suočila „s terorističkim napadom, ali ne i s velikim vojnim napadom“, zbog čega članak 42.7 i dalje u velikoj mjeri ostaje neprovjeren u praksi.

„Značajne razlike“ u raspravi u Bruxellesu

Sredinom ožujka predstavnici i izaslanici EU sastali su se u Bruxellesu kako bi razgovarali o članku 42.7. Jedan visoki dužnosnik već na samom početku jasno daje do znanja o čemu je riječ: funkcionalna klauzula o uzajamnoj pomoći učinila bi Europsku uniju vjerodostojnijom, a u slučaju napada ne bi se gubilo dragocjeno vrijeme. Tako stoji u zapisniku u koji su imali uvid njemački investigativni novinari javnog servisa ARD.

Međutim, neke zemlje imaju načelne primjedbe. Irska i Malta izražavaju „najjasnije sumnje u operativnu primjenu klauzule o uzajamnoj pomoći“, navodi se u zapisniku. Druge države žele se prije svega osloniti na NATO – jer EU, kako smatraju, nije vojni akter. I Italija je oprezna.

Skepticima se suprotstavlja drugi tabor. Francuska, Španjolska, Nizozemska, Njemačka i Austrija vrše pritisak, inzistirajući na ozbiljnom shvaćanju klauzule i na pokretanju rasprave. Do dogovora je, međutim, daleko. Rasprava je otkrila „značajne razlike“, rezignirano je napisao njemački diplomat Berlinu. To ne sluti „ni na što dobro za sposobnost EU da reagira“. EU, kako navodi, „još nije stigla u geopolitičku realnost“.

„Koalicija voljnih“ predvođena Njemačkom

Na radnom stolu švedske veleposlanice u Berlinu Veronike Wand-Danielsson stoji model krstareće rakete „Taurus“. „Europa se mora probuditi – već smo odavno u novom Hladnom ratu“, kaže ona. Švedska je NATO-u pristupila tek 2024. godine. Do tada se u Stockholmu više nego drugdje oslanjalo na EU. Članak 42.7 čak je ugrađen u službenu švedsku državnu doktrinu. Švedska vlada je 2022. godine u pismu podsjetila ostale članice EU na obvezu uzajamne pomoći.

Wand-Danielsson sada zagovara dvostruko rješenje: članak 42.7 trebao bi se koristiti za „civilne i hibridne prijetnje“. U to bi spadali napadi na kritičnu infrastrukturu, ali i kibernetički napadi. Klasična vojna obrana i dalje bi bila u nadležnosti NATO-a. Takav stav mogao bi postati europski kompromis. Jer gotovo nitko ne želi otvoreni sukob s NATO-om, a u krajnjem slučaju njegove bi se strukture mogle koristiti i bez Sjedinjenih Američkih Država.

Ipak, kaže švedska veleposlanica, ne smije se čekati da se sve članice EU slože. „Koalicija voljnih“, predvođena Njemačkom, morala bi krenuti naprijed i izraditi konkretne planove za primjenu članka 42.

U travnju – prva vježba

Europska unija, međutim, tek je na početku ove rasprave. U travnju EU namjerava prvi put provesti vježbu koja simulira što bi se dogodilo kada bi neka država članica aktivirala klauzulu o uzajamnoj pomoći. Barem oko toga diplomati u Bruxellesu su se složili.

Scenarij je sljedeći: iznenada se gomilaju dezinformacijske kampanje i kibernetički napadi, a dronovi ulaze u zračni prostor EU. Zasad će se vježba odvijati samo simulacijom – za radnim stolom.

dw.com/hr/Hrvatsko nebo