Zdravko Gavran: Što je prethodilo povezivanju dvaju ratišta između Arktika i Indijskog oceana u zonu koja dijeli Zapad od Azije?

Analitičara političkih i međunarodnih odnosa te književnika Zdravka Gavrana, od g. 2020. kolumnista portala Hrvatsko nebo, intervjuirao je još ujesen 2018. Davor Dijanović. Taj „veliki razgovor“ zatim je u trima dugim nastavcima objavljen na portalu hkv.hr pod skupnim (nad)naslovom „Započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima“. Hrvatsko nebo tada je te tekstove preuzelo, a sada iz njih izdvaja i prenosi nekoliko pitanja i odgovora iz prvog nastavka. Iz njih se stječe uvid u zbivanja koja su prethodila rusko-ukrajinskom ratu te novijim ratovima na Bliskom istoku. Na zbivanja tijekom prve četvrti ovog stoljeća podsjeća se zato što se upravo pokazuje utemeljenost tada u razgovoru iznesenih tvrdnja po kojima Bliski istok (sa sjevernom, muslimanskom Afrikom) i Rusija i Europa i SAD i Kina s Azijom već bijahu u međusobnoj uvjetovanosti – planski ili neplanski odnosno stihijski, koincidencijski. Najnovije vijesti pokazuju da dvije ratne zone: rusko-ukrajinska i bliskoistočna, upravo ulaze u međusobnu razmjenu (Rusija pomaže Iranu, a Ukrajina hoće pomoći Izraelu i arapskim zemljama, itd.): da se ti ratovi  i njihovi protagonisti prožimlju. Dva velika ratišta povezuju se u jednu „crvenu zonu“: čitav sjeverno-južni pojas od Arktika do Indijskog oceana. Ona je ujedno međuprostor između Europe i Zapada s jedne te Azije s druge strane. Ta dimenzija ima prvorazredno gepolitičko značenje.

[…] Potiho, dakle, nekako ispod zapadnih obavještajnih rada, obnovljena i modernizirana ruska vojska demonstrirala je u posljednje dvije godine u Siriji svoju novodosegnutu razinu osposobljenosti i vrhunske tehničke opremljenosti i koordiniranosti. Moskva se pokazala i diplomatski spretnom (a istodobno je bila konstruktivna prema Zapadu i prema nekim drugim dijelovima svijeta, recimo prema Afganistanu, ili u borbi protiv terorizma). Rezultat je bio taj da je Asad, koji se našao na rubu poraza i odlaska s vlasti (sve su ga zapadne sile još 2011. bile „prekrižile“ i osporile mu legitimitet), primarno uz pomoć vojne pomoći i intervencije Rusije te Irana i Hezbolaha, totalno preokrenuo stanje na bojištima. Osvojio je mnoga izgubljena područja, osim Idliba i područja na sjeveroistoku pod kurdskom kontrolom, koja tek čekaju razrješenje, i pokazao se kao pobjednik. SAD ondje nije više bio dominantna sila. To je na Bliskom istoku nešto sasvim novo od dosad viđenoga.

Najnovije gomilanje sirijskih snaga s ciljem zauzimanja pokrajine Idlib na sjeverozapadu, uz tursku granicu, te američkog, ruskog i ostalog raketnog i drugog naoružanja i vojnih snaga oko Sirije i na Mediteranu – pred početak najavljene velike vojne akcije – ispunja nas zebnjom. Na to razmjerno malo područje zbilo se čak oko tri i pol milijuna ljudi, većinom izbjeglica iz drugih dijelova Sirije. Njima prijeti masovna ljudska katastrofa, i to je moguća nova migracijska bomba. I ruske vojne vježbe od 1. do 8. rujna u istočnom dijelu Sredozemlja ispunjavaju nas veoma ozbiljnim strepnjama. U njima sudjeluje 26 brodova Sjeverne, Baltičke i Crnomorske flote te Kaspijske flotile, a naoružani su uz ostalo i krstarećim raketama „Kalibr“. Prvoga pak dana rujna u Sredozemlje je kod Gibraltara uplovila američka podmornica na atomski pogon „Newport News“, naoružana krstarećim raketama „Tomahawk“. A pritom u sjeni čekaju svoj rasplet iznova opasno zaoštreni izraelsko-iranski, izraelsko-sirijski, američko-iranski i arapsko-iranski odnosi…

Vidim da smo se s područja Europe preselili na Bliski istok…

Da, upravo zato što je sve jedno s drugim i s trećim (Pacifik) i četvrtim (Afrika) povezano, i što demonstracija moći, (re)pozicioniranja i odnosi snaga na Bliskom istoku utječu i na europske i ukupne svjetske odnose.

Moramo se zato prisjetiti i onoga što je prethodilo građanskom, a uskoro i regionalnom i zamjenskom ratu u Siriji: prethodilo mu je tzv. Arapsko proljeće. Ono je kao gotovo jedan i istovjetan val u kretanju započelo u Tunisu u prosincu 2010. (dakle četiri godine prije „Revolucije dostojanstva“, kao nastavka „Narančaste revolucije“ u Ukrajini iz 2004.), a zatim se „selilo“ prema (Bliskom) istoku, preko Libije i Egipta. Sve oči Zapadnjaka i ljudi demokratske orijentacije bile su uprte u ta događanja s velikim (i naivnim) očekivanjima: da će pasti islamsko-autokratski režimi, i da će se po sjevernoj Africi i Bliskom istoku, dakle poglavito u arapsko-islamskomu svijetu, sada uspostaviti demokratski sustavi po zapadnoj mjeri i ukusu, a i sukladno (slabo prikrivenima) zapadnim interesima.

Sjetimo se samo tih dana euforije, koje su u međuvremenu svi mediji bacili u sustavni zaborav – zato što je uglavnom ispalo sve suprotno tomu čemu smo se (su se) nadali… Ojačao je ekstremni islamizam, autokrati stari ili novi preuzeli su opet poluge vlasti, Libija se je pretvorila u kaotičnu državu u kojoj se više frakcija bori za prevlast, samoproglašena „Islamska država Sirije i Levanta“ (ISIL) izazvala je veliku gužvu u Iraku i Siriji te prouzročila silne ljudske žrtve, migracije i opustošenja, a dragovoljci sa svih strana svijeta gdje ima muslimana mobilizirali su se i pohrlili onamo boriti se za novoproglašeni „kalifat“ (u međuvremenu su se mnogi džihadisti, često s obiteljima, vratili u svoje zemlje ili se premjestili na neka druga područja)… Stihijski i masovan priljev migranata iz Azije i Afrike, a u novije vrijeme i iz Latinske Amerike, izazvao je među građanima Europske unije takvu dramatizaciju i takve političke pomake da ju je suočio s „provjerom (unutarnje i vanjske) izdržljivosti“ kakvu dosad nije doživjela…

Tri dubinski povezana događaja

Vratili smo se u Europu… U njoj su se doista mnoge stvari na političkom planu zakomplicirale, osobito nakon masovnog priljeva ilegalnih migranata i izbjeglica u Europu posljednjih godina?

Sve prethodno morao sam iznijeti da bismo zatvorili krug koji je počeo s prvom godinom ovog tisućljeća. Šok s terorističkim rušenjem Twin towersa pretočio se je u „borbu protiv međunarodnog terorizma“. Ona je najprije dovela do vojne intervencije u Afganistanu i Iraku, a krug se nastavio s Arapskim proljećem i ratom u Siriji i Iraku. Slijed se destabilizirajućih događaja vratio na EU-ovo Istočno partnerstvo i na prevratna zbivanja u Ukrajini, nastavio se migracijskom najezdom na Europu i uzdrmao EU… Ona je pak izazvala i ono što etablirani (mainstream) mediji i etablirane stranke ljevice, centra i liberalne desnice podrugljivo nazivaju jačanjem populizma i desnog radikalizma odnosno ekstremizma, a izazvala je i velike nesporazume i prijepore među državama članicama EU-a, za koje još nije izvjesno kako će i hoće li uopće biti prevladani.

Činjenično gledano, stvari su unatrag tri godine tekle ovako: Svega nekoliko mjeseci nakon što se Europa krajem 2015. i početkom 2016. suočila s onim što nazivam „invazija (ilegalnih) migranata“ – a koja protivno svim dotadašnjim pravilima za prelaženje granica, osobito schengenske granice, nije bila ničim fizički sprječavana sve dok mađarski premijer Orban nije počeo postavljati žilet-žicu – svega dakle nekoliko mjeseci nakon vrhunca migrantske invazije održan je referendum o brexitu, s rezultatom suprotnim očekivanjima i procjeni onoga koji ga je odlučio raspisati – proeuropski orijentiranog konzervativca Camerona.

Da nije tih mjeseci raspiren strah od tolikih migracija (u kombinaciji s nezadovoljstvom brojnih Britanaca prevelikim priljevom migranata-državljana drugih članica EU-a, a i onih prijašnjih iz Indije itd.), zacijelo bi referendumska volja bila obrnuta od one koja je očitovana. Iste te jeseni na izborima u SAD-u izabran je za predsjednika nepredvidivi i impulzivni „tvrdolinijaš“ Trump, na užas liberalnodemokratskog establishmenta kako u Sjevernoj Americi, tako i u Europi i drugdje po svijetu.

Ta tri događaja – migracijska najezda na Europu, brexit i izbor „konzervativca“ i tvrdo kuhanog pragmatista za predsjednika najmoćnije sile svijeta – naoko nisu u međusobnoj svezi. No ne treba imati nekih velikih analitičkih sposobnosti da se zaključi kako oni nužno jesu dubinski povezani, možda čak i od određenih moćnih centara koordinirani, iako s takvom ocjenom ulazimo u onu sferu koja nam je „zabranjena“ – u „teorije zavjere“. Ništa stoga u tom smislu ne tvrdim, jer nemam opipljivih potkrjepa, no razvidno je da sve te tri pojave, a i mnogo drugoga, jesu u najmanju ruku simptomi „tektonskog“ i globalnog potresa, dakle pokazatelji mijenjanja odnosa snaga u svijetu i donedavno dominantne pozicije „demokratskog Zapada“. Na Zapadu – nešto novo! I te kako novo!

Na što bi to upućivalo? Što bi to imalo značiti?

To bi imalo značiti da je započelo mijenjanje svijeta kakav smo poznavali, i to u njegovim temeljima. Globalizacija je dosegnula svoje domete dok su njome upravljali SAD i moćni zapadni saveznici i dok je globalizacija u kombinaciji s liberalizmom, s doktrinom otvorenog društva i idealom uklanjanja „graničnih barijera“ pred očima pogodovala SAD-u i zapadnoj supremaciji. Sada se pak Zapad podijelio na one koji smatraju da takvu globalizaciju treba napustiti te da je nužno prihvatiti novu paradigmu, takvu sukladno kojoj će se države ili savezi zatvarati u svoje granice, braneći „blokovske“ interese od globalne kompeticije, i na one koji i dalje ustraju na dosadašnjem konceptu (uz minimalne korekcije) odnosno na ideji jačanja svih oblika multilateralizma, slobodne trgovine, liberalne demokracije i multi-kulti doktrine kao glavnim postulatima.

Predsjednik Trump postao je – suprotno predviđanjima i anketama – američkim predsjednikom te se nameće kao „kolovođa“ toga novog koncepta međunarodnih odnosa. Među braniteljima pak i stupovima onoga starog koncepta spominju se sadašnja kancelarka Merkel i sadašnji predsjednik Macron. Osim toga, tu je još jedan problem: na raznim stranama jačaju „autokrati“, strongmen, dakle vladari koji se nipošto ne uklapaju u dosadašnje demokratske obrasce, nego ih ugrožavaju. Njima pak, makar se međusobno i sukobljavali zbog različitih nacionalnih interesa, „intimno“ je bliži Trump, nego oni koji snuju kako bi ih zamijenili njihovim „demokratskim“ antipodima.

Kako će to hrvanje u SAD-u, Europi i po svijetu među najmoćnijima završiti, i dalje je neizvjesno… Osobno bih, i to uvjetno (ovisi mnogo o ovogodišnjim među-izborima za Kongres) rekao da „Trumpov koncept“ ima veće izglede. No ne bih isključio ni mogućnost obrata u SAD-u ili u Europi, u smislu da se združi i ljevica i liberalna desnica u otporu „desnom populizmu“, ili da svi skupa sklepaju svojevrsni i privremeni kompromis, ili kakvu „sintezu“ (po logici teza-antiteza-sinteza) kako produbljivanje unutarnjih polarizacija ne bi dovelo do kaotičnih situacija, kakve smo ovih dana promatrali na ulicama saskoga grada Chemnitza…

Otpor „establishmentu“

Što mislite, kako to da je s predsjednikom Trumpom uopće došlo do tako nevjerojatnih obrata, koji su doveli i do toga dovođenja u pitanje transatlantskih odnosa, i budućnosti NATO-a koji je desetljećima bio glavni jamac fizičke sigurnosti Europe?

Očito je da su s jedne strane jačala u američkom društvu socijalna nezadovoljstva, kao posljedice izloženosti i nazadovanja SAD-a u utakmici s glavnim gospodarskim rivalom, Kinom, a i s ostalima. S druge strane, politika Clinton-Obama-Clinton pokazala je velike slabosti kako na socijalnom, tako i na moralnom i drugim planovima. Američki proračunski deficit uporno je rastao, ta država sjedi odavno na bombi sve većih dugova, i nepovoljnih kretanja u trgovini sa svijetom, koja ima za posljedicu smanjivanje broja radnih mjesta.

Nadalje, već u dvama mandatima predsjednika Obame, SAD nije bio u stanju potvrditi svoju vodeću ulogu u svijetu, posebice u ratu u Siriji. Na Bliskom istoku ojačala je prisutnost i uloga Rusije, Turske, Irana, a i Kine. Ni u Ukrajini SAD nije uspio nametnuti svoju volju.

I na moralnom planu dogodili su se preokreti, rasplamsao se je i ideološki rat i podijelio društvo. Silno je ojačao otpor „establishmentu“, personificiranom u bračnom paru Clinton, u korporacijama, medijima i mnogim institucijama. Ojačao je radikalni konzervativizam, kao reakcija na dominantni individualistički i ateistički i konzumistički liberalizam što ga je promicao establishment. Nezadovoljstva su jačala i zbog prešutnog toleriranja, pa i nekontroliranog „integriranja“, milijuna hispanskih (ilegalnih) useljenika. Obično se stanovništvo uznemirilo.

Ukratko, ojačale su snage koje smatraju da američku političku filozofiju i praksu treba temeljito revidirati. I da treba Ameriku i njezine interese pokušati staviti na prvo mjesto (America first!), onako kako je to realno moguće, pa i zatvaranjem prema drugima (deglobalizacijom). A ne da na prvom mjestu budu neke druge stvari. Mnogi smatraju da treba štititi tradicionalne vrijednosti i vrjednote: život, obitelj, moralne zasade, nasuprot nemoralu, laksizmu i svakovrsnoj dekadenciji. Za gospodarski pak preokret i novi uzlet nema dovoljno drugih instrumenata na raspolaganju, pa zato Trump dovodi u pitanje dosadašnje trgovinske sporazume i pravila te pokreće promjene odnosa prema UN-u, NATO-u, EU-u, Meksiku, Kanadi i drugima tako da SAD iz toga izvuče što više koristi. Istodobno, prijeti trgovinskim sankcijama Kini i EU-u, ili podiže carine, itd. No razlozi Trumpova dolaska na vlast zapravo su, po mojem mišljenju, dublji i kompleksniji, i nije ih lako ni jednostavno in extenso elaborirati.

Što bi se moglo dalje događati? Kakve bi mogle biti posljedice?

Nadajmo se da se ništa odviše dramatično ili destruktivno ne će događati, zato što bi to dovodilo svijet ili dijelove svijeta u opasne situacije. No nastavak svojevrsne zapadne „perestrojke“ jest neminovan, s Trumpom ili bez njega, s Merkel ili bez nje. Ona uključuje i ideološka pitanja, koja za predsjednika Trumpa imaju veliku važnost. Njegov bivši savjetnik i „ideolog“ Steve Bannon, koji je iz Bijele kuće „izletio“ pod ne baš razvidnim okolnostima, prebacio se na Europu, u kojoj želi pomoći vladama i strankama odnosno pokretima koji zastupaju otprilike one ideje koje zastupaju Orban, Salvini, Le Pen, Wilders i drugi…

On se dakle otvoreno „miješa“ u unutareuropske odnose?

Da, miješa se, i to nije ništa novo ni nepoznato, pa dakle ni nelegitimno. No dok se u europske odnose i u mnoge države – pa tako i u Hrvatsku tijekom Domovinskoga oslobodilačkog rata i poslije njega – s milijardama dolara i služeći se diplomatskim, obavještajnim i drugim polugama miješao i G. Soros i čitava plejada službenih i neslužbenih moćnika, s jakim osloncima i u američkoj administraciji, to se smatralo „normalnim“. Zato što je služilo jačanju „demokracije“, „otvorenoga društva“, „vladavine prava“, „zaštite ljudskih i manjinskih prava“, „otpora nacionalizmu, ksenofobiji, isključivosti…“ i sličnim, sve samim „uzvišenim“ ciljevima. Sada u osnovi to isto, samo s tomu suprotnih konceptualnih i vrijednosnih polazišta, iako s neusporedivo manje novca i poluga moći, pokušava činiti Bannon.

Činjenica da je jedan netipični („desno-ekstremni“) engleski političar, Farage, uspio bitno utjecati na to da se V. Britanija odluči na izlazak iz EU-a, koji će se vjerojatno dogoditi bez bilateralnog sporazuma, pa dakle biti „nekontroliran“ (nešto kao izlazak Hrvatske i Slovenije iz dotadašnje federacije 1991.), ta činjenica zacijelo ohrabruje i Bannona, i mnoge koji i njega i Trumpa simpatiziraju kao primjere konzervativnog otpora liberalnomu, nacionalnoga nadnacionalnomu, pučkoga etabliranomu, otpora premoći korporacija, „pokvarenih političara“ i jakih birokratskih, od naroda otuđenih struktura.

Znači li to, povezano s prijeporima o mnogim pitanjima unutarnjih odnosa, da će se Europska unija raspasti, da se na tomu radi?

Neki zasigurno na tomu i rade. Hoće li se ona raspasti, to ne znam, ali ne vjerujem da će se to dogoditi u dogledno vrijeme. Izaći iz EU-a ne želi čak ni ozloglašeni „disident“ EU-a i EU-establishmenta Orban, a ni talijanski „populisti“ nisu u tom pogledu ni složni ni odlučni; prije će biti da žele za Italiju iskamčiti neke dodatne pogodnosti i povlastice. A Poljak Jaroslaw Kaczynski, šef vladajuće konzervativne stranke „Pravo i pravda“, izjavio je u nedjelju na velikom stranačkom skupu uoči lokalnih izbora: „Poljaci žele biti u Europskoj uniji budući da je to najkraći put da dosegnu europsku razinu plaća i da podignu životni standard.“ Za to je predvidio i rok od 15-20 godina. Otkako je g. 2004. ušla u EU, njegova se zemlja uistinu gospodarski i socijalno preporodila, i osnažila svoju političku ulogu na širem planu.

Otpori „buntovnika“ nisu dakle primarno usmjereni protiv EU-a kao oblika europskog integriranja, nego je uglavnom riječ o određenim aspektima međusobnih odnosa, sadržajima zajedničkih politika i ovlasti što ih institucije EU-a imaju spram država članica. U tom smislu treba razumjeti i sve glasnije zahtjeve za korigiranjem EU-a, odnosno protivljenja konceptima koje upravo pokušava usuglasiti osovina Berlin-Pariz i „nametnuti“ ih drugima. […]

Hrvatsko nebo