Ranko Novak: TUKIDID NA DJELU(kolovoz – veljača 2026.)

utorak, 10. ožujka 2026.

Ponukan jednom obiteljskom svjetonazorsko-ideološkom prepirkom, hvatam se tipkovnice i upuštam u komentiranje već općepoznatih činjenica, al’ eto, ipak moram! Lakše mi je kad to izbacim iz sebe makar samo i na zaslon.

– Umjesto da ovih Pet minuta raja što nam je preostalo od dosadašnjeg načina života, proživim kol’ko-tol’ko mirno, upuštam se u jalov pos’o pisanja. Znam, znam… ne mogu to samo tako reći! Jer kako kome je što preostalo, a i ne bi se baš svi složili da smo u raju! Ipak, generalno uzevši, s obzirom na ono što se iza brda valja, čini mi se, u raju smo. Mirno promatram što se oko nas događa i ne

nerviram se previše. Tako i tako ne uspijevam i ne mogu ništa prevenirati, niti pripremiti se za nadolazeće sutra. Ne mogu čak ni svoje mlade savjetovati što
bi trebalo učiniti. Oni ne žele slušati moja zanovijetanja na tu temu i moja zloslutna nagađanja. Nije im za zamjeriti. Zaokupljeni su tempom svoje
svakodnevnice i dnevnom brigom o vlastitoj djeci, što je razumljivo. U cijelom svijetu, pa tako i u nas, već duže vrijeme, zavladala je posvemašnja pauperizacija duha, kako je konstatirao jedan naš bivši akademik. Već duže vrijeme u društvu su zavladali socijalni šminkeri, kaže Davor Pavuna. Inženjeri su manje-više marginalizirani, a relevantni postaju samo kratko nakon potresa! Tolerira se sveopća površnost, a forma je postala važnija od suštine. Komunikolozi nam svako malo tumače nečiji govor tijela i neverbalnu komunikaciju kao da smo maloumni. Mediji nemilice proizvode jeftinu zabavu za puk. Samo zabava!, svaku večer veselo nam najavljuje RTL 2. Ova stara, od antike prokušana metoda uvijek pali. Puk se namjerno sistematski zaglupljuje skretanjem pažnje s onog što je bitno. Pored cenzure medija koje bi se posramio i kakav nedemokratski sistem, prevladava i teror osuđivanja tzv. govora mržnje. Posljedica ovakvog novog političkog jednoumlja je insuficijencija različitih mišljenja i mirne argumentirane javne rasprave. Nešto malo podnošljiviji teror je navala napuhane ženske ljepote, izobličenih celebrity zvižda koje sve izgledaju jednako. Agresivno se zagovaraju seksualne različitosti, animalna seksualnost, nastranost, nasilje i povrh svega – tiranija mladosti.

Neznanje je više-manje in, a kompetentnost je out. Gotovo da je sramota previše znati, a pogotovo ostarjeti. Još malo, pa bi stariji mogli biti i sankcionirani. Neće moći za volan, u neke klubove, kafiće ili hotele, osim u one s istaknutim old frendly oznakama. Nekadašnje vrijednosti već duže vrijeme planski se obezvređuju i izokreću. Ma, da se ne lažemo, obezvređivale su se one i izokretale i dosad, samo ne ovako sistematski i javno.

A oko nas, i to ne prvi put, stari svijet ponovo se lomi. Ponovo se preslaguje ali sada vrlo brzo, kao oni opaki transformeri u dječjim filmovima. Iz dana u dan
pristižu vijesti o ratu koji su širi i impotentnoj i sve slabijoj Europi. Sve više otkriva se tragičan stupanj njene samodopadnosti, ali i ovisnosti, njen vazalni
odnos spram Amerike. Istovremeno, u ukrajinskom sukobu ona se postavlja kao prepotentni arbitar, a nema nikakve specifične težine. Nerazborito, do
kraja je ispraznila svoja ionako prazna vojna skladišta, a vlastite proizvodnje oružja nema. Nema ni vlastite energije da se ugrije, a uporno agitira za daljnje
rasplamsavanje rata. Laje okolo kao nahuškani pas na uzici, a ta uzica seže preko na Veliki Otok, zategnuta preko kanala La Manch. Kada li će Europljani
shvatiti pogubnost politike svog sadašnjeg marionetskog i korumpiranog rukovodstva? Kada će Nijemci na primjer, shvatiti da su na krivom, samoubilačkom kolosjeku? Zar stvarno ne vide da su si ovakvom politikom pucali u noge i da ne mogu više ni hodati a kamoli trčati kao nekad? Čekaju li smjenu sadašnjeg europskog rukovodstva na sljedećim izborima, ili će toj politici okrenuti leđa još za ovog mandata? Kako bilo, od svoje višegodišnje neuspješne politike, Unija će morat ubrzo odustati. Ako ova politička garnitura i opstane, da bi spasili karijere, njeni čelnici-činovnici morat će svoje neuspjehe minorizirati. Morat će ih dobro upakirati u prozirni celofan neuvjerljive diplomatske retorike, čemu su itekako vični. Krivnju će tada prebaciti na Trumpa i valjda na Zelenskog. Zatim će svi lijepo stati u red kao mali praščići, da bi se pojedinačno poklonili jačemu, moleći ga da im – pusti plin. Politika kurva počela je ubrzano otirati svoju šminku, svoju prijetvornu diplomatsku masku. Iz dana u dan ona sve više besramno pokazuje svoje ogoljeno, nakazno lice. A ovdje kod nas, muka mi je od naših samozvanih, tzv. vojnih TV komentatora. Nekolicina takvih dežurnih ljigavaca-plaćenika, imali su očito zadatak, da danima obmanjuju gledateljstvo. Kao papagaji donedavno su nas uvjeravali kako je neupitno da na fronti Ukrajina pobjeđuje, suvereno tumačeći to i na vojnim kartama.

Odnedavna, i oni i njihove karte netragom su nestale s TV ekrana. Zamijenila ih je mantra o potrebi za pravednim mirom, izmišljenom političkom krilaticom,
praznom i bez ikakvog značenja. Povijesno neutemeljenom, jer svakom razumnom jasno je da se pravedan mir ne može, da se nikad nije, niti se neće dogoditi! Kao i uvijek dosad, gubitnik će morat obrat bostan!

Distopijska budućnost smiješi se svima nama, a mi se ovdje kontinuirano, besplodno prepiremo i ponovo koljemo (zasad još samo riječima). Kao što kaže
Alex Krainer, kao i uvijek u prošlosti, opet je započela nova faza polarizacije na Balkanu. Prvo slučaj hipodrom, pa Benkovac, pa srpske izložbe i crnokapuljačari, zatim hrvatski špijuni u Srbiji, pa onda i srpski u Hrvatskoj i sl. Krčka se i kod susjeda, u bosanskom loncu i u Srbiji, gdje opet imaju događanje, (ali sada studentskog) naroda. A kod nas, mi se zabavljamo sa ZDS-om i ustašama. Samo slijepi ne vide poveznicu svih tih, iz istog centra oktroiranih događaja.

Moram tiho šapnuti i priznati kako imam jednog bivšeg prijatelja Đeru i to iz – Beograda. On me u zajebanciji znao podbosti onom izlizanom srpskom: A ko
nas bre zavadi? Kako su nam međunarodni odnosi opet opasno zaladili, ne znam hoće li me moći ikad ponovo to upitati, al’ da me pita, odgovorio bih mu:
Kako ‘ko? Pa znaš valjda? Oduvijek i najviše Englezi bre! Eglezi bre Đera! London City, bankari, burzovni mešetari, a još uvijek i naftaši! 50-ih godina prošlog stoljeća njihove mega-zvijezde bile su tzv. Sette sorrelle. Ali ne one Plejade razastrte u sazviježđu Bika, što navigaju pomorce i svjetlucaju nam na noćnom nebu. Nego onaj mračni i masni financijsko-naftni kartel razastrt po cijelom globusu (danas OPEC). Oni nas bre zavade, a mi se onda koprcamo i vadimo, da se iz zadjenute kavge izvadimo kako tko zna, a to je uglavnom u krvi. Zavađuju nas generacijama bogate svjetske obitelji, moćno plutokratsko plemstvo. Odbrana starija gospoda, članovi elitnih klubova što tamo sjede zavaljeni u dubokim kožnatim foteljama. Lješkare, ležerno ispijaju odležani whisky, puše kubanke i smiju nam se! Jest’ da im Britansko Carstvo više nije Veliko, al’ zato im Službe itekako jesu! Svojom davno uspostavljenom, razgranatom i pomno održavanom globalnom mrežom, one vuku konce i uzice. Oni periodično proizvode svjetske ekonomske krize i oduvijek pale iskre rata po cijelome svijetu, pa tako i po zapaljivom Balkanu. Uvijek na isti način, kad god im to zatreba.

Ipak, opis tog društva ili financijske okultne oligarhije, kako ih naš vehementni admiral zove, možda je danas pomalo zastarjeo. Više je sličan crtežima-
karikaturama pretilih kapitalista Honore Daumiera, ili možda članovima Reform kluba iz filma Put oko svijeta za 80 dana. Ustvari, možda najviše sliči onoj
pokvarenoj britanskoj gospodi iz Časne istočnoindijske kompanije (HEIC), koja je dilala drogu i bila sve samo ne časna! Tom opisu vjerojatno danas treba
dodati i kakvog mlađeg menađersko-financijskog mladca. Možda kakvog podšišanog Vuka s Wall Streeta, koji je usput dobar i u golfu. Možda čak i kakvu
žensku glavu, premda teško, jer bojim se da je njima tamo još uvijek zabranjen ulaz! Možda se danas među njima nađe i osoba koja ne puši, a možda i ne pije
stari whisky, nego kakvo modernije piće, dok joj pod nosom dimi električna cigara. Svakako, tko god i kakvi god da jesu, oni danas više ne koriste glomazne
drvene globuse i ne razmataju smotuljke prašnjavih karata svijeta, da bi ga prekrajale. Uz njih su danas mobiteli, laptopi, Google Earth ili Starlink veza, možda još kakvi nama nepoznati geđeti, al’nebitno, suština je ista! Oni iz svojih londonskih fotelja permanentno emaniraju zlo. Sišu globalne resurse i potpaljuju za njih korisne ratove, da bi nakon toga plasirali svoje skupe kredite. Nama nevidljivi, oni tamo sviraju, a mi ovdje k’o marionete na uzici cupkamo, plešemo sa sabljama i svako malo siječemo se. Tako je to funkcioniralo uvijek u prošlosti, a istom prokušanom metodom oni to rade i danas. A ovdje kod nas u regionu, ništa im brate lakše, divide et impara! Tri su ovdje naroda, tri vjere, svak će lako ustat protiv svakog. Opsuj mu samo mater, ubi pasa ili siluj ćerku i eto ti ga! Njihove Službe samo nam ko psima bace kakvu krvavu kost, pa nek se budale tuku, vele oni, nek se plemena kolju! Jer mi i dandanas nismo za njih ništa drugo, nego tamo neka barbarska slavenska plemena, nekakvi – balkanski indijanci. Smiju nam se grohotom, jer im sve to uvijek s nama tako lako uspijeva.

A u našoj maloj, uzanoj, u dva kraka rastegnutoj, bolje reći bolno udubljenoj, a kod Neuma i napuknutoj silueti-državice, sve nas je manje. Depopulacijska smrt
odavna nam je već pokucala na vrata i ušla. Svojom apokaliptičkom kosom nemilice nas tiho, ali sustavno žanje. Velik broj naših obrazovanih mladih s malom djecom otišlo je već izvan zemlje. Spasili su se ovdašnjih lijevo/desnih prepucavanja, neuređene države zarobljene protekcionizmom i korupcijom. Malobrojni od njih će se vratiti, a većina njihove djece će se trajno odnaroditi.

Često se sjetim svog profesora arh. Nevena Šegvića, koji nam je još davne 1970. predavao o tome. Vizionarski je predvidio kako će se Hrvatska u budućnosti isprazniti! Tvrdio je da će se malobrojno preostalo stanovništvo povući i koncentrirati samo u dvije atraktivne zone, u Zagreb i u Dalmaciju. Sve ostalo ostat će, manje-više prazno! A tako nekako i bi. Zemlja se ubrzano prazni, ali isto tako i puni donedavno nezamislivim došljacima, koji postaju naša najveća manjina. Uskoro bi se mogli okupiti i u svoju političku stranku, a možda i zatražiti mjesto u nekoj budućoj promjeni Ustava! Po našim pustim ravnicama, po Lici i dalmatinskom zaleđu, po našim zabitima, ostaje nam samo teška žalost, neproduktivni siromasi, starci i starice, jer mladi su otamo trajno iselili. Ali zato, ajmo se mi danima u Saboru i u svim medijima natezati oko Thompsona i ZDS-a! I onda čujem kako se Vlada hvali da nam je BND veći nego prosjek u Europskoj uniji! Ma super! Još koji mandat i ostavit ćemo je iza sebe. Neće trebati pakirati kufere za Europu, ovdje će biti bolje!

Neki dan slušam jedan srpski podcast… ustvari srbijanski, a ne srpski, samo što mi taj naziv “Srbi-janci” oduvijek zvuči nekako vulgarno, pa i one preko granice
pristojno zovem – Srbima. Ne znam vrijedi li ta distinkcija i za naše domaće Talijane i one prekomorske Talijance, ili pak za naše Čehe i Čeh… Čes…, ma nebitno, čini se da ne vrijedi! Uglavnom, na tom podcastu, gost je bio Dragan Petrović, njihov geopolitički analitičar, koji usput rečeno, Hrvatsku ne smatra ni legitimnom ni relevantnom državom, … jer je nastala preko noći i to bez neke tradicije, ili povijesnog razloga, tako nekako…(!?)

Tko mi je kriv što ga uopće slušam, ali nakon što sam to čuo, prisilio sam se ipak saslušati ga do kraja… Nastavio je govoriti o već poznatom, o aktualnom
resetiranju međunarodnih odnosa u današnjem bipolarnom svijetu. O globalnom slabljenju demokracije i učestalom nepoštivanju UN-a i međunarodnog prava. Zatim, o evidentnom jačanju autokratskih režima na čelu sa vladarima samodržcima, kao što su Xi jinping, Kim Jong-un, Putin, Lukašenko, Erdogan, Muhamed bin Salman, a sada eto i Trump, ali i brojni drugi. O tome, kako se sve više obistinjuje ona Tukididova izreka da jaki čine ono što mogu, a slabi trpe ono što moraju. I onda u nastavku, onako uzgred, očešao se opet o nas. Spomenuo je kako je Hrvatska, na primjer, danas u vrlo teškoj međunarodnoj situaciji.

Bez obzira na to što je nedavno sklopila ugovor sa svojim “saveznicima”, tj. Albancima i Bugarima, koji je usmjeren protiv Srbije. Naime, ako se NATO raspadne, veli on, što je sasvim izvjesno, Hrvatska nema niti jednog susjeda saveznika. A poznato je da Talijani nikad nisu odustali od “svoje” istočne
jadranske obale! Ima ih oko 59 milijuna, a Hrvata tek 3,5 milijuna, što jasno upućuje na njihovu sudbinu!

Iako izgovorena od takvog lika i iako je bila evidentno nedobronamjerna, ova njegova posljednja izjava uznemirila me, jer je nažalost – točna! Ma naravno,
ništa novo što ne znamo, ili ne slutimo! Ipak, ovako eksplicite izrečena, u današnjim okolnostima, zlokobno mi je zazvučala. Jer poznato je kako talijanski
iredentizam i fašizam u njihovim desnim političkim strukturama nikad nije ugasnuo. On tamo tinja i podgrijava se odavna, još od 19. stoljeća ako ne i
ranije. Rasplamsao se povodom okupacije Rijeke 1919. i uspostavom Talijanske uprave za Kvarner, predvođene Gabrielom D’Annunziom. Taj luđak, ekstravagantni talijanski pjesnik rođen u Pescari, a podrijetlom naš Dalmatinac, bio je uzor svom sljedbeniku i apologetu Benitu Mussoliniju.

Neuvijen i agresivan, talijanski iredentizam itekako je živ i u današnje vrijeme. Uzmimo samo slučaj svojatanja naše Zare. Ne mislim tu na konfekcijsku robnu
marku popularne odjeće u Ilici, pored mog rodnog dvorišta na broju 28. Ta Zara nažalost nije naša, nego neupitno španjolska! Ovdje mislim na posezanje za
našim Zadrom od tzv. gradonačelnika Zare u egzilu, također našjenaca Dubrovčanina Ottavia Missonija. Onog šarenog, koji se obogatio dizajnirajući
pletenu konfekciju od vunenih niti. Tu je onda i neofašistica Melonica, zgođušna Trumpova miljenica, koja se s Orbanom javno prepire oko svojatanja
naše Rijeke, dok o tome naši u Uniji uglavnom šute.

U posvemašnjoj zarazi licemjernog ljubakanja današnjih europskih čelnika pri svakom njihovom susretu, naš premijer ipak se ne ljubi s omraženim Orbanom.
No time ga, nažalost, ne kažnjava zbog svojatanja Rijeke, nego zbog njegova oponiranja europskoj mainstream politici. Da li se ljubi s Melonicom, ne znam,
nisam primijetio. Svakako, i njoj bi trebao uskratiti poljubac, makar i onaj kurtoazni. Ako je moguće, neka se zadrži samo na Kaji i svojoj miljenici Ursuli.
Ona sa svojom građanskom frizuricom i nježnom pojavom sigurno nije iredentistica, jer djeluje pristojno i smjerno, gotovo umiljato. Kao neka brižna
mamica koja jednako brine i štiti interese sve svoje europske dječice. U svom kompletiću s hlaćicama ostavlja utisak skromne kućanice, a i karijeru je
započela skromno, tek kao ginekološka pomoćnica.

Ipak, uz sav taj ginekološki posao i brigu o vlastitoj obitelji, stigla se posvetiti i vrhunskoj politici. Ostvarila je bezprijekornu, blistavu karijeru bez repova i bez i
jedne mrlje. Djeluje krhka, ali vidi vraga, takva se progurala sve do samog vrha, sve do današnje gubernatorice, zli jezici kažu, diktatorice Europske unije.
Usput, kad Plenković povede sa sobom Grlić-Radmana gore u Brisel, trebao bi ispod oka pripaziti kog ovaj tamo ljubi. Jest’ da Gordan nije nivo Melonice, Kaje
ili Ursule, ali s njim se nikad ne zna! Kao premijerov najlucidniji kadrovski izbor, on samostalno kreira našu vanjsku politiku i suvereno predstavlja našu zemlju.
Britak je, originalan i konzistentan, te vrlo oštar u svojim istupima. Ovaj briljantan ministar alpari Lavrovu, izviještio se u vještinama kurtoaznog
ljubakanja i blagoglagoljivog poetskog podilaženja jačemu. Dok je on za našim vanjskim kormilom, ne treba sumnjati kud naš brod plovi i ne treba se bojati
neizvjesne budućnosti! Na kraju, moram tu dodati još jednog talijanskog desničara-iredentista, koji je čak obnašao visoku funkciju predsjednika
Europskog parlamenta! Govoreći u Basovizzi kod Trsta prije nekoliko godina, taj Antonio Tajani, otvoreno je spomenuo Istru i Dalmaciju kao talijanske
pokrajine. Doslovno je uzviknuo: “Živio trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija!” U to vrijeme ministrica nam je bila pristojna dama Marija
Pejčinović Burić, uvijek sa šalom oko grla. Bila je suzdržana i tiha, ne grlata kao Grlić Radman, pa je Tajanija za taj ispad morao oprati sam Plenković. Ovaj je
poslije bio prisiljen posuti se pepelom i neiskreno se ispričati. Kaže, nije mislio ništa loše, nego je krivo shvaćen!?

Toliko o našoj Uniji, koja bi svoje ravnopravne članice valjda trebala štititi i od posezanja one jače, za teritorijem one slabije. Štiti nas jednako kao i vojni
NATO savez čija smo ponosna članica. Nakon pada bespilotne letjelice na Zagreb, tadašnji glavni tajnik Saveza, Jens Stoltenberg, izašao pred mikrofone i
mrtav-hladan slagao. Ma nije pala na grad, kaže on, nego tamo negdje na njegovu periferiju! Možete biti mirni! Zašto je nisu presreli i skinuli i tko nas je
njome počastio, do danas našoj javnosti – ni riječi. Zna se, al’ nije zgodno, ispaljena je s ukrajinskog teritorija, pa onda…, kao… ne zna se.

A što uopće treba govorit koliko mi pizamo u NATO savezu i u toj našoj Uniji? Ne treba ništa govorit, sapienti sat! Dovoljno nam je samo razmotat uputstvo
za neki proizvod, s tisuću babilonskih, nepoznatih jezika i potražit među njima svoj. Naime, malo smo tržište, pa hrvatskog jezika na tim uputstvima uglavnom
– nema. Nakon 13 godina što smo im se priključili, tobože kao ravnopravni, mali smo pa nas još nisu primijetili. No naše toplo more odavna su primijetili.
Nedavno se ispred Splita usidrio američki nosač aviona Gerald R. Ford, ali to s Amerikancima u nas je već odavna postalo tradicionalno.

Oni nas obilaze i brane još od 1930., počevši od Begovićeve Amerikanske jahte u splitskoj luci, pa sve do danas. Ali lako nama za Amerikance, Talijanci su naš
problem! Nekoliko dana nakon toga, čujem na vijestima kako se ponosno hvalimo da je u gradu našeg, ili njihovog (?) Dioklecijana, akošta zapovjedni
NATO brod. A to je najmodernija morska beštija, iliti fregata Virginio fasan. U službi je talijanske Ratne mornarice, s posadom od dvjesto talijanskih ratnika-
vojnika. Sva u čeliku, opremljena je heliodromom i hangarom čak za dva helikoptera. Ukrašena je brojnim radarima te sofisticiranim visokoosjetljivim sonarima. Služe joj za otkrivanje skrivenih ruskih podmornica, sve manjih jata srdela i nepoznatog podmorskog reljefa. Kod nas doduše nemaju što otkrivati.
Sve naše podmorsko i nadmorsko-uzobalno itekako im je odavna dobro poznato. A pravo za reć, kod nas Rusa-još nema, a srdela-više, gotovo da i
nema. Fregata je došla k nama miroljubivo, kao prijatelj svome savezniku.

Razlog je komplicirana združena vježba plovidbenog manevriranja i kretanja u formaciji (neš ti!). Sve to treba uvježbati protiv budućeg zajedničkog neprijatelja (sic!). Vezala se o našu obalu kao svoj na svome i nekoliko večeri svijetlila tamo svojom hladnom led rasvjetom. Njena svjetla u bojama talijanske zastave obasjala su okolno more i obojala brod, ali i našu malu trobojnicu obješenu na njegovoj priponi! Oduševljeno građanstvo šetalo je s malon dicon predvečer rivom i divilo se ovoj spektakularnoj svjetlosnoj atrakciji. Razgledavali su 145 metarsku talijansku grdosiju, koja je tu da nas čuva od tuđina-osvajača!

I sad, ako ned’o Bog dođe stani-pani, a bojim se… dat’ će… dat’ će Bog, što će tada učiniti posesivni Talijanci, kao jedni od većih predatora u Uniji? Hoće li se
pozivati na svoje povijesno pravo nad cijelom rimskom provincijom Illyricum, ili samo na Londonski ili Rapalski ugovor? Ostaje da se vidi, rekao bi naš zloguki
susjed, Srbijanac Dragan. A kako stvari stoje, možda se i samo pozovu na Tukidida!

Autor:Ranko Novak

Hrvatsko nebo