Dinko Pejčinović: TREĆI SVJETSKI RAT

nedjelja, 8. ožujka 2026.

U proteklih nekoliko dana Bliski istok doživio je dramatične promjene koje su se odrazile na čitav svijet.

Čak i tradicionalno indolentni Europljani zabrinuli su se zbog mogućnosti širenja sukoba i poskupljenja goriva, što bi negativno utjecalo na globalnu ekonomiju. Izraelsko-američki napad na Iran prošle godine završio je relativno brzo, za svega 12 dana, a činilo se da upletene strane nisu željele eskalaciju sukoba. Za razliku od lipnja 2025., novi rat već se proširio na čitavu regiju, pa su u njega uvučene brojne države, počevši od nevoljnih američkih saveznika u Kuvajtu, Bahreinu, Kataru, Ujedinjenim Arapskim Emiratima i Saudijskoj Arabiji, do izraelskih susjeda u Libanonu i Siriji (a već su u pripremi Irak, Azerbajdžan i Turska!) Što će tek biti ako se umiješa Kina? Kinezima rat protiv Irana i možebitni poraz sadašnjeg režima nikako ne odgovaraju, jer velik dio svojih potreba za naftom i plinom namiruju baš na tom području. Drugi iranski saveznik, Rusija, iscrpljena ratom u Ukrajini, očito nema ni snage ni volje za još jedan sukob sa Zapadom. Putin će se zadovoljiti rastom cijena energenata, pa  mu je u interesu da iranski rat što dulje potraje. Ceh će, jasno, platiti Ukrajina.

Iranske pogreške

Iransko vodstvo propustilo je izvući pouke iz kratkotrajnog prošlogodišnjeg rata, u kojem su izraelsko-američke snage ostvarile zračnu nadmoć i dovele protivnika na rub poraza. Iranska vojska trebala je davno prije krenuti u jačanje protuzračne obrane i zanemariti sve ostale rodove – kopnenu vojsku, mornaricu i zrakoplovstvo, koji u sadašnjem sukobu ionako nisu od nikakve koristi. Izrael i SAD dobro su uočili da jedino iranski dronovi i rakete imaju sposobnost ugrožavanja protivnika, pa je Trump na mirovnim pregovorima ustrajno zahtijevao obustavu iranskog programa razvoja balističkih projektila. Prošle subote pokazalo se da su mirovni pregovori obična obmana, te da nikakvi iranski ustupci nisu dovoljni. Jedino što je Teheranu moglo pomoći bila je strateška promjena dotadašnje politike. Iransko vjersko vodstvo već desetljećima prijeti Izraelu i predstavlja se kao zaštitnik Palestinaca. Kakvog smisla ima ta „strategija“ kad Iran uopće na graniči s Izraelom? Između se nalaze Irak i Sirija, dvije poprilično  velike države, i tisuće kilometara nenaseljene pustinje. U protekle dvije i pol godine, od Hamasovog upada u Izrael, Iran je izgubio sve svoje poluge pritiska na Bliskom istoku; Hamas je poražen, Gaza sravnjena sa zemljom, Hezbollah osakaćen, Asadov režim srušen i zamijenjen džihadističkim proameričkim. Arapske države i sunitski muslimani nisu prstom mrdnuli da
pomognu Palestincima, zaljevske monarhije sklapaju s „velikim Sotonom“ u Americi stotine milijardi dolara vrijedne poslove, pa zašto se onda šijiti uopće miješaju u izraelsko-palestinski sukob? Zar ne bi bilo pametnije lopticu prebaciti Turskoj, Egiptu i Saudijskoj Arabiji?

Prošlogodišnji lipanjski rat pokazao je da se Iran ne može suprotstaviti tehnološki nadmoćnim protivnicima, pa je kao jedini izlaz ostalo proglašavanje neutralnosti i odustajanje od nuklearnog programa. Palestinsko pitanje Iran ne može riješiti, pa nema razloga da se zbog njega žrtvuje čitava nacija. Sve u svemu, čini se da vjerskim fanaticima u Teheranu ipak nedostaje zdrav razum!

Moderna vremena

„Cipelarimo ih dok su na tlu.“ (Pete Hegseth, američki ministar rata)

Način na koji Izrael i SAD vode ratove protiv svojih brojnih protivnika značajno se razlikuje od nekadašnje prakse. Prije stotinjak godina ratovi su započinjali ultimatumima i formalnom objavom neprijateljstava. Prisjetimo se samo austro-ugarskog ultimatuma Srbiji 1914.! Nešto od starih običaja zadržalo se i na početku drugog svjetskog rata. Japanski veleposlanik u Washingtonu dobio je 7. prosinca 1941. nalog da uruči objavu rata Americi, svega sat-dva prije napada na Pearl Harbor. (Na japansku nesreću i sramotu, veleposlanik je zakasnio.) No, zato je danas postalo uobičajeno napasti protivnika dok je još na spavanju, a mirovne pregovore koristiti kao sredstvo za uspavljivanje. Upravo to dogodilo se prošle subote Irancima. Vojno-političko vodstvo sastalo se da razmotri američke zahtjeve, što je druga strana odmah iskoristila za njegovu eliminaciju! Slična priča dogodila se i prošle godine, na pregovorima u neutralnom Kataru, kad su pregovarači Hamasa također napadnuti, a Izrael se naknadno „ispričao“. Kako je moguće da u današnjem svijetu takvi postupci prolaze bez odgovarajuće osude? Što ako se i drugi „grubijani“ počnu tako nediplomatski ponašati? Pred nekoliko dana američka podmornica potopila je u vodama Sri Lanke iranski ratni brod IRIS Dena, pri čemu je poginulo više od 80 ljudi. Ministar obrane Pete Hegseth odmah se pohvalio velikim uspjehom, kakav nije
zabilježen još od drugog svjetskog rata. Iranski ministar vanjskih poslova na to je izjavio da je potopljen nenaoružani školski brod koji je indijska mornarica pozvala da sudjeluje u vojnoj vježbi. Brod se vraćao kući nakon vježbe kada je napadnut. „Napasti nenaoružani brod pun časnika i mornara na obuci ratni je zločin“, rekao je iranski ministar za NBC News. Ako je to istina, a vjerojatno jest, američka mornarica teško se osramotila. Zar se nesretnim mornarima nije mogla ponuditi mogućnost predaje i napuštanja broda? Možemo zamisliti kako bi Zapad reagirao da je neka iranska podmornica potopila američki brod u sličnim okolnostima? Osude bi pljuštale na sve strane!

Pouka za Hrvatsku

Može li Hrvatska izvući neku pouku iz iranskog rata? Poslušajmo što je izjavio američki predsjednik Donald Trump samo tjedan dana od početka napada: „Mornarica je nestala, na dnu je mora. Četrdeset i dva broda, 42, u šest dana..“ (Večernji list, 8.3.2026.) Ukratko, Amerikanci su potpuno uništili iransku mornaricu, koja nije bila u stanju nanijeti nikakve spomena vrijedne gubitke protivniku. Posebno je zastrašujuća sudbina prethodno spomenutog iranskog školskog broda, koji nije bio naoružan, ali i da jest, teško bi se spasio od nadmoćnog protivnika. Nešto slično moglo se primijetiti i u rusko-ukrajinskom sukobu. Veći dio ruske crnomorske flote završio je na dnu mora, ili se morao povući u najudaljenije luke gdje beskorisno pluta. (Sjeća li se netko krstarice „Moskva“ i njene sudbine?) Unatoč svemu, Plenkovićeva vlada i dalje namjerava graditi jednu ili dvije korvete za Hrvatsku ratnu mornaricu, što bi moglo koštati više od milijardu eura. Iskustvo iz suvremenih ratova pokazuje da je dovoljan samo jedan torpedo, dron, raketa ili balistički projektil pa da hrvatska korveta završi na
dnu mora, skupa s posadom. Zar ne bi bilo stoput pametnije taj silni novac uložiti u mobilne lansere, protu brodske rakete, dronove, radare i protuzračnu obranu, ukratko, sredstva koja potencijalni protivnik ne bi mogao tako lako uništiti?! Što kaže struka?

Autor:Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo