Zdravko Gavran: Zašto Rusija i Kina nisu ni oružjem ni ultimatumima priskočile u pomoć Iranu?
Vrijeme:13 min, 1 sec
U tijeku eskalacije i naglog širenja bliskoistočnog rata na niz okolnih zemalja, tako da i šesti dan od njegova početka vijesti o razaranjima i ubojstvima prestižu jedna drugu, i dok se točke sukobljavanja umnožavaju, izostalo je nešto što su mnogi očekivali. To su i strani i mnogi hrvatski glavnostrujaški, dakle ljevičarski, mediji najavljivali u danima pred sam početak izraelsko-američkih napada na Iran. To se odnosi na vojnu pomoć Kine njezinoj napadnutoj saveznici. Zašto je ona izostala? I zašto je izostala vojna pomoć iz Rusije, koju je Iran u prvoj fazi rusko-ukrajinskog rata zadužio potporom, a osobito svojim dronovima Shaded? I ne samo to, nego i zašto se ni Kina ni Rusija nisu nasuprot agresorima na Iran postavile ni tvrdo ni ultimativno? Odgovore na ta pitanja zapravo i nije teško dati uzme li se u obzir geopolitički kontekst te različitost pozicija, interesa, političkih filozofija i kalkulacija. Ta različitost nužno postoji i među političkim i ekonomskim zemljama-saveznicama. Ovaj put ona se samo još jednom pokazala, premda za mnoge neočekivano.
Čitavu tu proiransku kašu neosnovanoga očekivanja zakuhao je Reuters, izvijestivši četiri dana prije početka napada na Iran da Iran i Kina finaliziraju sporazum o isporuci super-modernog i super-moćnog kineskog oružja. Vijest te agencije prenijeli su mnogi, pa tako i Indeks.hr, koji je objavio da je ovaj „blizu sklapanja dogovora s Kinom o nabavi protubrodskih krstarećih projektila, i to u trenutku dok Sjedinjene Države raspoređuju značajne pomorske snage u blizini iranske obale zbog mogućih napada na Islamsku Republiku, doznaje se od šest izvora upućenih u pregovore. Sporazum o kupnji kineskih projektila CM-302 gotovo je finaliziran, iako datum isporuke još nije dogovoren, piše Reuters.“
Po navodima britanske agencije, kako ih je prenio hrvatski portal Express, „sporazum bi se odnosio na rakete CM-302, nadzvučne sustave meta od približno 290 kilometara, dizajnirane za let na maloj visini i velikom brzinom kako bi izbjegli pomorsku obranu. Prema vojnim stručnjacima, njihovo raspoređivanje predstavljalo bi kvantni skok u iranskim ofenzivnim sposobnostima i pravu prijetnju američkim snagama u tom području. U završnoj fazi pregovora, visoki iranski dužnosnici – uključujući zamjenika ministra obrane Massouda Oraeija – navodno su otputovali u Peking kako bi finalizirali detalje sporazuma. Posjet nije objavljen. ’Bio bi značajan napredak kada bi Teheran postigao nadzvučnu sposobnost učinkovitu protiv pomorskih ciljeva’, rekao je Danny Citrinowicz, bivši izraelski obavještajni časnik, sadašnji analitičar u Institutu za studije nacionalne sigurnosti.“
Izostale kineske rakete CM-302, sposobne (?) potopiti nosač zrakoplova ili razarač
Kineska državna korporacija China Aerospace Science and Industry Corporation (CASIC) reklamira CM-302 (model za izvoz) kao najbolji protubrodski projektil na svijetu, sposoban potopiti nosač zrakoplova ili razarač. Sustav se može montirati na brodove, zrakoplove ili mobilna kopnena vozila, a može uništavati i ciljeve na kopnu. CASIC nije odgovorio na novinarski upit za komentar. No kinesko ministarstvo vanjskih poslova u komentaru poslanom nakon objave Reutersove vijesti navelo je da nije upoznato s pregovorima o prodaji tih projektila Iranu. Predstavnica kineskog ministarstva vanjskih poslova ustvrdila je da Kina ne krši međunarodne sankcije (a Iran je i pod sankcijama UN-a, no sankcije na kupnju iranske nafte i niz drugih poslova s njim isključivo su sankcije u skladu sa zakonodavstvom i odlukama SAD-a, koje po međunarodnom pravu nijednu državu osim SAD-a ne obvezuju, ali se mnoge ne usuđuju izravno ih kršiti zbog mogućih američkih protumjera spram njima) te da ne djeluje zlonamjerno u sukobima, šaljući drugim državama svoja oružja, nego nastoji da se prijepori riješe pregovorima za zelenim stolom. A bila je već objavljena i vijest da iransko izaslanstvo, predvođeno zamjenikom ministra obrane Massoudom Oraeijem, bijaše posjetilo Kinu kako bi unaprijedilo pregovore o toj kupoprodaji, koji su navodno započeli prije otprilike dviju godina.
A kolike su nade mnogi zapadni krugovi polagali u isporuku tih raketa teokratskom Iranu odnosno njegovu brutalnom režimu, koji potpomaže terorizam u nizu država, pokazao je uz mnoge i naslov na portalu Dnevnik.hr: Iran od Kine nabavlja supersonično oružje od kojeg nema obrane: ’Ovo mijenja pravila igre’.
I ne samo to. Proširile se bjehu neslužbene vijesti po kojima Peking i Teheran nisu samo, navodno, pregovarali o transferu protubrodskih projektila CM-302, već i HQ-9 – protuzračnih obrambenih sustava za jačanje sposobnosti odgovora na potencijalne napade. Te sposobnosti iranskih oružanih snaga bile su znatno smanjene nakon operacija „Ponoćni čekić“ (Midnight Hammer) i „Lav koji ustaje“ (Rising Lion), koje su prošlog ljeta izvele izraelske i američke zrakoplovne i raketne postrojbe. Slično tomu, iranski je režim nastojao krenuti naprijed i s nabavom novih sustava S-400 ruske proizvodnje, i to u „znatnim količinama“. Iran je i prije, a osobito unatrag posljednjih mjeseci, svjestan da mu za učinkovitiju obranu od očekivanih novih napada nedostaju upravo takva oružja.
Iran u mreži sporazuma o savezništvu i suradnji s Kinom i Rusijom
Kršeći američke i druge sankcije, Iran krijumčari 87 posto svoje izvezene nafte u Kinu. To mu, dok je pod strogim sankcijama, omogućuje ekonomski preživljavati. S kineske strane gledano, 14 posto ukupno uvezene nafte dolazi iz Irana, iako kineske statistike zabašuruju ono što se inače zna, a zna se da je tako. No tih 14 posto trenutnog udjela nije za Kinu nešto što ne bi mogla nadomjestiti drugim energentima. Osim toga, ona ulaže nevjerojatno velika sredstva u jačanje obnovljivih izvora energije, pa se njezina ovisnost o (uvoznim) fosilnim gorivima naglo smanjuje. Ipak, zajedničko im je to što i Kina i Iran dijele u velikoj mjeri protuameričku orijentaciju. Što ipak ne znači da su te dvije zemlje odnosno njihove vlade međusobno u svemu bliske. Kineska ateistička i iranska islamsko-fundamentalistička ideologija, kao temelji političkih sustava jedne odnosno druge, ne samo da su međusobno različite, nego i uzajamno jedna drugu isključuju. Osim toga, Kina je svjesna da joj dugoročne političke i demografske ugroze mogu doći od islamskog svijeta, kojim je u određenoj mjeri okružena, bude li islamski svijet postajao sve moćniji i politički asertivniji, još više nego od hinduističke Indije, koja je u snažnom demografskom i ekonomskom usponu, a i vojno sve jača. Ukupno pripadnika islama odnosno hinduizma ima na svijetu približno koliko i (uglavnom ateiziranih i nereligiozno profiliranih neokonfucijevskih) Kineza, dakle po 1,3 do 1,4 milijarde duša.
Rusija je također iranska saveznica. Iran joj je pomogao isporukama dronova Shahed i nekih drugih sredstava u prvoj fazi ruske invazije Ukrajine, a zacijelo i poslije toga. Navodno je i Kina isporučivala ili isporučuje Rusiji – tijekom njezine agresije na Ukrajinu – neke komponente za moderna oružja, ali – za razliku od Irana – ne i čitava oružja.
Četiri izrazito protuameričke i u većoj ili manjoj mjeri međusobno savezničke sile: Kinu, Rusiju, Iran i Sjevernu Koreju, od kojih u tri raspolažu nuklearnim oružjem, nazivaju (na engleskomu) pokratom CRIK. One bi imale i za budućnost tvoriti (s još nekim saveznicama) moćnu osovina koja se suprotstavlja onomu što se naziva „američki hegemonizam“ odnosno „kolektivni Zapad“. No to savezništvo ne uključuje u sebe sve aspekte, pa i to treba stalno imati na umu.
Iran, Kina i Rusija članice su nekoliko ključnih međunarodnih organizacija i potpisnice važnih sporazuma koji učvršćuju njihovu ekonomsku, političku i sigurnosnu saradnju. Prva je od njih euroazijska Šangajska organizacija za saradnju (SCO). Iran je postao punopravni član u srpnju 2023., pridruživši se osnivačima Kini i Rusiji u toj evroazijskoj sigurnosnoj i ekonomskoj grupaciji. Druga je BRICS, primarno ekonomske naravi: Iran je postao punopravan član 1. siječnja 2024. Ta organizacija, čiji su ključni članovi Rusija i Kina, fokusira se na jačanje gospodarskog rasta i savezništva zemalja u razvoju u stvaranju ’multipolarnoga’ (ili: policentričnoga) svjetskog poretka.
Nadalje, tu je iznimno važan nuklearni sporazum (JCPOA), koji je SAD pod Trumpom u prvom mandatu napustio, no Kina i Rusija, potpisnice izvornog sporazuma iz 2015., ostale su mu privržene nakon povlačenja SAD-a, često djelujući kao diplomatski partneri Irana u pregovorima, i obično zastupajući iranska stajališta na Vijeću sigurnosti UN-a.
Kina, Rusija i Iran članice su alternativnih financijskih sustava (poput ruskog SPFS-a) i koriste se nacionalnim valutama u međusobnoj trgovini kako bi zaobišle plaćanje u dolarima i tako smanjile ovisnost o američkoj globalnoj financijskoj supremaciji. No ni to nije ponukalo Kinu da sada priskoči u pomoć Iranu, bar ne više no što mu je potajno pomagala u posljednje vrijeme. Isporučivala mu je naime komponente za određena oružja, ali ni američke obavještajne službe nemaju informacija da bi Kina Iranu isporučivala bilo kakva cjelovita oružja ili raketne sustave. Njezino pomaganje Iranu isporukama oružja, koje je svojedobno bilo izraženo, stalno se smanjilo posljednjih dvadesetak godina.
Zašto su Kina i Rusija sada uzmaknule, odnosno ostale realno suzdržane, izvan sukoba?
Where are Iran’s allies? Why Moscow, Beijing are keeping their distance – Gdje su saveznici Irana? Zašto se Moskva i Beijing (Peking) drže na distanci – pita se danas na svojoj platformi katarska Al Jazeera. Nju inače financira katarska vlada. Katar trenutno trpi iranske napade raketama i dronovima. Na taj važan medij ima utjecaja i američka „duboka država“ i zapadni intelektualni i medijski mainstream, no Al Jazeera unatoč tomu kao da i dalje „navija“ za Iran. Zanimljivo! Zašto to čini, jedno je od pitanja na koje se odgovoriti ne može bez dodatnih objašnjenja. No ono nije pitanje ovoga članka.
Bilo kako bilo, Al Jazeera ističe da su Rusija i Kina „osudile američko-izraelski napad na Iran, ali su prestale nuditi [mu] vojnu potporu“, odnosno da „usprkos njihovoj oštroj retorici, niti jedna nije pokazala spremnost vojno intervenirati kako bi potpomogla Iran“.
Iran i Kina potpisali su 25-godišnji program saradnje g. 2021., a Iran je pristupio i kineskoj inicijativi Pojas i put. No Kini je najviše stalo do gospodarske, političke, znanstvene i kulturne suradnje. Jodie Wen, postdoktorandica u Centru za međunarodnu sigurnost i strategiju (CISS) na Sveučilištu Tsinghua u Kini, koja je često putovala u Iran, rekla je danas za Al Jazeeru da se taj odnos u Pekingu smatra pragmatičnim i stabilnim. „S političke strane, imamo redovitu razmjenu [mišljenja]“, rekla je ona govoreći telefonski iz Pekinga; „s ekonomske strane, suradnja je vrlo duboka; mnoga poduzeća imaju ulaganja u Iranu“. No ona tvrdi da je Peking odavno postavio razvidna ograničenja glede partnerstva, posebice u pogledu vojnog angažmana: „Kineska vlada uvijek se pridržava nemiješanja u [prijeporna] pitanja (issues) drugih zemalja… Ne mislim da bi kineska vlada slala oružje Iranu.“
Iran i Rusija potpisali su u siječnju 2025. na rok od 20 godina Sveobuhvatni sporazum o strateškom partnerstvu. Njih dvije i Kina redovito održavaju zajedničke pomorske vježbe u Indijskom oceanu i Omanskom zaljevu. Takve vježbe održale su i neposredno prije ovoga oružanog sukoba u Perzijskom zaljevu odnosno u Hormuškom tjesnacu. Sporazum je produbio obrambenu i obavještajnu koordinaciju i podupro projekte poput kopnenih prometnih koridora koji povezuju odnosno trebaju mnogo bolje povezati Rusiju sa Zaljevom odnosno s akvatorijem Indijskog oceana preko Irana. No kada je rat počeo Moskva nije bila dužna vojno reagirati jer „Sveobuhvatni sporazum“ nije uključivao klauzulu o uzajamnoj obrani.
Andrej Kortunov, bivši glavni direktor Ruskog vijeća za međunarodne poslove i član Valdajskoga raspravnog kluba, ruske vanjskopolitičke promišljaonice vrlo bliske Kremlju, objasnio je sada za Al Jazeeru putem videolinka iz Moskve da je ruski ugovor o uzajamnoj obrani sa Sjevernom Korejom iz 2024. primjer „obvezujućeg“ sporazuma o vojnoj potpori. Rusija bi bila obvezna pridružiti se Sj. Koreji „u bilo kojem sukobu u koji bi se zemlja mogla uključiti“, dok je s Iranom „samo spomenula da su se obje strane suglasile suzdržati se od bilo kakvih neprijateljskih akcija u slučaju da druga strana bude uključena u sukob“.
Po Kortunovljevu mišljenju, vrlo je malo vjerojatno da će Rusija poduzeti izravnu vojnu akciju kao potporu Iranu, jer da bi rizici bili preveliki. Dodao je kako se čini da Moskva daje „prednost posredovanju Sjedinjenih Država u sukobu s Ukrajinom“ te je primijetio da je Rusija već prije zauzela sličan pristup kritizirajući akcije SAD-a u mjestima poput Venezuele nakon američkoga vojnog napada i uhićenja njezina predsjednika Nicolasa Madura u siječnju.
Osim toga – mora se istaknuti – Rusiji zapravo odgovara da ratna kriza u Perzijskom zaljevu potraje što duže. „Ako bi cijene nafte i plina ostale visoke mjesecima ili čak jednu godinu, to bi bila velika korist za Rusiju kao izvoznicu nafte i plina“, rekao je danas u izjavi za DW Gregoire Roos, direktor za Europu i Rusiju u londonskoj promišljaonici Chatham House. Taj argument dodatan je razlog da Rusija ostane vojno suzdržana, unatoč tomu što prethodno razumijevanje i usuglašenost između Putina i Trumpa doživljava posljednjih tjedana ozbiljnu krizu u pogledu rusko-ukrajinskih pregovora odnosno Ukrajine. I s obzirom na nju Rusiji odgovara eskalacija na Bliskom istoku, zato što će se glavnina američkoga oružja, posebice raketnoga i protuzračnoga, sada morati slijevati prema Bliskom istoku, čime će Ukrajina bivati jako oslabljena.
Kineska politika „na duge staze“
Iako je važno i to što Rusija (koja je sama vojno iscrpljena ratom protiv Ukrajine) ne priskače vojno u pomoć Iranu, ključno je za ishod sadašnje faze ovoga rata to da mu vojno nije pomogla ni Kina. Njoj zapravo odgovara i rat u Ukrajini i ovaj protiv Irana, i to da potraju, jer se u njima iscrpljuju oružani i drugi arsenali i SAD-a i niza drugih njezinih potencijalnih ratnih suparnika. A odgovara joj i oslabljena i o njoj što ovisnija Rusija (s kojom nikada nije bila u međusobnom povjerenju). Ni slabljenje savezničkih zemalja poput Irana, iako Kina zasigurno ne bi željela da on bude podčinjen Zapadu, dugoročno joj ne smeta, jer tako one ne će moći u bliskoj budućnosti uvjetovati zajedničke politike. Ta moćna azijska zemlja postaje jača razmjerno tomu koliko drugi dijelovi svijeta bivaju slabiji ili iscrpljeniji ratovima i iz njih izrastajućim krizama i poremećajima.
Kineska politika vodi se ’na duge staze’. Vlast u Beijingu ne želi si zbog bilo koga navlačiti na vrat američke i druge zapadne sankcije, narušavanje stanovite diplomatske dinamike (Xi i Trump sastaju se početkom travnja, a Xi nije zbog američkog napada na saveznički Iran otkazao taj unaprijed planirani susret) niti riskirati narušavanje percepcije o Kini kao miroljubivoj državi koja, za razliku od SAD-a, nema namjeru miješati se u tuđe stvari niti vojnom silom nametati svoju volju drugima, osim Tajvanu (koji smatra dijelom svoga državnog teritorija) i pri razgraničenjima s okolnim zemljama u Južnom kineskom moru.
Imperij koji dugoročno želi preuzeti odnosno preoteti dominaciju nad svijetom američkom imperiju i zapadnim silama ne smije se postavljati tako, dok nedvojbeno žuđenu dominaciju još nije ni proklamirao ni ostvario, da druge ustraši ili da oni u nj izgube povjerenje bojeći se da će ih jednoga dana silom podčiniti sebi.
Istina, Kini nipošto ne odgovara da Iran padne opet u zapadnu orbitu. Gledano sa zapadne strane, Iran zemljopisno jest sinonim za dveri (glavna vrata) Azije, mnogo više nego ambivalentna Rusija, iako njih obje, zajedno s uskim pojasom Južnog Kavkaza, stoje od sjevera do juga između Europe i Azije odnosno kontroliraju ili bi mogle kontrolirati azijsko-europske kopnene, pomorske i zračne putove. No ovo je tek početak rata protiv Irana odnosno rata za Iran. On će možda do kraja mjeseca biti priveden kraju, ili će se, kao i u Ukrajini, pretvoriti u dugotrajan rat iscrpljivanja. Još uvijek nije izgledno odnosno nije nimalo sigurno da će u dogledno vrijeme doći do pada iranskog režima ili do dolaska na vlast onih snaga koje bi tu zemlju vratile u orbitu SAD-a ili Zapada. Ishod ovoga rata, i vojni i politički, i dalje je višestruka nepoznanica, unatoč velikim štetama i uništenjima važnih zapovjednih objekata i oružanih sustava što su ih već dosad (a najavljeno je pojačavanje američkih zračnih napada i njihov nastavak tijekom sljedećih tjedana) negdašnjoj Perziji nanijela američka i izraelska bombardiranja i raketiranja.
Povezano:
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
