Zdravko Gavran: Treći dan prve faze širega bliskoistočnog rata

Mnogo toga i na Bliskom istoku i po svijetu i u samoj Americi danas je dvojbeno mnogo više nego što je bilo proteklih desetljeća. Odviše je jednadžbi s odviše nepoznanica. Njih se ne će rješavati silom logike, nego logikom sile. I logikom pritajenih, više ili manje uspješno prikrivenih interesa raznih moćnih aktera. Ovo nije ni svijet ni doba za miroljubive, istinoljubive i pravdoljubive duše. To što sada pratimo na Bliskom istoku uvodi nas u sve neizvjesniju i sve opasniju širu blisku budućnost. Vode se i donedavno samo u SF-filmovima vidljivi „ratovi budućnosti“. Vode ih raznovrsni ešaloni razvijene i „prosvijećene“ civilizacije odnosno različitih civilizacijskih krugova, kojima su interes i vlast, sila i moć, bezobzirnosti i brutalnost zajedničke značajke. Ovo što se sada događa između SAD-a, Izraela i Irana naglo se pretvara u tek prvu fazu širega bliskoistočnog rata, koji će zahvatiti više država i imati nepovoljne i opasne reperkusije i za Europu i za velik dio svijeta.

Pri kraju trećega dana rata između SAD-a i Izraela s jedne protiv Irana s druge strane nebrojene vijesti, ocjene, najave i komentari pretječu jedne druge. Izvješćuje se o dosadašnjim napadima triju vojno angažiranih strana. Alarmira se javnost rizicima i posljedicama, koje osim vojne, sigurnosne i političke zadobivaju i sve dramatičniju ekonomsku dimenziju. Posebice s obzirom na zaustavljeni ili bitno smanjeni prolazak brodova s naftom, derivatima i ukapljenim plinom kroz Hormuški tjesnac. Cijene nafte i plina naglo rastu, a njihov rast mogao bi, potraje li ratna kriza znatno duže, premašiti eventualno i dosadašnje rekorde. Svijetu stoga prijeti novi val inflacije te ekonomske i druge destabilizacije. A politički odnosi, sigurnosni rizici i oružani sukobi ionako već imaju dramatične razmjere. Mnogo je i dalje nepoznanica u pogledu toga što će se dalje zbivati na Bliskom istoku. Za koji se pokazuje, posebice zbog velike važnosti Perzijskog zaljeva, da vlastitom nestabilnošću može potresti i druge, velike dijelove svijeta. Prijašnjega svijeta pridržavanja međunarodnog prava očito više nema: Might makes right – Moć stvara pravo.

Dok predsjednik Trump najavljuje novi, još žešći val udara na ciljeve u Iranu i na arapske zemlje koje su napadnute raketama iz Irana, došlo se do samog praga uključivanja i tih zemalja u rat protiv Irana. Na mala vrata uključuju i neke velike europske sile. Rusija i Kina, iako osuđuju američke i izraelske napade, izražavaju potporu Iranu te zahtijevaju hitnu obustavu ratnih djelovanja i okretanje pregovorima, ne pokazuju da se na bilo koji način kane izravno umiješati na strani Irana. Koji i danas podnosi žestoke zračne udare. I koji je doživio da je objavljena vijest iz američkih obavještajnih izvora, koja još nije potvrđena, da je preciznim pogotkom iz zraka ubijen i tek imenovani privremeni nasljednik ajatolaha Hameneija, ajatolah Alireza Arafi. Bilo kako bilo, Iran očekuje, možda već za dan-dva, da bude imenovan stalni Hameneijev nasljednik, kao vrhovni vjerski i državni vođa. Pa koliko poživi – poživi.

Zašto je Iran napao zaljevske zemlje i zatvorio Hormuški tjesnac?

Što se sve u međuvremenu događa u najvišim vrhovima prorešetane iranske vlasti, uglavnom je nepoznato. Zasigurno postoje unutarnje podjele, no one će u ovakvoj situaciji vanjske agresije zacijelo biti žurno prevladane ili gurnute pod tepih dok se stanje ne stabilizira. Ako se ono u dogledno vrijeme uopće i ikako stabilizira.

Promatračima nije razumljivo da je Iran usmjerio svoje rakete i dronove na niz zaljevskih arapskih, uglavnom sunitskih, zemalja. Razumljivije je, ali još manje opravdano, da je Iranska revolucionarna garda, kako je danas izjavio savjetnik njezina glavnog zapovjednika, zatvorila Hormuški tjesnac, upozorivši brodare da onuda više ne plove brodovima. Amerika se po njegovim riječima želi domoći iranske nafte, pa će Iran spriječiti njoj (!?) izvoz ostale nafte iz terminala u Perzijskom zaljevu.

Tim potezima Iran kao da naftom, plinom, novcem i oružjem bogate arapske zaljevske zemlje izaziva da se i same uključe u rat protiv njega.

Kako ostvariti promjenu vlasti u Iranu bez kopnene invazije, ili s njom?

S druge strane, mnogi u Americi, na Zapadu i po svijetu uporno pitaju: Zašto je Trump uopće krenuo u napad na Iran, protivno međunarodnom pravu? Ističu da je u tu kampanju bombardiranja i raketiranja krenuo kao ’grlom u jagode’, da ne zna što dalje nakon zračnih napada, da nema izlaznu strategiju i da na ovaj način ne može prouzročiti svrgavanje iranskog režima odnosno, u najmanju ruku, pristanak Irana na pregovore u kojima bi morao pristati na ono što od njega zahtijeva SAD?

Decidiran odgovor na pitanje o američkoj strategiji spram iranskom režimu i dalje ne postoji. Kako, čime okruniti ove zračne udare? Kakve političke učinke ostvariti? Najprije se govorilo o „promjeni režima“, uz implicitno vjerovanje da bi ona značila i promjenu same naravi iranske države i političke vlasti, pa i njezino pozitivno okretanje prema SAD-u i Izraelu. Sada se ni to doduše ne isključuje, iako nije nimalo izgledno, ali se u službenim izjavama iz Washingtona ističe kako cilj nije zamjena sadašnjeg režima i garniture na vlasti nekom drugom, nego prisiljavanje postojećeg režima odnosno trenutnoga državnog vodstva na pregovore u kojima bi iranska strana popustila.

Takvo što, ako bi za Iran, teško pogođen, i bilo racionalnom izlaznom opcijom iz stanja realne nacionalne gotovo pa katastrofe, nije moguće moralno, psihološki ni politički. Takvo što bilo bi ravno kapitulaciji. Nije dakle realno očekivati, kako sada stvari stoje, da iranski vrh pristane na nastavak neizravnih pregovora s američkim vrhom. Osim možda ako bi se to izvelo nekim diplomatskim manevrom, s ciljem da SAD i Izrael prethodno prekinu razorne napade na Iran.

Ništa presudno bez kopnenih trupa?

Mnogi vojni stručnjaci, geopolitičari i analitičari od početka su upozoravali da se bez kopnenih trupa na iranskom terenu ne će moći promijeniti vlast u Teheranu, niti će se Iransku revolucionarnu gardu prisiliti da odustane od dosadašnjega fundamentalističkog i ratobornog kursa prema van i prema unutra. U Iranu jednostavno nema ni snaga ni mogućnosti po kojima bi neka druga politička opcija, stranka ili grupacija izvan kruga (pro)režimskih aktera preuzela vlast milom ili silom. Danas je predsjednik Trump – koji je dosad najavljivao snažne kratkotrajne udare, neslužbeno: pet do sedam dana, a jučer govorio da će napadi potrajati najviše četiri tjedna – izjavio kako napadi mogu potrajati i duže te prvi put spomenuo (u izjavi za New York Post) i mogućnost američkih „boots on ground“ –  „bude li to nužno“. Nagovijestio je dakle mogućnost da će američke, a možda i savezničke snage u jednom trenutku krenuti i u kopnenu ofenzivu na iranskom teritoriju. Ujedno je rekao da se planirana kampanja udara na Iran nastavlja i da napreduje nešto brže nego što je planirano.

„Predsjednik Trump osigurava da naši neprijatelji razumiju da ćemo ići onoliko daleko koliko treba da bismo unaprijedili američke interese. Ali nismo glupi u svezi s tim“, pojasnio je Trumpove riječi ministar obrane Hegseth novinarima. „Ne morate ubaciti 200.000 ljudi tamo i ostati 20 godina.“ A Trump je koncepciju ove vojne kampanje prikazao ovako: „Proći će to prilično brzo. Idemo točno po rasporedu, daleko ispred rasporeda u smislu vodstva – 49 ubijenih [visoko rangiranih iranskih političkih, vojnih i obavještajnih] dužnosnika – to će, znate, trajati, računali smo, najmanje četiri tjedna, a mi smo to učinili u jednom danu.“ Dodao je da nije zabrinut zbog mogućih iranskih terorističkih napada diljem svijeta.

Još je prerano tvrditi da će se kopneni angažman američkih snaga i dogoditi. No danas je i ta opcija ’detabuizirana’ i spomenuta kao moguća. Kako ostvariti promjenu vlasti u Iranu bez kopnene invazije, ili s njom? Hoće li američka vojska biti, malo pomalo, uvučena u neki novi „Vijetnam“ ili „Afganistan“? Koji su strategijski ciljevi ovoga, ovoliko skupa, rizična i za svijet vrlo neugodna američkoga vojnog (reklo bi se) avanturizma?

Dvojba o prerastanju protuiranskih udara i protuudara u regionalni rat

Ista dvojba vrijedi i u pogledu procjene hoće li doći do regionalnog rata ili će se žarište sukoba zadržati na Iranu, uz njegove uvelike konfuzne raketne protuudare po dosegljivim zemljama u kojima su američke vojne baze koje su u funkciji sadašnjih napada na Iran. Ekstreman primjer jest daleki otok Cipar, na kojemu Velika Britanija ima svoju vojnu bazu, koja nije smještena na teritoriju ciparske države, nego na suverenom djeliću britanskog teritorija na tom otoku. Ta suverenost nad malim dijelom Cipra zaostatak je još iz kolonijalnih vremena. Na tu bazu Iran je poslao već tri-četiri drona-bombardera, ali su oni presretnuti i uništeni. Takvi udari prijete svim državnim silama koje se sada svrstavaju uz SAD, a koje imaju baze i druge svoje objekte u radijusu do kojega mogu dosegnuti iranski projektili. I zemljama na čijim se teritorijima nalaze. To su sada već osjetili na vlastitoj koži osobito UAE, S. Arabija i druge zaljevske zemlje. U S. Arabiji uspješno je napadnuta raketama velika Aramcova rafinerija, u kojoj je izbio požar, pa je rafinerija s velikim preradbenim kapacitetom privremeno zatvorena.

Izrael, Hezbolah i Libanon

Za Izrael je dodatna fronta otvorena prema Libanonu. Nakon što je u znak solidarnosti s napadnutim Iranom Hezbolah ispalio nešto raketa na sjeverni Izrael, ovaj je aktivirao vojne pričuve, žestoko napao iz zraka objekte i položaje Hezbolaha, ubio njegova glavnog zapovjednika te zaprijetio Libanonu da je spreman krenuti u ofenzivni rat. Libanonska vlada pozvala je zatim vojno krilo organizacije Hezbolah da položi oružje libanonskoj državi, umjesto da ju kao i dosad ugrožava napadima na Izrael zbog kojih ispašta čitava zemlja. Kako će se to rasplesti, s obzirom na razmjerno veliku vojnu i oružanu moć Hezbolaha u samom Libanonu, nije poznato. Nije isključeno ni to da dođe do građanskog rata između službene vojske, većinski sunitske, a dijelom i kršćanske, i Hezbolaha, koji je (pro)šijitski. Isto tako, očekuje se da će izraelska vojska krenuti u ofenzivu s ciljem okupiranja određenih područja u južnom Libanonu, kako bi fizički spriječila da se s tih područja napada sjeverni Izrael i Golan raketama kratkog dometa i drugim projektilima i granatama.

Proiranske milicije u Iraku zaprijetile su napadima na američke položaju u toj zemlji. Irak je većinski šijitska zemlja, koju je Sadam Husein, sunit i socijalist, držao čvrsto pod kontrolom. Zbacili su ga Amerikanci vojnom invazijom na tu zemlju. Vlast je u njoj danas mješovita, sa šijitskom prevagom, ali postoje i dobro naoružane i fanatizirane šijitske milicije organizirane mimo službene vlasti.

Upetljava se i Europa

Iz Europske unije, iako ne jednoglasno, stižu izrazi potpore moćnom sjevernoatlantskom savezniku i pokrovitelju. Nadalje, glavni tajnik NATO-a, bivši predsjednik nizozemske vlade, Mark Rutte, koji inače pripada europskom establišmentu, rekao je danas u intervjuu da je rat Sjedinjenih Država i Izraela protiv Irana ključan za sigurnost u Europi. Dometnuo je da bi saveznici mogli poduprijeti napore čak i bez izravnog uključivanja u vojne operacije. Istaknuo je da bezrezervno odobrava Trumpovu odluku da napadne Iran i ubije njegova vrhovnog vođu.

Kao opravdanje takva pristupa Rutte je naveo prijetnju Irana nuklearnim oružjem. „Bilo bi to gušenje Izraela. To bi potencijalno moglo značiti poraz Izraela“, rekao je Rutte za njemačku javnu radioteleviziju ARD u studiju u Bruxellesu. Upitan o mogućnosti ulaska NATO-a u rat, Rutte je rekao da apsolutno nitko ne vjeruje da će NATO biti uključen. „Ovo je Iran, ovo je Zaljev, ovo je izvan teritorija NATO-a“, rekao je. Pritom je „zaboravio“ da NATO-ove trupe bijahu raspoređene 20 godina u još daljem Afganistanu, te da je NATO-ova zračna kampanja g. 2011. pridonijela svrgavanju pokojnog libijskog vođe Moamara Gadafija.

Krajem ovog tjedna predsjednika Trumpa i ministra vanjskih poslova Rubija čeka ’roštiljanje’ u Kongresu. Američko većinsko raspoloženje proturatno je, a demokrati i dio republikanaca iz pokreta MAGA nezadovoljni su što je Trump uopće poveo SAD u ovaj oružani sukob. Pogotovu stoga što je on u kampanji za izbor predsjednika obećavao da ne će nastavljati voditi ni počinjati novi ratove, nego da će graditi mirove. Može li Kongres obuzdati Trumpovu ratobornost, još nije poznato, pravna tumačenja razilaze se međusobno.

Mnogo toga i na Bliskom istoku i po svijetu i u samoj Americi danas je dvojbeno mnogo više nego što je bilo proteklih desetljeća. Odviše je jednadžbi s odviše nepoznanica. Njih se ne će rješavati silom logike, nego logikom sile. I logikom pritajenih, više ili manje uspješno prikrivenih interesa raznih moćnih aktera. Ovo nije ni svijet ni doba za miroljubive, istinoljubive i pravdoljubive duše. To što sada pratimo na Bliskom istoku uvodi nas u sve neizvjesniju i sve opasniju širu blisku budućnost. Vode se i donedavno samo u SF-filmovima vidljivi „ratovi budućnosti“. Vode ih raznovrsni ešaloni razvijene i „prosvijećene“ civilizacije odnosno različitih civilizacijskih krugova, kojima su interes i vlast, sila i moć, bezobzirnosti i brutalnost zajedničke značajke. Ovo što se sada događa između SAD-a, Izraela i Irana naglo se pretvara u tek prvu fazu širega bliskoistočnog rata, koji će zahvatiti više država i imati nepovoljne i opasne reperkusije i za Europu i za velik dio svijeta.

Povezano:

Zdravko Gavran: U sjeni rata u Ukrajini otkucava „bomba“ mnogo veća od ukrajinske

Zdravko Gavran: Drugi dan rata pokazao da u ovom oružanom sukobu Iran uvjerljivo gubi

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo