Preminuo Stjepan Čuić, hrvatski književnik i angažirani intelektualac
Vrijeme:2 min, 52 sec
U Zagrebu je jučer u 81. godini života preminuo naš uvaženi član Stjepan Čuić (Bukovica kraj Tomislavgrada, 1. IV. 1945. – Zagreb, 25. II. 2026.)., priopćilo je Društvo hrvatskih književnika, koje donosi i osnovne biobliografske podatke o preminulom Čuiću, poznatom hrvatskom književniku još od početka 1970-ih godina prošlog stoljeća, piscu poglavito pripovjedne proze te uredniku, lektoru i vrlo aktivnom članu u tijelima DHK-a.
Nakon završene srednje škole u Osijeku, završio je studij jugoslavistike i ruskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlio se kao lektor „Vjesnikovih“ izdanja, a više je godina (1979-1990.) bio lektor za hrvatski jezik na Sveučilištu u Bambergu. Bio je glavni urednik Trećeg programa Hrvatskoga radija. Urednik je tjednika „Tlo“ (1970-1971.), a u književnosti se javlja od 1961. kada počinje objavljivati priče u „Modroj lasti“, „Reviji“, „Poletu“, „Republici“, „Forumu“, „Dometima“, „Životu“ i dr. Objavio je više zbirki priča, tematski uglavnom vezanih uza svoj zavičaj. U njima je zaokupljen analizom mehanizama vlasti u totalitarnim režimu. U matricu realističkog pripovijedanja Čuić unosi elemente fantastike i groteske, pa se nerijetko čini kako zbiljom vladaju iracionalne snage. Roman Orden (1981.) kanonski je roman hrvatske književnosti, moderna društvena satira u kojoj se dojam ironijskoga pojačava dokidanjem konvencija klasičnog realističkog pripovijedanja (istoimena kazališna predstava zabranjena je 1983., a izvedena je 1990. u Zagrebu; njemački prijevod izašao u „Mostu/Bridge“ 1991.). Mladim čitateljima posvetio je pustolovni roman Tajnoviti ponor (1990.). Objavljuje i publicističke radove (kolumne) s političkom tematikom (Abeceda licemjerja, 1993; Lule mira, 1994; Tumač vlasti, 2008).
Za knjigu Staljinova slika i druge priče (1971.) dobio je tada prestižnu Nagradu Sedam sekretara SKOJ-a i Nagradu lista „Mladost“ (1972), za kratke priče Gulinova priča i Igra Nagradu Večernjeg lista (1975. i 2011.). God. 2021. dobio je Nagradu grada Zagreba za životno djelo, a 2025. Medaljon grada Tomislavgrada za zasluge u očuvanju zavičajnoga identiteta.
Bio je voditelj Tribine DHK, potpredsjednik 2003-2005. te predsjednik DHK 2005-2008., a u više mandata i član Upravnoga odbora DHK. Datum sprovoda objaviti ćemo na našoj web stranici – priopćio je DHK.
Smrt je Čuića zatekla dok je bio smješten u staračkom domu na Volovčici. U trenutku smrti bio je član DHK-ova Odbora Fonda Miroslav Krleža.
Ovomu što je priopćilo Tajništvo DHK treba dodati i jedan nipošto nevažan detalj iz Čuićeva djelovanja. On je svojedobno bio voditelj Tribine DHK (DKH), pa tako i one na kojoj je 28. veljače 1989. tema bila potreba osnivanja Hrvatske demokratske zajednice. Na njoj je nastupio niz hrvatskih, politički angažiranih književnika i intelektualaca, a dr. Franjo Tuđman izložio je tada koncept budućega HDZ-a, kao općenacionalnog pokreta, formalno (po tadašnjim propisima jedino dopuštene) “društvene organizacije” za obranu od velikosrbijanskih presizanja (istodobno je u Beogradu održavan veliki Miloševićev politički miting, na kojemu se govorilo o preuređivanju tadašnje savezne države u skladu s Miloševićevim i velikosrbijanskim unitarističko-centralističkim konceptom te s idejom o prekrajanju ’unutarnjih’ granica i novoj podjeli ovlasti između republika i saveznih pokrajina u korist Srbije) i za ostvarenje slobode od komunističkog totalitarizma i pune hrvatske državne suverenosti. Te večeri prikupljeni su među manjim dijelom okupljenih potpisi za Inicijativu za osnivanje HDZ-a; tada je naime stavljanje potpisa odnosno pristajanje uz takvu inicijativu bilo visokorizično za potpisnike. Ni Čuić se nije pridružio HDZ-u, nego se poslije određenog vremena angažirao u Hrvatskoj narodnoj stranci, kojoj su na čelu bili „proljećari“ iz 1971. Savka Dabčević – Kučar i Miko Tripalo, ali je nakon određenog vremena napustio stranačko-politički angažman.
DHK/Hrvatsko nebo
