Dabrin odgovor na Hrebakov ultimatum: Pogodak u sridu!
Vrijeme:3 min, 0 sec
Dabrin glazbeni repertoar uopće nije političko pitanje. Ali jest političko pitanje, i to vrlo krupno, njegov danas izneseni kompromisni prijedlog o zabrani isticanja simbola i slogana SVIH totalitarnih sustava i režima, poglavito danas razmahalih se sablasti bivšeg boljševizma, jugo-četničkog fašizma i svekolikih pojava i izljeva protuhrvatstva, a sve pod krinkom borbe protiv izmišljenog fašizma danas i njegovih tobožnjih recidiva na hrvatskoj državotvornoj i slobodarskoj strani od Domovinskog rata naovamo. Dabrin prijedlog razmatra, pozdravlja i obrazlaže u ovoj kolumni Nenad Piskač.
Samo u šizofrenoj situaciji poluslobodnog društva i dvostrukih mjerila moguće je da glazbeni repertoar jednoga relativno marginalnoga političara i odličnoga stranačkoga terenskog operativca može postati prvorazredno političko pitanje. A kamo li tek i uvjet opstanka vladajuće koalicije.
Dabrin glazbeni repertoar nije političko pitanje. Političko pitanje jest nešto drugo. Dobro je da su ga Dabro i Hrebak u sinergiji otvorili.
Dabro, naime, kaj, nije Porfirije. On ne može, Porfirije može. U čemu je razlika? U tomu što je Dabro Hrvat, a Porfirije Srbin, odnosno velesrbin. To je ključna razlika. Hrebak i njegovi hsls- politpatuljci dobro to znaju, baš kao i hns-ova klijentela, koja prijeti raspadom vladajuće koalicije. Obje stranke lešinare hrvatsko i prešućuju srpsko „veličanje fašizma“.
Srpski „fašizam“ odlično se uklapa u „antifašizam“ na jugokomunistički način. Tȁ i vrhovni komandant, maršal Tito pred kraj rata sklopio je s četnicima trajnu koaliciju. Na štetu ondašnjih Dabra. Takvu koaliciju baštine u većoj ili manjoj mjeri: HDZ, SDP, HSLS, HNS, Možemo… Kompletan režim. Tko ne misli kao oni taj je etiketiran glupim desničarem, revizionistom i sličnim ideološki nadahnutim etiketama suvremene proteze Titova agitpropa, koji je od 1937. preživio do današnjih dana.
Koalicija komunista i četnika jest model kojim je Partija vladala duže od Pavelića. Nešto više od pet desetljeća totalitarizma. Pavelić je pak vladao u odnosu na jugokomunističku vlast mršavih 49 mjeseci. Partija je na kraju napala Hrvatsku. Dabre su ju obranile. Partija je potom opljačkala što se opljačkati moglo. Partija i porfiriji uspjeli su etablirati stare jugokomunističke odnose. Dabre su napokon svedene na pjevanje pjesama. Kao i u jugokomunizmu. Međutim, verbalni je delikt ukinut! Goli otok ne radi! Drugovi, što da radimo?! Pozovimo Hrebaka u pomoć, on je pametan.
Na današnjoj tiskovnoj konferenciji Dabro je rekao da će se povući iz političkoga života ako se u roku od 30 dana donese zakon kojim se zabranjuju i jugokomunistički simboli, pjesme, okupljanja i komemoriranja. To je njegov odgovor na Hrebakov ultimatum. Nitko normalan protiv toga prijedloga ne može imati načelnu pritužbu, posebice u svjetlu europskih deklaracija i rezolucija, koje jednako osuđuju sve totalitarizme. Plenković bi Dabrin prijedlog morao poduprijeti, jer on je ipak inkluzivan Europejac, a onda i hrvatski državljanin i predsjednik hrvatske vlade.
Ako oživi Dabrin javno iznesen prijedlog, onda unaprijed javno pozivam Dabru i njegove tamburaše k sebi doma da zajedno zapjevamo, premda nemam sluha, ali volim tambure i pjesmu.
Pa kad je već Dabrin repertoar uzdignut na shakespearovsku razinu biti ili nebiti, onda i njegov prijedlog, koji je razuman i spreman za politički kompromis radi općega dobra, zahtijeva od ključnih političkih demokratskih legitimiteta i entiteta jasno i javno određenje prema njemu. Dakle, na potezu su Predsjednik Sabora, Države i Vlade, a isto tako i sve političke stranke. Dabro je bacio relevantnu rukavicu u lice odnosima dvostrukih mjerila koji drmaju Hrvatskom, drže ju za gušu i ne dopuštaju joj slobodan razvitak. Konstruktivan Dabrin prijedlog bolji je od Hrebakova „ultimatuma“ i ucjene Vlade Republike Hrvatske.
Povezano:
Nenad Piskač/Hrvatsko nebo
