Zdravko Gavran: Hoće li Amerika napasti Iran?

Što američki predsjednik Trump želi sa šijitskim teokratskim Iranom i što će se ondje sljedećih tjedana događati, pitanja su koja diljem svijeta sve više privlače pozornost i izazivaju zebnju, premda i dalje i nadu da velike nove eskalacije rata ne će biti. Odgovori na pitanja o motivima američke ratobornosti pomalo dobivaju oštrije konture. Njih se mora u prvom redu razumjeti u strogo bliskoistočnom kontekstu, tj. u povezanosti s egzistencijalnim interesom židovskog Izraela, ali i niza arapsko-sunitskih zemalja. Ove ne bi željele da Iran postane regionalni ’gazda’ i hegemon, ali ni to da budu uvučene u američko-iranski oružani sukob. Američke motive mora se ujedno vidjeti u širem kontekstu geopolitičkih promjena: u smislu provjeravanja i potvrđivanja američke realne snage, moći i dometa prisutnosti u dijelovima upravo nastajućega ’multipolarnog’ svijeta, koji je u velikom previranju. Nepoznanica je i jesu li se što ’ispod stola’ dogovorili Trump, Putin i XI. Stoga još ne znamo hoće li rat započeti ili biti izbjegnut, hoće li se svesti na kratkotrajne zračne udare te hoće li dovesti do promjene vodstva i poretka u Iranu, ili će prerasti u dugotrajniji sukob sa širim reperkusijama.

Prvo je pitanje što zapravo predsjednik Trump sa svojom ekipom na vlasti ima za glavni, za strategijski cilj kada je riječ o ovoj sve izraženijoj kombinaciji političkih pritisaka, ekonomskih sankcija, gomilanja vojnih snaga nadomak Iranu, prijetnji udarima iz zraka i političko-psihološkom ratu, koji je već u punom jeku. On zasigurno ne želi ući u dugotrajan rat u kojem bi američke kopnene snage bile gurnute u borbe na iranskom teritoriju, iako se ni takva opcija, bude li nužno, ne smije isključiti pokaže li se da se bez nje ne može skršiti Iran odnosno da američke pomorske snage dožive teške udarce.

Što motivira Trumpa da prijeti ratom Iranu?

Prvi motiv koji je Bijela kuća prijašnjih tjedana iznosila jest pomoć iranskom narodu odnosno mnoštvima koja su postala žrtvama brutalne unutarnje represije. Predstavnici aktivističkih i prosvjedničkih skupina iz samog Irana tvrde da su režimske snage – u prvom redu pripadnici Iranske revolucionarne garde, najjače oružane formacije u toj državi, podvrgnute izravno i isključivo vrhovnom vjerskom vođi Aliju Hameneiju – pobile više od 7000 tisuća civila koji su sudjelovali u socijalno-političkim prosvjedima protiv državne vlasti ili protiv postojećeg teokratskog sustava [vrhovni vjerski poglavar ujedno je i vrhovni državni poglavar, najviša vlast u zemlji koja inače ima razmjerno demokratski izabrani parlament, vladu i izabranog predsjednika Islamske Republike Iran].

U sljedećoj fazi predsjednik Trump težište američkih uvjetovanja prebacio je na to da Iran pristane na odustajanje odnosno na međunarodnu kontrolu svoga nuklearnog programa: programa obogaćivanja uranija, koji je doveo do tolikog stupnja obogaćivanja radioaktivne tvari da Iran može u vrlo kratku roku proizvesti nuklearne bojeve glave. A rakete kratkog (do 500 km) i balističke rakete srednjeg (do 3.000 ili eventualno do 3.500 kilometara) kao moguće nosače nuklearnih bojevih glava već ima, i to čini se u prilično velikim količinama. Iran, iako godinama suočen sa sankcijama UN-a, a osobito SAD-a i zapadnih zemalja, tvrdi da njegov nuklearni program ima isključivo miroljubive svrhe, dakle da služi proizvodnji energije. Ujedno navodno postoji odluka Vrhovnog vođe da Iran, iz vjerskih razloga, ne želi i ne smije proizvesti nuklearno oružje. Može li se ta odluka izmijeniti, nije poznato.

Cijelo vrijeme predsjednik Trump ne skriva da mu je temeljni cilj „obezglaviti“ Iran, to jest ukloniti, na ovaj ili onaj način, iranskoga vrhovnog vjerskog i političkog vođu Ali Hameneija i time izazvati lančane političke učinke. Analitičari se pitaju kako on to misli učiniti. Riječ je o čovjeku kojeg se smatra tvrdokornim i ratobornim vjersko-političkih radikalom. U travnju će doživjeti 87. rođendan, dakle u dubokoj je starosti. I čini se da je još otprije jako ustrašen za vlastiti život, u smislu mogućeg atentata, otmice (u stilu otmice venezuelanskog predsjednika Madura) ili raketnog napada na njegovu lokaciju. Navodno se stalno ili vrlo često skriva u duboko u zemlji ukopanom skloništu. Stoga je vrlo ozbiljno pitanje: Kako to Amerikanci kane „obezglaviti“ iranski režim, odnosno dovesti do radikalnih političkih promjena u toj zemlji? – Trump računa da bi takvom promjenom vlasti i samog državnog ustroja Iran od neprijatelja SAD-a i Izraela pretvorio opet u saveznika SAD-a i Izraela, ili bar u kooperativna i miroljubiva pandana koji ne ugrožava Izrael.

Američko-iranska predratna napetost i priprave, te pregovori

Američki prošlogodišnji napadi iz zraka na iranska nuklearna postrojenja čini se da nisu nanijeli veliku štetu iranskom nuklearnom programu. Tomu prethodeći izraelski napadi onesposobili su privremeno iranske obrambene sustave i uništile dio njih, osramotivši iransku protuzračnu obranu, no čini se da se Iran žurno oporavio i dodatno opremio takvim sustavima i velikim brojem bespilotnih letjelica te balističkih i hipersoničnih raketa, među kojima su (navodno) i podvodni lanseri raketa u Arapskom [Arabijskom] moru odnosno u Omanskom zaljevu, koji su velika prijetnja i američkom nosaču zrakoplova A. Lincoln i drugim brodovima i američkim bazama na Bliskom istoku.

Prije nekoliko dana, kako neslužbeno doznaju američki mediji, dana je zapovijed najvećem nosaču zrakoplova na svijetu, USS Ford, da se sa skupinom pratećih broda pridruži nosaču USS Abraham Lincoln, koji se već s velikom „armadom“ nalazi u blizini iranskih teritorijalnih voda. Nosač Ford bio je još jesenas poslan prema Sredozemlju, ali je vraćen prema Karipskom moru zbog zaoštravanja odnosa i prijetećeg oružanog sukoba s Venezuelom. Ta je opasnost u međuvremenu prošla.

Iranska propaganda prikazuje u svojim simulacijama američki kako iranske rakete pogađaju i potapaju nosač zrakoplova hipersoničnim raketama. Dok Trump prijeti razornim udarima na Iran, Iran prijeti nanošenjem teških udaraca američkoj floti i bazama na Bliskom istoku te Izraelu, iako se ovaj sada drži suzdržano i ne želi imati udjela u eventualnom američkom napadu na Iran, bojeći se iranskih osvetničkih udara, protiv kojih nema dovoljno obrambene moći. Istodobno, i Iran i obližnje arapske zemlje upozoravaju da američki napad na negdašnju Perziju može izazvati regionalni sukob. Iranu doduše regionalni sukob ne bi odviše odgovarao, budući da bi na protivnoj strani zacijelo imao vojno moćne zemlje kao što su Saudijska Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati, a i Izrael, koji osim kolekcijom raketa i bombardera raspolaže i nuklearnim oružjem. Oružani sukob svakako bi doveo do blokade Hormuškog tjesnaca odnosno Perzijskog zaljeva, što bi značilo težak udar za opskrbu dijela svijeta (osobito Europe i nekih azijskih i afričkih država) naftom, ukapljenim plinom i naftnim derivatima.

U slučaju novoga američkog napada, ili pak iranskoga preventivnog udara – koji se ne smije isključiti kao moguć – ozbiljno je pitanje, u prvoj fazi rata, za koju bi SAD htio da bude prva i posljednja, ’kom opanci, kom obojci’. Na to pitanje odgovoriti mogu samo sami događaji, ako do raketno-pomorsko-zrakoplovnog sukoba doista i dođe.

U međuvremenu su za sljedeći tjedan najavljeni mirovni pregovori u Ženevi, uz posredovanje Omana, zemlje razmjerno neutralne u zapadno-arapsko-iranskom antagonizmu, koja, premda 86-posto islamska, ima dijelom posebnu islamsku tradiciju, šijitsku manjinu te ponešto hinduista i kršćana. Sudionice neizrevnih pregovora i promatrači skeptični su u pogledu postizanja dogovora, budući da su američki zahtjevi bili za Iran dosad neprihvatljivi.

Je li Iran zreo za promjenu vlasti i sustava?

Je li Iran zreo za promjenu vlasti odnosno za to da bude politički preustrojen? Načelno bi se moglo odgovoriti da vjerojatno jest, budući da postoji dosta široko nezadovoljstvo što islamsko-represivnim režimom, što teškom i neperspektivnom ekonomsko-socijalnom situacijom, koja je uvelike posljedak višegodišnjih sankcija SAD-a i drugih zemalja, što drugih razloga. No nitko točno ne zna koliki postotak populacije podupire sadašnji poredak i vlast. Američki napad na Iran mogao bi imati i učinak suprotan od željenoga: mogao bi i dio nezadovoljnih mobilizirati u obranu domovine od stranog napada odnosno dati režimu opravdanje za otvorenu diktaturu pod izlikom masovne mobilizacije i primjene ratnih propisa za potrebe obrane domovine.

Nadalje, ako bi vlast na neki način bila i uzdrmana ili „obezglavljena“, veliko je pitanje koja bi to organizirana snaga u Iranu uopće mogla preuzeti vlast, budući da je organiziranje radikalnije opozicije već dugo u toj zemlji sprječavano ’ognjem i mačem’. Potomak prijašnjega vladara, princ Reza Pahlavi, koji je u političkom egzilu na Zapadu, i koji izjavljuje kao se želi vratiti na vlast, zasigurno ne otjelovljuje političku opciju koja bi bila naširoko prihvaćena, a kamoli organizirana. Autokratska vladavina njegova oca, posljednjega iranskog šaha, te velika njegova osobna i državna korupcija i pogodovanje zapadnim eksploatatorima i jest bila glavni razlog Islamske revolucije te susljednog dolaska na vlast ajatolaha Homeinija g. 1979. i preuređivanja njegove osobne diktature u islamsku republiku s ’velikim vođom’ načelu. Šah Reza Pahlavi bijaše preuzeo vlast g. 1960. pučem uz pomoć SAD-a protiv suverenističkog predsjednika vlade Mosadeka, te je zatim uveo apsolutističku vladavinu i pomlatio opoziciju.

Jedna od posljedica američkoga vojnog udara u Iranu koju analitičari predviđaju jest i ta da u toj državi dođe do kaosa, do unutarnjih sukoba u kojima nijedna strana ne bi uspjela uspostaviti prevlast. Takva situacija pogodovala bi međunarodnom krijumčarenju i organiziranom kriminalu svih vrsta, a svakako bi bilo i mnogo žrtava unutarnjih sukoba i eventualnog nastavka američkih vojnih djelovanja te proširenog rata.

Predsjednik Trump i prošle je godine išao samo na jedan val udara iz zraka, misleći time ostvariti krupne ciljeve, a glavni je bio bitno onesposobiti iranski nuklearni program. Za ostvarenje tada ili sada postavljenih ciljeva takvo što zasigurno nije bilo niti bi bilo dovoljno. A što onda? Trump zacijelo računa na to da će snažnim pritiskom dovesti do toga da iranska strana pristane na određene kompromise, čime bi rat bio izbjegnut. No nije za sada nimalo izgledno da će Iran popustiti. Ako što i popusti u pogledu svoga nuklearnog programa, unaprijed je isključio mogućnost da će pristati na ograničavanje svoga raketnog arsenala i na druge američke zahtjeve. Vrlo je upitno pak može li SAD obezglaviti Iran i može li to za posljedicu imati preuzimanje vlasti od neke druge političke skupine ili opcije, koja bi se prema SAD-u postavila mekše ili partnerski.

Izrael kao razlog američko-iranskog antagonizma

I Europska unija ponovno je Iranu pooštrila ekonomske sankcije. Protuiranska klima u svijetu sve je izraženija. Sve se više po brojnim zemljama prosvjeduje protiv iranske represivne teokracije. Danas su u Münchenu, gdje se upravo održava Sigurnosni forum, najvažnija sigurnosna konferencija na svijetu, održani prosvjedi protiv vlasti u Iranu na kojima se, po izvješćima medija, okupilo dvjesta do dvjesta pedeset tisuća prosvjednika. Kampanje prosvjeda zbog gaženja ljudskih prava i nezadovoljstva sadašnjom vlašću te snažne medijske kampanje pokazatelj su da SAD i neki drugi čimbenici planski rade na slabljenju pozicije sadašnjeg Irana, kako bi vojni udar ili postao nepotreban ili, ako ga bude, postigao što bolje političke rezultate u samoj zemlji, i to u što kraćem roku.

Oni koji desetljećima prate bliskoistočnu problematiku znaju da je ključni razlog američkog interveniranja naspram Iranu zapravo Izrael. U SAD-u postoji vrlo moćan izraelski lobi, čije je proizraelsko djelovanje detaljno opisano u knjizi Johna J. Mearsheimera sa Sveučilišta u Chicagu i Stephena M. Walta s Harvarda, prevedenoj i na hrvatski te objavljenoj prije 18 godina: Izraelski lobi i američka vanjska politika. Glede odnosa Irana i Izraela, riječ je pak o tomu da Islamska republika Iran ne želi čak ni njegovo postojanje. Dosadašnji Iran stalna je prijetnja opstanku židovske države na Bliskom istoku. Izrael smatra da toj prijetnji može doskočiti samo tako da sâm ima i zadrži dominaciju odnosno da bude najjača vojna sila, koju Iran sa svojim produženim rukama u Iraku, Siriji, Libanonu, Gazi i Jemenu ne će moći ugroziti ili po volji napadati.

Iran i Izrael

S druge strane, Iran ima ambiciju biti najjačom silom na Bliskom istoku (ako se izuzme Turska), za što mu nedostaje modernih zrakoplova i još nekih oružja, a osobito nuklearno oružje, kojim Izrael raspolaže (neslužbeno, 60-90 bojevih glava). Bez SAD-a Izrael nikako ne uspijeva obuzdati niti može vojno poraziti Iran, osim možda ako upotrijebi nuklearno oružje, no za njim će svaka država koja ga ima izbjegavati posegnuti sve dok joj ’voda ne dođe do grla’.

S treće strane, postane li se Iran najjači na Bliskom istoku, arapske zemlje boje se da će i njih podvrgnuti svojoj dominaciji ili hegemoniji. U zaleđu su različiti interesi i suprotstavljanja, među kojima šijitsko-sunitsko rivalstvo i pitanja islamskog pravovjerja nipošto nisu na zadnjemu mjestu.

Trumpovu namjeru da ostvari mnogo jači vojni udar na Iran nego lani stoga mnogi razumiju kao uslugu Izraelu, a možda i nekim arapskim zemljama, kojima bi svakako odgovaralo slabljenje Irana (koji doživljavaju i kao prijetnju sebi, što je S. Arabija osobito iskusila tijekom posljednjih 15 godina građanskog rata i vlastitog neuspješna vojnog miješanja u susjednom Jemenu nasuprot proiranskim hutijevcima) te promjena iranskog režima i političkog sustava, ali te zemlje ipak ne bi željele i same biti uvučene u američko-iranski rat.

Osim bliskoistočnih, sadašnja zbivanja imaju i globalne dimenzije. Tijekom posljednjih nekoliko predsjedničkih mandata Amerika je po cijelom svijetu bila u uzmicanju. Njezina moć i uloga slabjela je i na Bliskom istoku. U taj prostor ulazile su i Kina i Rusija, a i Turska, a i te su se zemlje počele tvrđe držati prema SAD-u. Nešto sjevernije, Rusija je ugrožavala i ugrožava prozapadnu orijentaciju i integraciju Ukrajine, a time i američko ’projiciranje moći’ na istočnu Europu. S treće strane, u Africi su i Amerika i europske kolonijalne sile u stalnom uzmicanju, dok jača kineska i ruska prisutnost te dok općenito dolazi do oživljavanja i organiziranja borbenog, ekstremnog islamizma u Africi, na Bliskom istoku i drugdje. Amerika kao jedina svjetska velesila nije uspjela opstati vojno ni u Afganistanu, iz kojega je – skupa sa svojim saveznicima – na sramotan način, pod Bidenom, povukla svoju vojsku, ostavivši ondje goleme količine oružja što ga nije uspjela odande ’izvući’. Itd.

SAD, Kina, Rusija, multipolarni svijet i razgraničenja

Na globalnom planu Kina se posljednjih godina pokazuje kao sve jači i sve neugodniji suparnik SAD-u. Ona nedvojbeno ima ambicije preoteti SAD-u primat u svijetu do sredine ovog stoljeća, a po mogućnosti i mnogo prije toga.

Pod Trumpom, Sjedinjene Države čini se da su priznale kako više ne vide svijet kao unipolaran, sa sobom u glavnoj ulozi jedine velesile, nego kao multipolaran odnosno svijet s više težišta odnosno središta moći i zona najvećeg utjecaja odnosno interesnih sfera, dominacija ili hegemonija. To se može smatrati napretkom u smjeru realističnog razumijevanja i prihvaćanja odnosa ukupne moći u izmijenjenom svijetu. Time se smanjuje rizik da Amerike povede ratove protiv glavnih rivala kako bi dokazala svoj globalni primat, a što bi neminovno završilo u nuklearnom ratu i uzajamnom uništenju te opustošenju cijeloga svijeta. No time se otvara i pitanje koja će područja biti u zoni američkog, a čija u zonama utjecaja drugih država, posebice Kine i Ruske Federacije te nekih regionalnih sila, kao što su Indija, Iran ili Turska.

Ne znamo o čemu se u povjerljivim diplomatskim kontaktima dogovaraju Trump, Xi, Putin i drugi. Odnosno kako koji od njih kalkulira ili na što izričito, prešutno ili hipotetički pristaje. No slabašno rusko protivljenje svrgavanju proruske (Asadove) vlasti u Siriji, izostanak ruske opipljive potpore štićeniku Maduru, otetom od Amerikanaca, te razmjerno blijeda spremnost pomaganja Iranu suočenom s američkom prijetnjom… sve to kazuje da je Washington možda postignuo suglasnost s Moskvom o tomu da joj popusti u Ukrajini, dok će ona zauzvrat popustiti u svom štićenju Venezuele i savezničkog joj (uvjetno rečeno, taktički, a ne strategijski) Irana. Ostaje još pitanje do koje će mjere ’tvrdo’ uz Iran stati Kina. Ako se izravno ne angažira i ne zaprijeti SAD-u s porukom da ne smije napasti Iran, tada sve miriše na dogovor Trumpa s Xijem, po kojemu će komunistička Kina zauzvrat dobiti nešto drugo, nešto do čega joj je mnogo više stalo nego do teokratskog iranskog režima – a Iran prepustiti američkom ’smekšavanju’.

Još slobodnije rečeno, središnje je pitanje ovo: Pristaje li Kina na to da SAD ima opet odnosno i dalje glavnu ulogu na Bliskom istoku, dakle na području koje bi obuhvatilo i Iran, dok bi se Kina zadovoljila svojom dominacijom u nekim drugim dijelovima Azije i Afrike? Pod uvjetom da takvim dogovorom ne bi bila narušena svjetska trgovina, a možda i da se SAD ne pretrgne u obrani Tajvana i obuzdavanju Kine u Južnom kineskom moru, što su svakako primarni međunarodni interesi Xijeve Kine. Rusija pak trebala bi biti zadovoljna time da ’uzme’ dio Ukrajine, tj. da ne bude osramoćena, da Putin i ostali ne budu kazneno gonjeni, da postupno bude vraćena u komunikaciju kao priznat partner te da može ostvarivati svoje ciljeve i interese u nekim sebi bliskim zemljama. Ionako oslabljena ratom protiv Ukrajine, Rusija ima savršen alibi što ’ne može’ priskočiti sada ozbiljnije upomoć Iranu, a protiv SAD-a.

Naposljetku (last but not least), predsjednik Trump i te kako će voditi računa o odrazima svojih poteza naspram Iranu na unutarnju političku scenu u SAD-u, napose s obzirom na izbore u sredini mandata najesen, za koje ankete sada predviđaju jačanje broja demokratskih mandata i u Zastupnikom domu i u Senatu, čime bi Trump postao mnogo više obuzdan od Kongresa nego dosad, dok ima republikansku većinu u njemu.

Hipoteze o tomu što će se doista događati na Bliskom istoku doživjet će provjeru sljedećih tjedana. Dotad nam preostaje i nada i strepnja. Nada da sve skupa vodi in nultima linea održavanju globalnog mira među većim silama, makar i uz cijenu američkoga kratkotrajna rata protiv Irana, eventualno i promjene doista nehumana režima; a strepnja da ova situacija s Iranom može voditi prema široj eskalaciji i zaoštravanju odnosa među mnogima. Nju bismo mogli tada razumjeti i kao daljnju fazu III. svjetskog rata, za koji neki smatraju da je započeo prije više godina, samo ne na način nagloga globalnog sukoba, nego tako da se odvija i razvija po fazama odnosno da se postupno širi ili premješta na nova područja te u sebe uključuje sve više zemalja.

Povezano:

Zdravko Gavran: U sjeni rata u Ukrajini otkucava „bomba“ mnogo veća od ukrajinske

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo