Što Minneapolis ima sa Zagrebom?

subota, 14. veljače 2026.

Bivša hrvatska premijerka, redovita komentatorica društvenih zbivanja i rado viđena gošća kulturnih rubrika, izrazila je nedavno svoju veliku zabrinutost povodom dočeka rukometaša u Zagrebu. Naime, „sukob“ zagrebačkih komunalnih redara i policije podsjetio ju je na „Minnesotu u malom“. Analogiju je preuzeo i popularni kolumnist spominjući „pretvaranje Zagreba u jednodnevni Minneapolis“.

Referencija na američku saveznu državu i njezin glavni grad svakom bi konzumentu javnih medijskih servisa trebala biti jasna: posljednjih mjesec dana bombardirani smo slikama nasilja federalnih agenata protiv ilegalnih migranta i njihovih zaštitnika. Iz perspektive zagrebačkog dočeka, usporedba očito smjera ponajprije na navodno kršenje mjesne autonomije od strane državnih vlasti. Osim što ostatak izjava navedenih komentatora sugerira određeni odmak od stvarnosti („rat bez presedana“), usporedba s Minnesotom zapravo je poticajna. Što bi to, dakle, moglo povezivati Zagreb i Minneapolis?

Za razliku od izvještavanja o protestima i nasilju federalnih agencija, manje je vjerojatno da je prosječan hrvatski čitatelj čuo za veliku prijevaru u Minnesoti. Ako i jest, gotovo sigurno ne iz javnih medija. Američke institucije još uvijek „rade svoj posao“ pa je možda malo prerano za takove kvalifikacije, no slučaj je opisan kao možda najveća prevara u povijesti SAD-a. Osim poreznih obveznika i brojnih kolateralnih žrtava koje će stradati kao posljedica akcije federalnih agencija, prvom političkom žrtvom do prije nekoliko tjedana činio se guverner Minnesote. Tim Waltz, zapamćen kao demokratski potpredsjednički kandidat, ubačen na teren u 85. minuti, ostao je – kako se pokazalo – neuspješan pokušaj da se na stranu „afroamerikanke“ Kamale Harris privuku i bijeli birači srednje struje. Potop na izborima vratio ga je u drugi guvernerski mandat u Minnesoti započet 2022. Izbijanje skandala krajem 2025. nagoviještalo je kraj njegove političke karijere. I tad su izbili neredi.

Mediji srednje struje u SAD-u skandal su očito nastojali zataškati. Činjenica da je o kod nas o skandalu izvijestio samo Index ide na čast portalu, ali ne i ostalim javnim glasilima. Naime, prešućivanje – kao oblik medijske sanacije štete – postaje sve teže u eri sveprisutnosti  brzopojasnog internata. Uz korištenje mobitela i jeftinih mikrofona, sve veći broj radoznalaca svih vrsta vršlja svijetom zabadajući nos u tuđa posla; od iritantnih pacijenata, aktivističkih provokatora sve do bistrih mladih ljudi koji nemaju strpljenja tratiti vrijeme na formalno obrazovanje. Potonje možda nije dobro ni za njih ni za društvo, no promatrajući stanje medija i novinstva – tko da ih krivi?

Kako god bilo, 26-godišnji „Youtuber“ Nick Shirley objavivši na Štefanje svoj izvještaj, otvorio je Pandorinu kutiju. Lociravši na desetke lažnih vrtića i drugih društvenih centara koji primaju obilatu državnu potporu, a ne rade ono za što su registrirani, napravio je posao koji su odavno trebale obaviti gradske vlasti ili barem tzv. istraživački novinari. Shirley je ujedno podsjetio i na jedan od ključnih razloga zašto javni mediji srednje struje, a s njima i znatan dio novinarske struke, polako, ali sigurno gube povjerenje javnosti. U ovom slučaju, razlozi za selekciju i prikrivanje su očiti: riječ je o pokušaju da se izbjegne skandal koji bi mogao skupo koštati guvernera Waltza (gradonačelnik Frey se nešto manje spominje), ali i štetiti reputaciji Demokrata izgrađenoj na promociji socijalne osjetljivosti  i uključivosti.

Guverner Tim Waltz – političar ne pretjerano dojmljivog životopisa (obranio je magisterij s područja društvenih studija sa 57 godina i napustio vojsku u sjeni neobične karijerne kalkulacije) – prije izbora za guvernera Minnesote 2018. Preko jednog desetljeća bio je savezni zastupnik u Zastupničkom domu SAD-a. Tijekom prvog mandata zapalo ga je održati nadzor nad prosvjedima povezanim s ubojstvom Georgea Floyda, a potom i upravljati „pandemijom COVID-19“. U drugom mandatu zagovarao je i potpisao širok spektar „progresivnih odluka“ uključujući vraćanje prava glasa osuđenim kriminalcima, izdavanje vozačkih dozvola ilegalnim useljenicima, uspostavu državnog utočišta za transrodne osobe, legalizaciju kanabisa, pojačanu provjeru pri kupnji oružja, zakonsko pravo na pobačaj, besplatno sveučilišno obrazovanje za siromašne i – konačno – besplatne školske obroke.

Političko-svjetonazorski profil je prepoznatljiv, kao i strategije njegova spašavanja. Aktere koji su prevaru (u Minnesoti)  razotkrili predstavlja se kao politički angažirane aktiviste, a optužene (ili barem osumnjičene) brani se protuoptužbama za rasizam i slično. Pokaže li se da su sumnje makar i djelomično opravdane, pitanje zapovjedne odgovornosti moglo bi teško kompromitirati Walza i njegove suradnike. No, nakon što je odustao od borbe za treći mandat, u Minneapolisu su izbili neredi – direktno uzrokovani ubojstvom dvoje aktivista likvidiranih u konfliktu s agentima ICE. Da nije tih nereda koji su skretanjem medijske pažnje na brutalnost federalnih agenata rasplamsali stari ideološki sukob, Walz bi ostatak mandata morao provesti braneći se od sumnji za pogodovanje. Stoga je, čim su se počeli razotkrivati razmjeri skandala, počeo s optužbama na račun Trumpove administracije.

Nema, naime, sumnje da su „predsjednikovi ljudi“ znali za tu stvar, te je moguće i da su čekali povoljan trenutak za djelovanje. Nije, također nemoguće ni da je neovisni Youtuber na ovaj ili onaj način povezan sa strankom. No, to nije ništa nezakonito (premda se može činiti nečasnim): ljudi imaju svoja politička uvjerenja i prema njima djeluju, više ili manje otvoreno. Problem tko je i u što vjeruje Nick Shirley ovdje je od sekundarnog značenja, kao i osjetljivost spram kulture prekršitelja. Pravi problem leži u naznakama da su ogromne količine federalnog novca, ergo novca poreznih obveznika, na nezakonit način potrošene na ciljeve koje većina građana smatra nepotrebnim ili nepoželjnim.

O čemu se zapravo radi? Kako se trenutno čini, niz djelatnika u odgoju djece, koje povezuje zajedničko podrijetlo iz Somalije, sudjelovao je u prijevari ogromnih razmjera. Mnogi od njih možda i nisu od toga imali direktne koristi, ali – iz perspektive poreznih obveznika čiji su novci preko federalnih programa godinama bili prelijevani u posude somalijske manjine – očito je da njihov novac nije završio gdje je trebao završiti.

Naime, državne agencije uočile su neobične obrasce u dobrotvornim programima prehrane djece još prije izbijanja međunarodne pomutnje povezane sa širenjem virusa COVID19. No, dijelom i kao posljedica donošenja „mjera protiv pandemije“, zlouporaba se očito pogoršala. Krajem 2020. Državni odjel za obrazovanje pokrenuo je niz istraga s ciljem ograničavanja  isplata nevladinoj udruzi Feeding Our Future. Udruga je uzvratila tužeći državu za rasnu diskriminaciju. Sud je stao na stranu FOF-e te – tražeći poštivanje procedura – ishodio odgodu obustave isplata.

Usprkos pritisku državnih vlasti, udruga je, ne samo pravnim putem, uspješno usporavala djelovanje državnih tijela već je nastavila potraživati (i dobivati) novac za svoje aktivnosti. Sve se promijenilo kad su se u slučaj uključile federalne vlasti. U razdoblju između 2022. i 2025. razotkrivena je mreža kriminalnih aktivnosti koja je, uz distribuciju lažnih obroka uključivala i otvaranje dječjih vrtića i sličnih ustanova. Drugim riječima, mreža nevladinih udruga godinama je od države dobivala ogromna financijska sredstva za fiktivne aktivnosti.

Uz činjenicu da se niz pojedinaca obogatio (trošeći pritom novac na luksuz, ne bez očite analogije s osumnjičenim članovima pokreta BLM), moralno najodbojnija dimenzija priče zacijelo je ipak zlouporaba plemenitog cilja (i navodne svrhe djelovanja mreže nevladinih udruga). Nahraniti gladnu djecu čini se najplemenitijim zamislivim ciljem – pogotovo u sjeni proklamirane perspektive odgovornosti bogatog zapada za njihovo stradanje.

Riječ je, naime, o Somalijcima koji su se između 1990. i 2020. u velikom broju naselili osobito na području Minnesote (procjenjuje se da ih od otprilike 250 000 gotovo 100 000 živi na području „dvo-grada“ Minneapolis-St Paul). Uz očito nastojanje da se etnička, rasna i vjerska komponenta isključe iz rasprave, rezultati dosadašnjih istraga sugerira da se većina dokazanih prijevara tiče upravo vrtića i drugih institucija koje su osnovali Somalijci. Ta je činjenica, prividno paradoksalno, olakšala identifikaciju počinitelja, ali s druge strane otežala javno priznanje da je riječ o endemskom problemu. Promijenjene političke okolnosti nakon izbora 2024. dopustile su pak razotkrivanje očite činjenice nicanja „somalijskih vrtića“ ispred kojih nikad nije bilo djece. A riječ je, kako se čini, o vrhu sante zastrašujućih razmjera.

Kako to nije bilo moguće ranije prepoznati i zaustaviti? Izvješća federalnih agencija pokazuju da su ključnu ulogu odigrali brojni čimbenici, od razumljivih opravdanih poput nedostatka osoblja i kaosa prouzročenog pandemijom, preko straha uključenih od tužbi (uključujući i one za rasnu diskriminaciju) do različitih oblika političkog pritiska. Pri tom mjesne vlasti (na razini grada i države), navodno nisu aktivno sudjelovale u prevari pa izvještaji govore tek o „institucionalnom neuspjehu“, ali ne i o kriminalnoj zavjeri.

Etnicitet i religija uključenih u prevaru službeno ostaju osjetljivo pitanje. Iznervirani pak zatvaranjem medijskih očiju, sami Amerikanci počeli su se baviti svojim somalijskim susjedima – i to često nije bilo ni lijepo ni ugodno.  Srdžba ulice je tu, a glavni krivac očito nije onaj koji je problem razotkrio već – osim samih sitnih lažljivaca – oni koji su prijevaru godinama institucionalno tolerirali. Naime, očito je da nije riječ o tome da su gradske vlasti nesposobne, već da su bile uključene u proces.

Otkriće prevare, među ostalim, otvara i pitanje o naravi i svrsi djelovanja tzv. „nevladinih udruga“ ili „udruga civilnog društva“. Bilo da se radi o čuvanju djece, obrazovanju ili kulturi  „samoorganizacija građana“ (uz državnu ili gradsku potporu) sve više dolazi pod povećalo javnosti. Pritom iritacija građana besmislicama koje se prodaju pod umjetnost ili nastranostima kao obrazovnim programima ne mora nužno biti izraz njihove nepopravljive zadrtosti. Netočan natpis nad jednim od vrtića u Minneapolisu Quality Learing Center („Centar za kvalitetno obrazovanje“ pri čemu je u riječi Learning ispušteno slovo n) postao je paradigmom te poduzetni već zarađuje na naljepnicama i majicama.

No, kakve sve to veze ima sa Zagrebom? Zamijeni li se humanitarna aktivnosti kulturom, analogija bivše premijerke dobiva novu dimenziju. Naime, već se duže vrijeme u dijelu medija sramežljivo pojavljuje pitanje načina na koji zagrebačka vlast dijeli novac nevladinim udrugama – mahom zaduženim za kulturu. Interni memo namijenjen članovima i suradnicima stranke Možemo koji je nedavno procurio u javnost pokazuje mehanizme nošenja gradske institucionalne vlasti (i s njom povezane parainstitucionale mreže) s kritikom. Izvor nervoze bio je izvještaj koji je objavila udruga U ime obitelji i koji pokazuje zanimljive obrazce distribucije gradskog novca namijenjenog kulturi. Može se javnost optuživati za primitivizam ili lamentirati nad time kako javnost umjetnike doživljava kao parazite, no porezni obveznici pune državnu blagajnu i imaju pravo postavljati pitanja o tome na što se troši njihov novac.

Ustvrditi da „distribucija novca u kulturi“ ima i svoju političku dimenziju bilo bi konstatirati očito. Svatko tko se u prvim danima razvoja civilnog društva u Hrvatskoj kretao u krugovima koji su se do danas profilirali kao perjanica građanskog nevladinog sektora, sjetit će se otkrića lukrativnog zanata „sisanja para preko udruge“. Nedavno pak beogradsko izdanje memoara nekadašnjeg američkog veleposlanika Williama Montgomerya podsjetilo nas je na političku dimenziju te lukrativne zanimacije. Naime, činovnik američke administracije koji je doživio fijasko u Bugarskoj gdje je bio zadužen za uništavanje ugleda bugarskog cara, krajem 1990-ih boravio je u Hrvatskoj sa sličnim zadatkom. Sažetak za neupućene i sve koji neće pročitati njegov izvještaj, a koji je ponudio Jutarnji list može se sažeti na sljedeće: Mate Granić bio je pozitivac iako na krivoj strani, Pašalić i Šušak mračne figure koje vuku konce iz pozadine, a vođe oporbe šaroliko društvo u kojem se isticao Ivica Račan, političar s kojim je Montgomery imao „prisan odnos“ i kojeg je opisao kao „nedvosmisleno najsnažnijeg i najsmirenijeg vođu opozicije koji je dobro govorio engleski“ i s kojim se „u nekim prilikama konzultirao“.

Da se Montgomery nije sastajao i konzultirao tek sa državnim vrhom i oporbom,  u više mi je navrata tih godina potvrdio poznanik koji je tada bio među pionirima civilnog društva tj. „član udruge“. U više se navrata znao pohvaliti, ruku na srce autoironično, svojim redovitim odlascima u Ambasadu gdje im je Montgomery davao naputke kako srušiti Tuđmana. Iz perspektive nekoga tko je ostarjelog i već bolesnog predsjednika smatrao poludjelim diktatorom, ti su sastanci bili dio plemenitog nastojanja oko poboljšanja hrvatskog društva. Udruge su pak igrale ulogu u onome što je veleposlanik opisao kao ciljeve svojeg mandata: „da kod demokratskih opozicijskih stranaka ojača svijest o važnosti zajedničkog nastupa na parlamentarnim izborima, potakne mehanizme nadgledanja izbora, ohrabri neovisne medije i potakne pomirenje sa Srbima“. Hvale vrijedni ciljevi koji su za rezultat imali obrat 2000. sa svim dobrim i lošim posljedicama – o čijoj je naravi prosudba, kako se to kaže, u oku promatrača. Uloga „udruga“ pri tom je proizvela učinak da znatan dio Hrvata do danas izraz NGO smatra kraticom za protuhrvatsko i protudržavno djelovanje.

Bez obzira smatra li „rušenje Tuđmana“ dobrim ili lošim, svatko će se zacijelo složiti s time da je financiranje udruge civilnog društva pristojniji način uklanjanja nepoželjnih predsjednika od njihove otmice. U svjetlu pretpostavke da svijet u civilizacijskom smislu de-evoluira, naš ugledni politički komentator uporabu nasilja u međunarodnim odnosima „proglašava novim normalnim“. Kako god bilo, promijenjene okolnosti dopuštaju i nove perspektive. Kao što su kasne 90-te bile vrijeme kad su Sjedinjene Države kapilarno prelijevale tekovine svoje demokracije u srednju i jugoistočnu Europu, obnova imperijalne logike u međunarodnim odnosima, uza sve opasnosti, na dramatičan način aktualizira pitanje političke odgovornosti. Razotkrivanje velike prijevare u Minneapolisu – svim razlikama usprkos – svakako bi moglo imati učinak i na postavljanja pitanja odgovornosti udruga civilnog društva u nas. Koliko god mediji šutjeli o tome, bivša premijerka i popularni kolumnist u nečemu su ipak u pravu.

Poveznice između Minneapolisa i Zagreba zaista postoje, ali ne one na koje su oni mislili.

Autor:Trpimir Vedriš

misao.hr / Hrvatsko nebo