Pripreme za novu rundu biranja manjeg zla

„Čudno je, ali istinito. Kad je manje zlo na vlasti, ono izdašno proizvodi veće zlo i onda se uspoređuje s njime kako bi zadržalo vlast. Kad je veće zlo na vlasti, ono pak tako loše vlada da gotovo moli manje zlo neka preuzme vlast i oslobodi ih odgovornosti i daljnjeg sramoćenja, ali tako da im ostanu demokratski legitimiteti koji jamče kruha bez motike i blebetanje bez odgovornosti. I taj unutarnji politički ping-pong postaje dosadan. Plenković i Tomašević u paru na unutarnjem planu igraju bolje od Šurbeka i Stipančića, kad su ovi bili najbolji par na svijetu. Oba unutarnja igrača, jedan iz redova većeg i jedan iz manjeg zla, pobijedila bi na državnim izborima svaka normalna hrvatska stranka ili pokret bez ikakvih problema pod uvjetom da glavnina hrvatskoga naroda ide pravim smjerom – s vjerom u vlastite snage i pomoć Božju (Franjo Tuđman)“ – zaključuje autor u svojoj novoj kolumni.

Vele neki u medijima da je počela predizborna utrka. Nije. Stranke su previše lijene i inertne da bi trčale utrke u pravom smjeru. Nalazeći se na putu „krivog smjera“ (kako kažu ankete i volja većine naroda), one nastoje zadržati pravo na krivi smjer i na „demokratski legitimitet“. Da bi izigrale volju i težnje onih koji vape i žude za hrvatskim pravim smjerom, okrenule su se prastarim metodama podjela vodeći se za onom poznatom praksom – podijeli pa vladaj.

Krivi smjer po mjeri režima

Koji je to „krivi smjer“? To je onaj smjer u kojem se Hrvate i Hrvatsku voza i vuče za nos još od 3. siječnja godine 2000. Osnovne su mu značajke rejugoslavenizacija, genderizam, inkluzivizam, integracije iznad nacije, eurobirokratizam iznad suverenizma, samoponižavanje i nametanje kolektivnoga nacionalnog mazohizma te starih jugokomunističkim mitova (Jasenovac, genocidnost Hrvata, bratstvo i jedinstvo). Te polagano grickanje vrjednota Domovinskoga rata, temelja hrvatske države.

Koji je pak „pravi smjer“? To je najlakše pitanje na svijetu. Pravi smjer ide za općim dobrom vlastitim snagama i uz pomoć Božju. Kad se u Tuđmanovu desetljeću Hrvatska držala pravoga smjera, postignula je najveća postignuća, dotad gotovo nezamisliva.

Sad kad se njezine politelite drže krivoga smjera, najveća nacionalna postignuća odnose se na rezultate nogometaša, rukometaša i drugih vrhunskih športaša. Dalje od toga nema ničega, osim tu i tamo u znanosti i umjetnosti. Uostalom aktualni predsjednik Vlade već je prije rezimirao stvari kazavši kako smo „ostvarili sve svoje strateške ciljeve“. Jesmo li stoga strateški stabilni, zadovoljni, radosni, spokojni? Ako smo dakle prije nekoliko godina ulaskom u schengenski režim ostvarili zadnji strateški cilj, znači li to da otad predsjednik Vlade i ostali uz i ispod njega u poziciji i oporbi gube vrijeme na nestrateške sitnice? Ako smo dosegnuli stratešku puninu, čemu onda naknadno strateško partnerstvo s nesklonom nam Francuskom?

Nacionalni recept za status quo

Ne. Ne gube etablirane stranke vrijeme. Svoje umijeće vladanja treniraju svakodnevno. Ne žele se maknuti ni s pozicije ni s oporbe. Pa glume na političkoj pozornici kao dobro plaćeni glumci, jedni „pozitivan smjer“, drugi dio ansambla (uz pokoju iznimku) glumi „negativan smjer“. Oni nas zapravo u sinergiji nagovaraju na isto. Glasujte za status quo. On, naime jamči „stabilnost“ i vlasti i oporbe.

U prvom činu prave podjelu, odbacujući ili si pripisujući tuđe uspjehe (npr. športaša). U drugom činu zauzmu stajališta i upregnu medije. U trećem činu publika je već prevarena. Podjela mora biti snažna, npr. za ili protiv dočeka brončanih rukometaša (kapa im dolje!). Thompson ili Kekin? Hrga ili Severina? Kad se narod podijeli, onda počinje drugi čin, zauzimanje stranačkih pozicija. Na stvorenoj podjeli jedni mobiliziraju svoju manjinsku izbornu bazu, a drugi svoju većinsku. Na zdravorazumsko izborno tijelo ne računaju, ali računaju na to da će zdravorazumski rezignirati i u najboljem slučaju poništiti izborni list ili skroz apstinirati. I to je dobitni jackpot na koji igra poredak u cijelosti.

Pritom država i nacija i dalje idu u „krivom smjeru“. Ali krivi smjer nije političko pitanje, a trebao bi biti, ako se želi doći do pravog smjera. Primjerice, u krivi smjer možemo ubrojiti činjenicu da država i nacija pod vlašću manjega zla plaća četrdeset srbijanskih „kulturnih centara“, ili podatak da srpska nacionalna manjina nikad nije dobila više novaca od Hrvata i Hrvatica negoli što je dobila kad je u vladu mandatara Plenkovića ušla navodno „ljuta krajnja desnica“ (koja si u vrhunac zasluga pripisuje rušenje četničkoga nadgrobnog rugla). Krivom smjeru pripada i kontinuirano financiranje raznih jebivjetara po cijelom spektru tzv. udruga, u kojima plaću prima više zaposlenih negoli ih ima u Hrvatskoj vojsci, kao da će nas u slučaju ugroze obraniti komandosica Vesna Teršelić, komesarka Rada Borić i slični prvoborci i prvoborkinje iz povlaštenog i okupiranog sektora civilnoga društva skrojenoga po mjeri jugokomunističkih ostataka. Manje zlo, među ostalim, još uvijek financira frakcije proistekle iz totalitarne organizacije AFŽ-a…

Veće i manje zlo jednoglasno: Spriječiti glasovanje za dobro

I tako u krug logikom manjega zla, a manje je ono koje je za doček, za Thompsonovu slobodu pjevanja i tome slično. Jer, objektivno, bez angažmana manjega zla dočeka ne bi bilo, niti bi Thompson dobio punu radnu dozvolu. Veće zlo pritom vrišti s figom u džepu, naime, kaj, ono je itekako zadovoljno jer im konkurent, manje zlo, provodi njihovu politiku, financira, hrani i ispod radara goji sve njihove kadrove, „projekte“, filmove, predstave, performanse, romane, nakladnike, pisce, režisere, profesionalne provokatore, manipulatore i novinare, borce za svakojaka „ljudska prava“, slabo prikrivene velikosrbe, radikalne jugoslavenčine, I tako dalje.

Ne znam koje je zlo veće, a koje pak manje. Meni je zlo – zlo. Hoću glasovati za dobro.

E, tu smo. Manje i veće zlo ipak imaju nešto zajedničko – učinit će sve da dobro i dobar smjer ne dođu do razine političke konkurentnosti. I veće i manje zlo u sebi su jednoumni i totalitarni, iz njega, totalitarizma, ovakva je usmjerena demokracija i nastala. Sve ono što miriše na hrvatsku političku potentnost stavljeno je u okvir sanitarnog koridora. Konzervirano. Kao nepoželjni virus, to jest „nevidljivi neprijatelj“. Ništa ne smije u hrvatskoj politici cvjetati što nikne i raste odozdol!

Ping-pong: Pobjeđuje par Plenković – Tomašević

Nalazimo se, dakle, usred predstave koja mora stvoriti pretpostavke za logiku biranja između većega i manjega zla. Ta logika već jako dugo prolazi olako kao nož kroz maslac. Dokle će tako funkcionirati? Sve dok manipulatorima donosi rezultat, demokratski legitimitet i vlast prije svega nad državnim proračunom, na čijem se humusu doje i goje razni tomaševići, politički projekti za jednokratnu uporabu, civilno društvo za arbitriranje nad narodnom voljom… Koliko će još mandata logika manjega i većega zla trajati, ne znam. No znam kako u zdravom društvu bez vojske oportunista, sitnih duša i kalkulanata – ljudī potisnute savjesti, ne bi mogla proći više od jednoga mandata.

Tako da nisu samo stranke na „krivom putu“. Na krivom su putu i oni koji pristaju na logiku manjega zla, koje bi nas navodno trebalo zaštititi od većega zla. No, manje zlo hrani i proizvodi veće zlo. I zato se malo vrtimo ukrug loveći vlastiti rep, malo vozimo u leru, idemo korak naprijed – dva natrag i u anketama se izjašnjavamo kako Hrvatska ne ide u pravom smjeru. I ići će u krivom smjeru sve dok pristajemo na logiku biranja manjeg zla, sve dok nismo u stanju prepoznati za svaki izborni ciklus nove stranke navodno desne orijentacije i nove slobodne strijelce navodno nacionalno orijentirane kao one koji u svojoj srži služe (osim vlastitome egu) održavanju logike biranja manjeg zla i mrvljenja hrvatskoga većinskoga biračkoga tijela željnoga „pravog smjera“.

Čudno je, ali istinito. Kad je manje zlo na vlasti, ono izdašno proizvodi veće zlo i onda se uspoređuje s njime kako bi zadržalo vlast. Kad je veće zlo na vlasti, ono pak tako loše vlada da gotovo moli manje zlo neka preuzme vlast i oslobodi ih odgovornosti i daljnjeg sramoćenja, ali tako da im ostanu demokratski legitimiteti koji jamče kruha bez motike i blebetanje bez odgovornosti. I taj unutarnji politički ping-pong postaje dosadan. Plenković i Tomašević u paru na unutarnjem planu igraju bolje od Šurbeka i Stipančića, kad su ovi bili najbolji par na svijetu. Oba unutarnja igrača, jedan iz redova većeg i jedan iz manjeg zla pobijedila bi na državnim izborima svaka normalna hrvatska stranka ili pokret bez ikakvih problema pod uvjetom da glavnina hrvatskoga naroda ide pravim smjerom – s vjerom u vlastite snage i pomoć Božju (Franjo Tuđman).

Povezano:

Zdravko Gavran/Po kojem temeljnom mjerilu odabirati ili stvarati alternativu HDZ-u?

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo