Jure Vujić: „Mrtve duše“ ruske ratne ekonomije

petak, 4. veljače 2026.

Nakon četiri godine od početka rata u Ukrajini Rusija ima 1,2 milijuna žrtava bilježeći time više gubitaka nego bilo koja druga velesila u bilo kojem ratu od Drugog svjetskog rata i nadalje. Iako Kremlj tvrdi da za front posjeduje neiscrpne rezerve „topovskog mesa,“ Rusija plaća izvanrednu cijenu za male pomake i minimalne dobitke (po zadnjim procjenama,  gubici ruske vojske su 2 do 2,5 puta veći od gubitaka ukrajinske vojske). S obzirom da mjesečno pogine 25.000 ruskih vojnika gubici se približavaju kritičnom pragu nužnom za obnavljanje vojnih snaga.

Rusija odbija objaviti službeni popis gubitaka dok Zapadne procjene prenose posebno mračnu sliku o neodrživom dugoročnom stanju na fronti. Iako se Rusija može osloniti na veći broj rezervista od Ukrajine ima velike poteškoće s obnavljanjem vojnih snaga. Moskva izbjegava masovnu mobilizaciju jer je smatra previše politički skupom, te se sve više oslanja na neformalne mreže za novačenje.

„Ekonomija smrti” tzv. “ Deathonomics“

Pored drastičnog porasta broja žrtava ruskih vojnika u ratu u Ukrajini, široj javnosti manje je poznat fenomen „ekonomije smrti” tzv. « Deathonomics , kao društvena i ekonomska nuspojava ratne ekonomije i simptom moralnog i društvenog urušavanja. Ratni kontekst i militarizacija društva pretvorili su vojnu službu u najunosniju aktivnost u suvremenoj Rusiji. Ovaj neviđeni sustav temeljen na monetizaciji smrti, duboko je transformirao ekonomsku i društvenu strukturu i ravnotežu zemlje. Perspektive financijskih prihoda privukli su u vojsku prvenstveno stanovnike najsiromašnijih regija, ugrožene društvene slojeve, ali i pojedince iz kriminalnih ili marginaliziranih sredina. Iznimno velik broj smrtnih slučajeva nije izazvao velike prosvjede unutar društva, već je doprinio jačanju veličanja militarizma i učvršćivanju novog kulta žrtve kojeg aktivno potiče Kremlj.

Taj model “ekonomija smrti” temeljno redefinira norme prihvatljivog društvenog ponašanja pa je iskustvo fronta i nasilja oblikovalo cijele generacije muškaraca i obitelji što ostaje društvena „tempirana bomba“ za budućnost u post-konfliktnom razdoblju. Značajni iznosi potrošeni na vojnu industriju, plaće ugovornih vojnika i naknade za obitelji u slučaju smrti stvaraju financijski “mjehur” koji produžuje rat.  Putin je odlučio udvostručiti mjesečnu plaću ugovornih vojnika s 195.000 rubalja na 400.000 rubalja. Za ruske muškarce iz najsiromašnijih regija zemlje, novačenje je izuzetno unosno: vojnička plaća je i do pet puta veća od prosječne. A ako vojnik pogine njegova obitelj prima velikodušnu odštetu od vlade. Ruski ekonomist Vladislav Inozemtsev izračunao je da bi obitelj 35-godišnjeg muškarca koji se borio godinu dana i poginuo u akciji dobila otprilike 14,5 milijuna rubalja, odnosno 150.000 dolara, i vojničke plaće i otpremnine. “Odlazak na front i pogibija godinu dana kasnije ekonomski je isplativije od ostatka ljudskog života”.

Tajna “ruske duše”

Zapadni svijet ostaje zapanjen s kapacitetom otpornosti Rusije, ali i s nebrigom za ljudski život koji se pretvorio u jeftino „topovsko meso“ u ratnoj mašineriji. Tzv. „ruski užas“ je trajna tematika izvrsnih romana ruske književnosti koja često opisuje ljudske tragedije i apsurd u krvavim stranicama povijesti. Tajna „Ruske duše“ koju glorificira Putinov režim uz jedan izrežirani kult žrtvovanja i smrti, duboko seže u psiho-sociološku dimenziju ruskog naroda i kolektivne podsvijesti. Takvo omalovažavanje cijene i vrijednosti ljudskog života  bilo je prisutno tijekom carske i komunističke totalitarne povijesti, u kojima su strahopoštovanje i podaništvo prema vlasti uvijek bili društvena pa kulturološko-antropološka konstanta.

U prilog tome govori stoljetni ugovor između ruskog naroda i njihovih vođa: „uplašite nas i uplašite svijet“. Riječ je svojevrsnom političkom paktu, vrsti  ruskog „društvenog ugovora“ koji nastaje tijekom pljačke Novgoroda 1570. godine, za vrijeme vladavine Ivana Groznog i na snazi je do danas. U to vrijeme se u gradu Novgorodu afirmirala određena intelektualna liberalna elita koju je Car protumačio kao prijetnju i pretvorio grad u krvoproliće. Pet stoljeća kasnije, zakon sile i strah od vlasti, ostaju isprepletene poluge vladavine u Rusiji. Upravo taj tradicionalni „podanički duh„ i strahopoštovanje objašnjava djelomično pasivni pristanak na ratnu mašineriju, pretežito u ruralnim siromašnim krajevima, Burjatije, Dagestanea, Sibira ili Kavkaza.

Zbog ratne ekonomije koja neprestano zahtijeva radnu snagu, siromašne republike Burjatije, Tuva, Kalmikija, ekonomski su prosperirale, dok su industrijske oblasti Tula, Penza, Samara, zabilježile  porast poreznih prihoda. Vojna služba postala je vrlo atraktivna. Vojnička plaća iznosi do 200.000 rubalja mjesečno (otprilike 2000 eura, tri puta više od prosječne plaće), s bonusima do dva milijuna rubalja. Dok su siromašnije regije značajno doprinijele slanju muškaraca na frontu veći gradovi (Moskva, Sankt Peterburg) pošteđeni su, jer vlasti ne žele utjecati na više društvene i povlaštene slojeve. Takva monetizacija smrti paradoksalno je omogućila perifernoj Rusiji pristup javnoj potrošnji i boljem životnom standardu.

Gogoljeve “Mrtve duše” i danas aktualne

U tom pogledu roman “Mrtve duše” Nikolaja Gogolja objavljenog 1842. godine, koji propovijeda nezgode sitnog prevaranta u provincijama Ruskog Carstva 1820-ih, ostaje vrlo aktualan, jer kritizira ljudski mediokritet i potkupljivost, ali i podanički duh u sustavu kmetstva. U Ruskom Carstvu, riječ “duša” odnosila se na muške kmetove. Broj duša određivao je vrijednost imovine i porez na zemljište koji je vlasnik dugovao. Budući da su se popisi stanovništva provodili svakih pet godina, mrtvi kmetovi ponekad su u državnim registrima nastavili “živjeti”, a vlasnici su na te mrtve duše nastavili plaćati porez. Iako je kmetstvo službeno ukinuto, i u bivšoj komunističkoj, kao i u današnjoj Rusiji, takav se podanički mentalitet i sustav vladavine perpetuira, pogotovo u siromašnim regijama koje danas poput Gogoljevih „mrtvih duša“ žive od „ekonomije smrti“.

misao.hr / Hrvatsko nebo