Zašto je tvrdnja da se na dočeku rukometaša namjerno nije pjevala pjesma Bojna Čavoglave zlonamjerna te netočna?

srijeda, 4. veljače 2026.

Doček sportaša, u ovome slučaju rukometaša, iznova je, nakon samo godinu dana, probudio neke stare duhove. U maloj državi kakva je Lijepa Naša, političkih svađa i prepucavanja nikad nema dosta. One su, naprosto, postale svakodnevica hrvatskoga političkoga i javnoga života.

U svakoj normalnoj državi, uspjesi sportaša su nešto što se hvali, nagrađuje, poštuje… Ali da to nije svugdje tako, svjesni smo svaki put kad se organizira doček neke naše reprezentacije koja u domovinu donosi medalju s velikih natjecanja. Nebitno je tko je u pitanju, nogometna, rukometna ili neka druga reprezentacija. Spomenute dvije, zasad, dobivaju razne neugodne epitete od brojnih javnih ličnosti koje se ne slažu s njihovim odabirom izvođača za spomenuta slavlja, posebice ona u glavnom gradu Hrvatske. Proteklih godina bilo je više dočeka koji su se mnogima urezali u sjećanje. No, zašto svaki doček mora biti točka javnoga prepiranja i podjele naroda? Odgovor je jednostavan.

Zabrane pjesama i zlonamjerni neistiniti komentari

Za sve su krive zabrane, javna vrijeđanja i prozivanja onih koji slušaju glazbu Marka Perkovića Thompsona. Očigledno, njegove pjesme potiču izlazak raznih duhova neugodne prošlosti iz nekolicine javnih osoba koje žele da se pjesme u Hrvatskoj zabranjuju kao u bivšoj državi, a po mogućnosti da oni koji ih pjevaju zbog toga budu kažnjeno gonjeni ili zatvoreni. Na taj su način jasno stali uz metode političke vlasti negdašnje bivše države u kojoj su zabrane rodoljublja bile provođene na razne načine. Ne bi to bilo ništa čudno da živimo u doba diktature i raznih zabrana, ali činjenica je da živimo u demokraciji. Zašto gradonačelnikova tvrdnja da se pjesma Bojna Čavoglave s njemu spornim pozdravom na početku iste pjesme izvodi samo kada se odvijaju koncerti Marka Perkovića Thompsona u gradskim prostorima, a ne prilikom dočeka u organizaciji Vlade nije istinita? Štoviše, ne samo da nije istinita, nego je i zlonamjerna. Podsjetimo se. U proteklih godinu dana Thompson je imao četiri veća javna nastupa u Zagrebu. Nećemo računati nastupe poput nedavnog u sklopu dodjele glazbenih nagrada. Naime, prije godinu dana pjevao je na iznimno posjećenom dočeku rukometaša povodom njihova osvajanja srebrne medalje na svjetskom rukometnom prvenstvu. Nakon toga uslijedio je nezaboravan ljetni koncert na Hipodromu, potom zimski koncert u zagrebačkoj Areni, kao i najnoviji nastup na dočeku rukometaša prilikom osvajanja nove (brončane) medalje s europskoga rukometnog prvenstva. Dakle, četiri velika nastupa u samo godinu dana u gradskim prostorima i na gradskom javnim površinama. Posljednji je nastup izazvao četvrtu veliku javnu polemiku oko njegovih nastupa u Zagrebu u proteklih godinu dana, kao da je zakonom zabranjeno slušati njegove pjesme te kao da su svi koji odlaze na njegove nastupe problematični ljudi. Očito koncert na kojemu je, prema nekim procjenama, bilo od petsto do šesto tisuća ljudi nije bio dovoljan pokazatelj da Hrvati vole spomenutog pjevača i da u njegovim nastupima nema ništa sporno. Ali u očima određenih ljudi u njegovim nastupima uvijek ima nešto sporno, neka pjesma, neki pozdrav, neka zastava, neka majica ili jednostavno način na koji ljudi na njegovu koncertu udišu zrak.

Zašto je izjava da se Bojna Čavoglave ne izvodi samo kada Vlada organizira doček štetna?

Izjava da Thompson pjeva pjesmu Bojna Čavoglave s navodnim spornim pozdravom samo kada ne pjeva u organizaciji Vlade RH štetna je iz dva razloga. Prvo, to nije istina zato što je prošlogodišnji doček rukometaša bio u organizaciji grada Zagreba, a ne Vlade. Na istom tom dočeku nastupao je Thompson i tada, ni u jednom trenutku, nije bilo neprimjerenih pozdrava niti je sam autor izvodio spomenutu pjesmu koja toliko brine gradske vlasti. Drugo, pozdrav koji se spominje na početku pjesme Bojna Čavoglave dio je spomenute pjesme. Bio bi on nekome sporan da se izrekne sam po sebi, ali ovdje mnogi zaboravljaju činjenicu da se on koristio kao dio slogana jedne vojne postrojbe koja je u Domovinskome ratu branila Hrvatsku (HOS), kao i da je tijekom rata bio dio mnogih ratnih pjesama, ne samo spomenute. Ostaje pitanje zašto jedna pjesma koja se u ratu nije osuđivala i koja je budila moral hrvatskim ratnicima prilikom obrane Hrvatske od agresora nije osuđivana u vrijeme rata, dok je u postratno vrijeme osuđivana praktički na dnevnoj bazi i to uvijek od iste skupine ljudi te njihovih istomišljenika. Zašto njima i njihovim istomišljenicima spomenuta pjesma nije smetala kada se branila ona ista Hrvatska u kojoj danas žive i zarađuju novce? Možda je problem jednostavno u onima koji zakonski dozvoljavaju takvima da “laju” na sve što im se ne sviđa ili jednostavno demokracija nije nešto što u potpunosti odgovara suvremenoj Hrvatskoj, barem ne po pitanju nesuvislih prozivanja od nesuvislih političara koji duboko u sebi tuguju za nekim prošlim i mračnijim vremenima.

Dočeci kao turistička reklama i Sigurdsson kao svijetli primjer

Umjesto da dočeci budu, kako priliči, slika zajedništva koja se šalje u svijet i kojoj se brojni ljudi iz javnog života diljem Europe i svijeta dive, kod nas uporno postoje oni koji bi takve stvari htjeli umanjiti, ograničiti i zabraniti. Slika zajedništva jedne male nacije koja se odašilje u svijet može samo pozitivno utjecati na njezinu ekonomiju i turizam od kojega (u velikoj većini) živi. Samo zlonamjerne duše žele da se takve slike ne odašilju u Europu i svijet, očito zbog manjka njihove brige za dobrobit hrvatskih građana te nepostojanja njihova domoljublja. Dočeci su to kakve samo Hrvatska ima i kakvima se mnogi strani državljani mogu samo diviti te nakloniti. Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Dagur Sigurdsson skroman je čovjek koji se i u najtežim trenutcima založio pred EHF-om za dobrobit svojih igrača koji su u tom trenutku spavali u autobusu, jeli hranu upitne kvalitete i bili neadekvatno zbrinuti u jeku borbe za ulazak u finale europskoga rukometnog prvenstva. Takvo srčano zalaganje za vlastite igrače druge nacionalnosti pokazuje koliko je veliko izbornikovo srce. Upravo on je odlučio prihvatiti naše dečke kao da su njegovi vlastiti sinovi. Zalaže se za njih u najtežim trenutcima, pritom riskirajući vlastiti ugled i poziciju u rukometnim krugovima. Takav stav govori da je uistinu velik čovjek koji se itekako dobro snašao u Hrvatskoj te se prilagodio našem načinu života. Zauzvrat je od zagrebačkih vlasti dobio novo omalovažavanje vlastitih igrača, maltene ih pritom prozivajući za ustaštvo koje ne postoji.. Očito je danas, barem po njihovoj logici, svatko tko u Hrvatskoj ujutro ustane iz kreveta na desnu nogu – ustaša! Osobe iz hrvatskoga javnoga života trebale bi se, barem povremeno, ugledati u Sigurdssona kako bi shvatili da, makar ponekad, nije sve u novcu i slavi. Ponekad dobrota treba pobijediti sve zle namjere i komentare. Nama običnim smrtnicima preostaje da se nadamo kako će možda jednom nekima doći, kako se ono u narodu godinama govori, iz guzice u glavu! Ipak, nada umire posljednja!

Autor:Ivan Samardžija

Hrvatsko nebo