Titov ključ ili legitimno predstavljanje

utorak, 3. veljače 2026.

Čini se da žilava otpornost titoističkog političkog naslijeđa na demokratske promjene nigdje nije toliko uočljiva kao u izboru predstavnika tri konstitutivna naroda na političke funkcije. Daytonski ustav je predvidio da se na te funkcije biraju predstavnici tri naroda, ali biti „predstavnik“ nekog naroda nipošto ne znači biti izabran „iz reda“ tog naroda. Međutim, ovakvo shvaćanje je toliko duboko upisano u opću svijest i javno mnijenje da čak i oni koji trpe veliku štetu od takvog „biranja iz redova“ ustrajavaju na ovoj, ne samo pogrešnoj nego zloslutnoj formuli iz rječnika jednog propalog režima. Zašto ovo tvrdimo unatoč gotovo općeprihvaćenom stajalištu?

Prije svega zato što ne bi trebali postojati nikakvi „redovi“ ovdašnjih naroda, nešto kao njihovi nizovi, sljedovi ili čak skupovi, vrste. U tom slučaju njihove pripadnike vidimo kao „poredane“, svrstane u vrste, doslovce postrojene. Stoje Bošnjaci, Hrvati i Srbi uredno poredani i postrojeni u trenutku svakog izbora njihovih predstavnika. Da, upravo se radi o vojničkom vokabularu, jer ako je netko izabran iz takvih redova, onda je on prozvan da iz njih istupi u ime ili radi svih drugih koji ostaju u redu, postrojeni u pozadini. Ili su makar postrojeni oni vrsni (oni koji su „izdvojeni iz vrste“) jednog naroda na koje je mogao pasti izbor.

A kada se bira iz nekog „reda“, onda taj koji bira, makar u trenutku dok to čini, nije iz tog reda. Taj i takav, bio jedan ili mnogi, stoji naspram reda i po svojoj neprikosnovenoj volji odlučuje o svome izboru, o tome koga će prozvati da istupi iz vrste ili stroja. A onaj koji je istupio ispred ostalih postao je njihov „predstavnik“, ali zasigurno ne po volji onih koje odsada treba predstavljati. Njemu je dodijeljena dužnost predstavljanja i to po nalogu onog ili onih koji su odlučili o njegovu izboru. Ukratko, kad god je netko izabran iz reda nekog naroda, on je to postao po komandi, po slobodnoj volji nekog izbornika koja se mora ispoštovati.

Autokratska vlast suprotstavljena demokratskoj

Treba li naglasiti da se ovdje radi o nametnutom ili lažnom predstavniku, jer predstavnik u pravom smislu riječi bi bio samo onaj koga su izabrali oni koje on predstavlja? Ovdje se najbolje vidi kako se autokratska vlast suprotstavlja demokratskoj vlasti. Prva bira predstavnike naroda po svojoj volji, a druga to ostavlja na volju samog tog naroda. Narod koji ne može sam birati svoje predstavnike nije po volji državne vlasti: bilo da se drži malodobnim i nesposobnim za zrelo odlučivanje bilo da se drži opasnim po opstanak te vlasti. U oba slučaja državni autoritet bolje zna što treba činiti za dobro nekog naroda nego sam taj narod. Nije to tek nedemokratska vlast koja pribjegava diktaturi, nego nedemokratska vlast koja se izdaje za demokratsku, jer uvažava izabrane „predstavnike“ naroda, pod uvjetom da su lojalni i da uredno obavljaju svoju dužnost. A to znači da sve treba izgledati tako kao da je čitav jedan narod svojom voljom uz državnu vlast.

Ovdje ustvari opisujemo izum izvjesne jednopartijske, kvazi-vojne diktature koja se skrivala iza privida narodne demokracije. Taj izum se zvao „etnički/nacionalni ključ“, a s tim ključem su baratali komunistički čelnici i dužnosnici. Taj ključ je mogao stati u svaku bravu, od najniže do najviše vlasti, kod svih tipova javnih institucija, od seoskih odbora i mjesnih zajednica do sveučilišta i akademija. (Doduše, radije bismo ga trebali zvati etničkim nego nacionalnim ključem, jer se za nacije, iako priznate, očito držalo da su nedovoljno zrele da bi same birale svoje predstavnike.) Prema tome, u lokalnom kontekstu, kada priznate i samosvjesne nacije nazivate „etničkim“ (skupinama), onda smatrate da one nipošto ne bi trebale same odlučivati o svojoj sudbini i da već postoji neka instanca iznad naroda koja bira njegove „predstavnike“ prema kriteriju podobnosti. A takav „arbitar podobnosti“, dakako, ima zapovjednu vlast i identificira se s Državom. No, uvijek je tu među mnogim arbitrima ostavljen prostor i za vrhovnog arbitra, vrhovnog zapovjednika. Kad god je na djelu etnički ključ, na vrhu vlasti ćete naći nekog diktatora, jer takav režim upravljanja nacionalnim razlikama je po definiciji neki oblik vojne diktature.

Alijin izbor “iz reda” u Predsjedništvo

S nestankom jednopartijske diktature nije nestalo i ovo njeno ključno rješenje upravljanja višenacionalnom državom (u kojoj su nacije, dakako, svedene na etnije). Sjetimo se predsjednika Alije Izetbegovića i njegovog izbora članova Predsjedništva ili generala Armije BiH u ratu. Nisu li nakon rata svi ugledni sarajevski Hrvati i Srbi svoje istaknute pozicije stekli po istom ključu? I dan-danas se iz reda podobnih crpe državni kadrovi unatoč ustavom zajamčenom, ali nedovoljno osiguranom pravu svakog naroda da bira svoje predstavnike. Dovoljno je da jedan narod, kao Srbi u RS-u ili Bošnjaci u Federaciji, ima glasačku većinu, ali i potrebu da drugom narodu koji je u manjini nametne svoju političku moć. Ovakva zbilja je najbolja ilustracija tvrdnje da dok god ima podobnih kadrova u državnim uredima, ima i uzurpatora većinske volje jednog manjinskog naroda.

Velikom otporu, ali i bahatom podsmjehu je u političkom Sarajevu izloženo zalaganje izabranih hrvatskih dužnosnika i političkih čelnika za „legitimnim predstavljanjem“. Upravo zato treba naglasiti da se takvim izrazom ustvari previše kaže, jer se u javnosti ostavlja dojam kao da je riječ o nekoj posebnoj, čak kompliciranoj formi predstavljanja, pored neke druge, jednostavnije. Ne, stvar je sasvim prosta: ili ima ili nema demokratskog predstavljanja. Ili je narod na slobodnim izborima izabrao svoje (samo svoje, a ne tuđe) predstavnike ili mu ih je netko drugi izabrao i nametnuo.

Uzurpatori političkih pozicija

Uzurpatori političkih pozicija i funkcija, dakle, svi oni koji su izabrani po etničkom ključu, opredijelili su se politički djelovati unatoč ili nasuprot volji većine svoga naroda. Njihov interes da to učine je mogao biti čisto oportunistički, ali ta nas osobna računica ovdje ne zanima. Ako ih danas ne bira Partija postavljena iznad svakog naroda, onda ih bira volja nekog drugog naroda ili skupine glasača koja kao većina može nadglasati manjinu njihovih sunarodnjaka. Čini se da jedino javno opravdanje koje uzurpatori mogu dati za svoje političko djelovanje ili kojim mogu umiriti vlastitu savjest bi glasilo da treba zauzdati volju svog naroda u ime opstanka države ili vladajuće državne ideologije.

Važno je na kraju primijetiti da upravo oni koji su nakon propasti prethodnog režima izabrani po etničkom ključu dokazuju da je većinska volja samo jednog naroda, jer njoj duguju svoj izbor, jamac opstanka države – u jednom slučaju se RS vidi kao država koja mora opstati zahvaljujući volji većine Srba, a u drugom BiH, zahvaljujući volji većine Bošnjaka. Dakle, ovi agenti zauzdavanja volje svoga naroda su pravi baštinici titoizma, jer je i za njih diktatura, tj. bezuvjetno sprovođenje jedne državničke volje, jedini pravi način borbe protiv boljki demokracije. No, ako je legitimno predstavljanje najveća opasnost za opstanak neke države i ako tu državu može spasiti samo nametanje jedne političke volje svim građanima, onda upravo tim građanima, bez obzira na nacionalnu pripadnost, ostaje premalo nade u miran i prosperitetan suživot.

Piše: Prof.dr. Ugo Vlaisavljević

hms.ba / Hrvatsko nebo