Igor Žic: D’Annunzio, Mussolini i Rijeka

nedjelja, 18. siječnja 2026.

Besposlen – na način kako to može biti samo čovjek u siječnju! – tražio sam nešto u tugaljivoj pustinji interneta, što bi me moglo pokrenuti iz letargije.

I posve neočekivano našao sam inspirativan poticaj! Naime, naletio sam – na Youtube-u – na fragment od 12 minuta istrgnut iz serije Mussolini: Sin stoljeća (Mussolini: Il figlio del secolo) u kojem su spojene, na očaravajući način, scene koje povezuju D’Annunzija, koji 1919.-1920. vlada Rijekom i Mussolinija, koji je u tom razdoblju bio novinar gladan vlasti. Ostao sam oduševljen razornim pristupom dvojici diktatora.

D’Annunzija zapravo uopće nije zanimala vlast u praktičnom smislu, već literarna Besmrtnost, pa je u Rijeci vrlo brzo zavladala totalna anarhija, na rubu tragi-komedije, dok je Mussolinija zanimala samo Vlast. I beskrajna Moć. D’Annunzio je Poeta-Komandant, a Mussolini je socijalistički, bezvezni, častohlepni, novinar, utemeljitelj milanskog dnevnika Il Popolo d’Italia, koji razumije puteve dosizanja Apsolutne moći. Niti u jednom trenutku nisu se razumjeli, iako su i jedan i drugi dosegnuli svoje krajnje ciljeve!

Fantastičan, spotovski, pogled na Apsolutnu moć, dugujemo britanskom redatelju Josephu Wrightu (1972.). Karijeru je započeo režirajući glazbene spotove i televizijske serije, prije no što je debitirao kao redatelj s filmom Ponos i predrasude (2005.), temeljenim na romanu Jane Austen.

Njegova sljedeća djela uključuju sjajnu adaptaciju romana Iana McEwana Okajanje (2007.), te Anu Karenjinu (2012.) i Cyrana (2021.), akcijski triler Hanna (2011.), priču o nastanku Petra Pana Pan (2015.), i biografski film o Winstonu Churchillu Najmračniji sat (2017.). Ono što je nama zanimljivo – režirao je povijesnu dramsku televizijsku seriju Mussolini: Sin stoljeća (2025., prva sezona 8 epizoda).

Wright je šest puta nominiran za filmske nagrade BAFTA i osvojio nagradu za izvanredan debi britanskog pisca, redatelja ili producenta za film Ponos i predrasude. Također je osvojio nagradu BAFTA TV za najbolju dramsku seriju za BBC-jevu televizijsku seriju Charles II: The Power and the Passion (2003.). Bio je nominiran za nagradu Zlatni globus za najboljeg redatelja za Atonement (Okajanje).

Ono što me je očaralo u 12 minuta nadigravanja D’Annunzija i Mussolinija, upravo je spoj spotovske estetike i povijesne discipline. Iako to možda nije korektno, moram usporediti Wrightov uradak s podjednako aktualnim filmom Igora Bezinovića Fiume o morte! o Gabriele D’Annunziju u Rijeci 1919.-1920. godine. Wright je veličanstveni stilist, koji poetski snima scene i podjednako poetski karikira svoje likove, dok Bezinović ostaje tek u razini karnevalske prostodušnosti provincijske zabave. I Bezinovićev film dobio je niz nagrada i pohvala i pokušao se uključiti, kao hrvatski kandidat, u trku za Oscarom, pa usporedba nije posve nekorektna. Iako, kod filmova, produkcija često preteže nad talentom. Wright je redatelj usred vrhunske produkcije, sa sjajnim glavnim glumcem Lucom Marinellijem i priču vodi prema izvanrednom predlošku – obimnom romanu Antonija Scuratija (u pet knjiga!).

Antonio Scurati rođen je u Napulju 1969., a odrastao je u Veneciji. Profesor je komparativne književnosti i kreativnog pisanja u Milanu. Kolumnist je i esejist listova Internazionale, La Stampa i Corriere della Sera. Već 2018., kad se pojavila prva knjiga romana o Mussoliniju, prodana je u više od 500.000 primjeraka i dobila je uglednu nagradu Strega. Roman je ubrzo preveden i izdan u četrdesetak zemalja!

Negdje 2015. Igor Bezinović počeo je raditi na pripremi svog filma o D’Annunziju (a svaki film o D’Annunziju je i film o fašizmu, odnosno totalitarizmu!). Te godine došao je do mene u Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja. Ta institucija je u zgradi mađarske Guvernerove palače – u kojoj je D’Annunzio uspostavio svoju kratkotrajnu Riječku državu… Koja nam je ostavila brojne, prilično otrovne plodove, živih boja.

Kao i svima koji su dolazili u potrazi za istinom o D’Annunziju i njega sam proveo po palači, objašnjavajući mu raspored u vrijeme Pjesnika-Komandanta i upućujući ga na pojedine važnije povijesne izvore. Na žalost, Bezinović se iscrpio prikupljanjem novca i krpanjem scenarija, te uz ograničenja skromne produkcije i još skromnijeg scenarija, nije uspio dosegnuti relevantnu razinu. Što je velika šteta jer D’Annunzio je jedna od najvećih političkih i umjetničkih tema! Što nam zorno pokazuje Joseph Wright. No, temelji cijele priče leže u Rijeci 1919.-1920. godine.

Ulazak Gabriele D’Annunzia u Rijeku 12. rujna 1919. godine početak je stvarnog fašističkog djelovanja. Paralelno s djelovanjem Komandanta, u gradu je utemeljen prvi ogranak Fašističke stranke Italije 12. kolovoza 1920., na čelu s Edoardom Susmelom. Sjedište fašističke stranke od 1927. bilo je u zgradi nekadašnje hrvatske Narodne čitaonice, koja je preimenovana u Casa del Fascio na Corsu Vittorio Emanuele III. Godine 1932. fašistička stranka u gradu je imala 1.605 članova, no potom je članstvo postalo obavezno za sve zaposlene, pa je 1942. Rijeka imala 15 Fašija s ukupno 13.890 članova, uključujući Krk i Rab.

Prvi tajnici Federacije Fašija Kvarnerske provincije bili su: Kastavac Giovanni Host-Venturi (pravim imenom Ivan Host, kasniji Mussolinijev ministar prometa Italije) i potom Arturo Marpicati – kasniji tajnik D’Annunzijeve Talijanske Akademije! Protivno onom što se vjeruje da je Rijeka Crvena – Rijeka je najcrnje sipino crnilo!

Središnja osoba riječkog fašizma bio je Edoardo Susmel (Rijeka, 1887.-Rim, 1948.). U rodnom gradu završio je višu gimnaziju (licej) i počeo je raditi na Gradskoj školi istovremeno sudjelujući u kulturnim događajima, pa je tako bio i tajnik Književnog kruga, najvažnije kulturne institucije tog doba.

Kako je fašizam od 1922. preuzeo vlast u Italiji, Susmel je dobio veliku temu: Mussolini omul (Bukurešt,1928.), Fascismul italiana (Bukurešt,1928.), (D’Annunzijev) Marš iz Ronchia (Rim, 1929.), Mussolini i jadranski problem (Rim, 1929.), Mussolinijevi riječki dani (Firenza, 1937.). Najboljim djelom ostaje mu monografija Rijeka i Kvarner (Fiume e il Carnaro, Milano,1939.), koja predstavlja svojevrsni vrhunac talijanske Rijeke. Razdoblje fašizma, kojem je bio odan cijelim svojim bićem, proveo je i kao predsjednik Kvarnerske provincije i regionalni vijećnik.

Posljednjih godina života sređivao je, u Rimu, Mussolinijeve rukopise, no smrt ga je dostigla 1948. Na sreću (?), posao je nastavio njegov sin Duilio Susmel (Rijeka, 1919. – San Godenzo, 1984.). On se iz Rijeke preselio u Firencu 1942. godine, diplomirao je i započeo karijeru kao slobodni novinar, surađujući s tjednicima Oggi, Domenica del Corriere, Gente, Tempo Illustrato i Il Borghese, te dnevnim novinama Il Tempo i Il Popolo d’Italia.

Odmah nakon rata, pomagao je ocu na sređivanju sabranih djela Benita Mussolinija. Sam je priveo kraju taj veliki projekt 1951. Već iduće, 1952., s Giorgiom Pinijem napisao je Mussolini l’uomo e l’opera, četverosveščanu biografiju Ducea. U 1950-ima i 1960-ima proučavao je Matteottijevo ubojstvo i navodnu prepisku između Mussolinija i Winstona Churchilla, kao i onu s Mussolinijevim bratom Arnaldom.

Sve skupa bilo je u Rijeci okamenjeno u spomeniku s lavom sv. Marka. Dana 12. rujna 1926., povodom sedme godišnjice D’Annunzijevog ulaska u Rijeku, svečano je predstavljen spomenik palim dobrovoljcima. Bio je podignut na molu, u produžetku Piazza Dante. Model krilatog lava sv. Marka bio je djelo kipara Urbana Nona, u kamenu ga je isklesao Gaggio, a bio je predan Rijeci uz zaneseni govor grofa Pietra Orsinija, gradonačelnika Venecije. Na spomeniku su bila imena palih i odlikovanih riječkih dobrovoljaca iz prvog svjetskog rata: Ipparca Baccicha, Annibale Noferija, Maria Anghebena i Vittoria De Marca. Spomenik je uništen prilikom miniranja luke 1945. godine, a ostaci su uzidani u novi (spojeni) mol (danas gat Karoline Riječke).

Arturo Marpicati zaneseno je zabilježio taj trenutak: „Naređenje za pokret: barke, gliseri, jedrilice, parobrodi. Svi ujutro iz Opatije za Rijeku, da bi se našli u deset sati u luci pred gatom ispred Danteovog trga, koji će od tog dana nositi ime Gat Svetog Marka. Jer je danas u Rijeci veliko slavlje. Slavi se mladi lav Sv. Marka. Simpatično je da su se uz nas spontano okupili i njemački, bečki, te mađarski turisti.

Fiumani su ga čekali dosta dugo. Evo svetog lava najdivnije Republike, evo ga ponosnog, krilatog, uzvišenog, nadmenog i lijepog, na vrhu elegantnog i ukusno ukrašenog mramornog pijedestala, kao da je odjednom odlučio čuvati vode Kvarnera. Inauguriran je tek pred par trenutaka, ali svima nama koji ga gledamo već se doimlje tako poznat. Simboličan je to dar Venecije. I zaista značajno umjetničko djelo. Izrađeno je venecijanskim rukama po predivnim predlošcima kipara Umberta Nona…

Eto zašto je, po mome mišljenju, s neizmjernom budnom tugom D’Annunzio, taj nezadovoljni jadranski gusar, bolan ali pouzdan prorok svojim prijateljima i drugovima legionarima dodjeljivao posvete koje su zapravo prisvajanja: Vojvoda Dubrovnika, Knez Splita, Markiz Trogira.

Hoće li ratnička i fašistička Italija okruniti ova nadanja? Sigurno je da Duce priprema vas i vašu djecu za sunčane dane snage i slave.“

I zato, pogledajte sjajnu seriju o Mussoliniju, jer izvor svega je Rijeka, najcrnji talijanski i najcrveniji hrvatski grad u povijesti!

misao.hr / Hrvatsko nebo