Davor Velnić: Zavrtanje pipe

petak, 16. siječnja 2026.

Svijet se mijenja da bi ostao isti i – preživio. Čovječanstvo postoji da bi preživjelo. Što veća promjena, to je okoštavanje jače. Carstvo žitarica, riže i kukuruza međusobno se prepoznaju, ali ne „koaliraju“. Neprestano se podnose, trve ili promatraju jedno drugo bočnim vidom, a onda pritajena i podmukla rivalstva u jednom trenutku zarate, potpišu primirje – i onda opet do novog primirja, perfidne pritajenosti i otvorenog sukoba. Ta mijena ima svoj povijesni ritam, svoje zastoje i odstupanja, ali i svoja iznenađenja. Da nema iznenađenja, budućnost bi bila valovito linearna. Ta mijena je neumoljiva istina o nezasitnom interesu, slabašnom prijateljstvu i licemjerju u geopolitici. I tu nema zamjerke, usprkos gorkim iskustvima, ljudi ne umiju drugačije. Jao onima koji oslijepe na istinu živeći u zanimljivim vremenima! Propuštaju toliko toga. Velika povijest promiče im pred očima, a sve se doimlje kao obična i nevažna svakidašnjica. Samo se čvor nelagode nenajavljeno i podmuklo iz crijeva diže u grlo i neizvjesnost nastanjuje svaku misao.

Podizvođačima velikog rata između N.R. Kine i Sjedinjenih Američkih Država, dakle Rusiji i Ukrajini, polako se otkazuje ugovor o ratovanju za „ukrajinsku baštinu“. Svjetla pozornice se gase i epizodni glumci miču se sa scene, a istovremeno stvarno sukobljene strane osobno stupaju na scenu odigrati pravu predstavu. Kad je mega Trump (čitaj: američka vojna industrija i multinacionalne korporacije) shvatio da nikakvim popuštanjem i ulizivanjem, čak ni izdajom svojih europskih saveznika u NATO-u, ne može Rusiju osloboditi kineskog stiska, a ni Putina privoljeti na svoju stranu, okrenuo se vrlo smionom planu A+. Smisao tog zapravo prvotnog plana je otvaranje energetske bojišnice, tj. sustavno stavljanje Kine u energetsku ovisnost o Americi i iniciranje vrlo riskantne kineske gospodarske krize. Na prvi pogled plan A+ doimlje se „too much“ nestvarno i tlapljivo urotnički čak i za Trumpa, međutim shema je vrlo jednostavna i realno moguća, naime upravo se izvodi pred našim očima.

Europska unija bavi se razmišljanjem kako sačuvati dansku koloniju Grenland od američkog prisezanja i iz povijesti izbaciti sjećanje na Sporazum Hull-Kaufman iz 1941. (novi ugovor potpisan je 1951. već unutar NATO saveza) u kome je Danska zamolila SAD da okupiraju Grenland kako bi ga zaštitila od nacističke invazije. Nije u pitanju presedan, niti spomenuti Sporazum prejudicira neki budući dogovor, već je podsjetnik na jedno ne tako davno Dansko klečanje pred Washingtonom. Klečalo se i klečat će se, jer „zapišavanje“ tuđeg na Arktiku je proces koji godinama traje, i što će Danska i EU birokrati poduzeti kad – kao što se događa posljednjih godina na norveškom otoku Svalbard – ruski i kineski tzv. istraživački brodovi počnu znanstveno istraživati bio i faunu Grenlanda, postavljati simbole svojih država? Ustvari vršiti vojna istraživanja i u ime znanosti utvrđivati svoje baze na tuđem? Von der Leyen će ih pismeno ukoriti i priprijetiti prstom, tužiti UN-u? Ruska i kineska arktička prijetnja nije nimalo virtualna.

Nakon američke vojne intervencije u Venezueli Kina ni na koji izravan način nema slobodan pristup venecuelskoj sirovoj nafti, čak ni offshorskom opskrbljivanju „preko trećeg, četvrtog…“. Američku licencu trgovanja venecuelskom naftom dobile su dvije mega trgovačke kuće: Vitol i Trafigura i nema dalje, a Kuba će poslužiti kao dobar ogledni primjer. Procjena je da u posljednjih pet godina veliki dio venecuelske sirove nafte (do 70%) na ovaj ili onaj način stiže u Kinu. Naravno, trebalo je Kini kao velikom vjerovniku vraćati ogromne kredite i sirova nafta bila je za Kinu jedina venecuelska prihvatljiva moneta. Isto tako iranska sirova nafta ima znatan udio u izvozu za Kinu. Kad se zbroji neposredan izvoz i kineska kupnja preko „trećih, četvrtih…“ posrednika, učešće iranske nafte penje se do (za Kinu) zabrinjavajućih 40%. Izuzetno agresivni nemiri i pobune diljem Irana imaju za posljedicu naglo urušavanje iranskog islamističkog režima, a koje će vjerojatno biti dovršeno novim američko-izraelskim zračnim napadom na Iran i njegova naftna postrojenja. Ovaj put nesklad između identiteta države i njezina stanovništva donijeti će prevrat.

Iako su izraelske sigurnosne službe zatražile od ministarstva da obuzda medije u komentarima o prosvjedima i represiji u Iranu, te postigle neobičnu suzdržanost i ad hoc tišinu u trenutku kad se očekuje retorika poravnanja računa s Iranom i trijumfalizam, Izrael je budniji nego ikad. Ovo je Izraelu prava prigoda riješiti se iranske islamističke prijetnje: raketnih napada na svoj teritorij i financiranja Hamasa, Hezbollaha i svih drugih islamističkih terorističkih organizacija. Za Izrael to je Now or never i neće se završiti samo jednokratnim bombardiranjem i raketiranjem vojnih iranskih ciljeva. Za sada Izrael službeno ne traži rušenje iranskog režima niti želi da ga se prokazuje mentorom prosvjednog projekta u Iranu. Izrael stvara tajac. S druge strane Izrael kupuje veće količine vojnih zrakoplova F-15IA i borbeno nadograđuje već nabavljene F-15I Ra’am, najsuvremenije zrakoplove dugog dometa i visokih performansi.

Iran se u prošlosti više puta prijetio da će zatvoriti Hormuški tjesnac, no ovaj put to će možda učiniti američko-izraelska koalicija. Ona je ta sila koja će doslovno zatvoriti ulaz i izlaz iz Perzijskog zaljeva ili odigrati ključnu ulogu „vratara“ Perzijskog zaljeva. Kina više neće moći računati na iransku sirovu naftu, barem ne u dosadašnjim količinama. Iranska luka Jask nalazi se izvan Perzijskog zaljeva, ali je po svojim kapacitetima skromna i ne može nadoknaditi ukrcajne mogućnosti iranske luke Kharg u Perzijskom zaljevu. Pitanje je hoće li nakon izraelsko-američkih zračnih napada i oružanih nemira u sâmom Iranu išta od lučke infrastrukture preživjeti ne samo u luci Jask već i u cijelom Iranu? Kini preostaje sad već prilično nedostupna ruska nafta, jer cjevovoda ozbiljnog kapaciteta između ruskih naftnih polja i kineskih rafinerija nema: Snaga Sibira je plinovod s maksimalnim kapacitetom od 38 milijardi metara kubičnih, a naftovod ESPO (Istočni Sibir – Tihi ocean), njegov kineski ogranak ima kapacitet od 30 milijuna tona godišnje. Sve drugo su rusko-kineske naftovodne želje u početnim ili završnim fazama projektne dokumentacije. Nije tih 30 milijuna tona mala količina, za Kinu ipak neznatno. Čini se da je razdoblje prijevoza ruske (i bilo čije) sirove nafte pomorskom „flotom u sjeni“ (neslavno) završilo, a zbog neprekidnih ukrajinskih zračnih napada i sabotaža ruski naftni kapaciteti su u velikim tehničkim poteškoćama i daleko od maksimalne produkcije.

Postoje i drugi izvoznici sirove nafte u Perzijskom zaljevu, no zatvaranjem ili strogom (izraelsko-američkom) kontrolom Hormuškog tjesnaca zaustavlja se, ili selektivno propušta, izvoz sirove nafte iz Kuvajta, Iraka, Saudijske Arabije, Ujedinjenih Arapskih Emirata, Katara… Arapske zemlje koje su s Izraelom ušle u Abrahamov sporazum, nazvanom po Abrahamu  Abrahamu (Ibrahimu), praocu Židova i Arapa, imat će znatnu prednost. Naravno, tu su i druge velike svjetske izvoznice sirove nafte izvan Perzijskog zaljeva: velike državne naftne kompanije i OPEC, ali i nezanemariva moć negdanjih „sedam naftnih sestara“ u svakoj od tih zemalja izvoznica sirove nafte. Danas „sestre“ u izvornom obliku više ne postoje, ali su njihovi nasljednici, tzv. supermajors (ExxonMobil, Chevron, BP i Shell) itekako veliki, utjecajni i moćni, a njihovi se interesi često preklapaju, ili su čak tijesno usklađeni s geopolitičkim promišljanjem američke vanjske politike i dogovaraju se u Ovalnom uredu. Kina ozbiljno računa s Afrikom i njezinim izvoznicima sirove nafte, prije svega s Angolom koja se uz pomoć Sjedinjenih američkih Država oslobađa ovisnosti o kineskom kapitalu i tehnologiji, i to je za Kinu slaba računica.

Kolaps kineskog gospodarstva u ovom doista opakom scenariju nije samo moguć, već izvjestan i uz nekoliko američkih međupoteza s Izraelom, Kina doista ostaje „na rezervi“. Tu će teško stradati i kompletno svjetsko gospodarstvo kao kolateralna žrtva kažnjavanja kineskog hegemonizma prepoznatog pod prilično bezazlenim imenom Put i pojas. Tim će velikim preokretom, tj. mogućom „rampom“ na Hormuškom tjesnacu i nestankom Irana kao financijera islamističkog terora, biti pokopane kineske ambicije da ponovno stekne i održi status Središnjeg svjetskog carstva i neslužbenog predsjedavajućeg „pokreta nesvrstanih“. Već je sedamdesetih godina prošlog stoljeća Kina 7% BND trošila na financiranje „revolucionara u trećem svijetu“. Čak i ako se ne dogodi ovako radikalan scenarij „isušivanja Kine“, razdoblje zastrašivanja i straha pod kontrolom komunističkog imperijalizma N.R. Kine i gubitničke sovjetske Rusije, privest će se svome kraju.

Bit će plaćena visoka cijena globalnog gospodarskog tsunamija, kolaps svijeta kakvog sada živimo, i suvremeno čovječanstvo svijeta morat će na novim civilizacijskim načelima krenuti ispočetka bez prtljage monstruoznih velikih vođa crveno-crnog jednoumlja.

Pod okriljem ideje drevnog Kineskog carstva, Kina je Maovom komunističkom revolucijom uspostavila suvremenu državu. Preplivavši rijeku Yangze mitološkim pojmovnikom izrečeno je proročanstvo da će Mao napraviti „veliki nered pod nebom, a potom će veliki kaos dovesti do velikog reda“. Tako se i zbilo, barem prvi dio proroštva, izostao je zadnji dio proroštva – „veliki red“, ili suvremenim jezikom „Put i pojas“, ali to nije nikakav „red“ već promocija kineskog hegemonizma.

Poslije godina gladi i neimaštine, komunističku Kinu posljednjih tridesetak godina trese imperijalna halapljivost i vodi zmajska proždrljivost. Nakon što je solidno (ali ne i odlično) savladala suvremenu digitalnu tehnologiju i upravljanje velikim gospodarskim sustavima, Kina je postala najveći proizvođač robe široke (tehnološke) potrošnje. „Barbari“ su donijeli darove koji su pomogli modernizaciji Kine pa je komunistički imperijalizam umislio je da svijet ne može i ne smije bez njegove gospodarske i vojne sveprisutnosti, bez bezbrojne radne snage upregnute mravljom poslušnošću u komunističke mega pjatoljetke. Može i mora, o tome je sve vrijeme riječ u posljednjih dvadesetak godina. Ne smije svijet ovisiti ni o jednom prijestolju, pa bilo ono i tisućljetno Zmajevo. Mao je nacionalizam postavio kao temelj kineske geopolitike, no zaboravio je da je carska Kina posrnula kad je počela vjerovati u svoje poslanje jedinog svjetskog carstva. Iz godina provedenih u Kini i na Dalekom istoku pamtim jednu drugu Kinu razboritih koraka s pogledom uprtih u tisućljetnu tradiciju svoje budućnosti; nemilosrdno strogu državu tvrdoglavo posvećenu iskorjenjivanju neimaštine milijuna. Kinu otpornu na oholost i punu ljubavi prema djeci. Opstala je ljubav prema djeci i obitelji, međutim nakon sitosti nije došlo zadovoljstvo, nego je obijest na svim razinama prožela narod i njegovo carstvo. Kina je zaboravila da „Ako imaš malo, dobit ćeš još// Ako imaš previše, bit ćeš zbunjen“ (Lao Tzu), stoga mora izaći iz luđačke košulje u koju se sama uvukla.

misao.hr / Hrvatsko nebo