Dinko Pejčinović: GRENLAND AMERICI, BOSNA HRVATSKOJ

četvrtak, 15. siječnja 2026.

Poruku iz naslova uputio je ovih dana svojim obožavateljima poznati novinar Velimir Bujanec: „Prvorazredni nacionalni interes je biti na strani Amerike! Najviše zbog BiH, koja će se puno lakše vratiti pod kontrolu Zagreba – kada Trump pripoji Zelenu zemlju…

Zato ga trebamo podržati! AMERIKA: Grenland je bio američki od 1941. do 1945. godine, istodobno i BiH Hrvatska!“ – napisao je na facebooku Bujanec. Iz dosadašnjeg rada popularnog desničara vidljivo je da se dotični zalaže za „Hrvatsku do Drine“, koja bi nužno obuhvatila čitavu Bosnu i Hercegovinu. Kako bi ta simbioza izgledala i gdje je tu „prvorazredni nacionalni interes“?

Hrvatska i BiH

Prema posljednjim podacima Hrvatska ima 3,88 milijuna stanovnika, pretežno Hrvata. U Bosni i Hercegovini, prema nesigurnim procjenama, živi najviše 3
milijuna stanovnika; u srpskom entitetu oko milijun, u Federaciji dvostruko više. Najbrojniji su Muslimani-Bošnjaci, čiji broj možemo zaokružiti na 1,4 milijuna. Srba ima oko milijun, a Hrvata manje od 400 tisuća. Dakle, kako god okrenuli, Hrvati čine tek 12-13% ukupnog stanovništva BiH. (U vrijeme NDH Hrvata je bilo preko 20%!) Možemo li s tako malim udjelom u ukupnoj populaciji očekivati nekakvu „kontrolu Zagreba“ nad tim prostorom? Na koga će se Zagreb osloniti? Na Komšića, Izetbegovića i Dodika?! Čak i kad bi hrvatska politička elita pristala na takve lude zamisli, većina stanovništva ne bi se složila s pretvaranjem Hrvatske u bosanski lonac. Treba li našoj državi dodatnih milijun Srba i još više Muslimana?

Hrvatska i Federacija

Prema nekim odredbama Daytonskog sporazuma Hrvatska i Federacija BiH mogle su stupiti u konfederalne odnose, baš kao i Republika Srpska i Srbija. Do
toga, srećom, nije došlo, a, u međuvremenu, razlike između nesuđenih partnera samo su se povećavale. Što se tiče BDP-a, standarda građana i perspektive gospodarstva, čitava BiH jako zaostaje za Hrvatskom, pogotovo ako isključimo hrvatske dijelove Federacije. Kakva je etnička struktura Federacije?
Uz većinske Muslimane i konstitutivne Hrvate u tom entitetu žive i brojni pripadnici različitih naroda i manjina – Srbi, Albanci, Sandžaklije, novodoseljeni
Arapi i Turci, bivši Jugoslaveni, sadašnji Bosanci, neidentificirana „raja“, i daleko najbrojnija rastuća skupina – pripadnici ciganske (romske) manjine.
Prema njihovom predstavniku, Dervi Sejdiću (poznatom po presudi Sejdić- Finci), u BiH, ponajviše u Federaciji, prebiva 100-150 tisuća njegovih sunarodnjaka. Kad sve to zbrojimo, vidljivo je da bi si Hrvatska priključenjem Federacije natovarila na glavu nerješive etničke, vjerske i civilizacijske probleme. Zašto je to važno naglasiti Bujancu i sličnima? Dođe li zbog srpske secesije do nekontroliranog raspada države BiH, našim zapadnim „partnerima“ moglo bi pasti na pamet da čitavu Federaciju uvale Hrvatskoj, i tako spriječe stvaranje muslimanske države u srcu Europe. Takve zamisli treba odbaciti u začetku, prije nego što uhvate korijena. Pretvaranje Hrvatske u multi-kultistan nije i nikad neće biti „prvorazredni nacionalni interes“!

Hrvatska i Herceg-Bosna

U slučaju raspada BiH najpravednije rješenje bilo bi pripajanje Herceg-Bosne Hrvatskoj. Time se ne bi bitno promijenila etnička struktura, a, ovisno o novim
granicama, Herceg-Bosna bi obuhvatila većinu tamošnjih Hrvata, bez „suvišnih“ pripadnika ostalih naroda i narodnosti. No, da bi se to ostvarilo treba najprije
odrediti granice između Hrvata i Muslimana u središnjoj Bosni, što nije nimalo lak zadatak. Realno gledano, upravo je taj prostor ono što drži BiH na okupu. Sa
stajališta općih hrvatskih interesa postojanje države BiH ima smisla, ali samo pod uvjetom da su Hrvati potpuno ravnopravni s druga dva konstitutivna naroda. Dosadašnje, tridesetogodišnje iskustvo pokazuje da federacija (to jest, Federacija!) Hrvata s Muslimanima-Bošnjacima nije donijela ništa dobra, pa se njezina reforma nameće kao „conditio sine qua non“ opstojnosti same države. Podjelom Federacije na hrvatski i muslimanski entitet, uz mogućnost uspostave zajedničkog distrikta u središnjoj Bosni, interesi oba naroda bili bi kvalitetno zaštićeni, pa bi se BiH mogla posvetiti euroatlantskim integracijama prije nego
što ostane bez stanovništva. Čović je, što se toga tiče, potpuno u pravu, ali je promašio redoslijed; prvo reforme, pa tek onda EU i NATO!

Hrvatsko nebo