Stefan Zweig & Vatroslav Cihlar

petak, 9. siječnja 2026.

U povodu novog izdanja knjige Jučerašnji svijet, Telegram, Zagreb, 2025.

Svako pisanje autobiografije smatram prilično problematičnom aktivnošću – osim ako nije riječ o osobi koja je bila blizu važnih događaja u nekom trenutku. Stefan Zweig bio je izrazito popularan i uvažavan pisac, no njegova djela, nezavisno od sjajnog stila, pripadaju svijetu koji već odavno ne postoji. On je posve zastario kao pisac. Njegova najbolja knjiga je autobiografija Jučerašnji svijet (1942.). Ta knjiga ima više problema, jer je i Zweig imao više problema dok ju je pisao.

Kao prvo, uopće nije jasno što je on želio s ovom knjigom! Naime, kad opisuje svoje odrastanje u obitelji industrijalaca i bankara, te uspon kao mladog i nadobudnog pisca – u Beču ostarjelog cara Franje Josipa, to je napisano očaravajuće i s plamtećim zanosom – no u ritmu bečkih valcera! Sve je lepršavo i lagano, dopadljivo, između šampanjca i sacher-torte! Prvi dio je sjajan na jedan ugodno prašnjav način. I onda je Austro-Ugarska propala. Na tu propast on gleda suznih očiju i nastavlja pisati na isti način o posve novom vremenu, prijetećem i opasnom. No, u njegovoj ruci i dalje je čaša šampanjca, a na porculanskom tanjuriću sacher-torta.

S ubojstvom nadvojvode Franje Ferdinanda u Sarajevu, na Vidovdan 28. lipnja 1914., koji je organizirala srpska tajna služba, završava dugo 19. stoljeće u Europi. I počinje nasilno i krvavo 20. stoljeće. Kod Zweiga može se steći utisak da je Hitler kriv za propast i Austro-Ugarske, i Europe. Međutim, to nije baš istina. Za propast Austro-Ugarske kriva je imperijalna Velika Britanija, a za propast carske Njemačke imperijalna Francuska. Hitler nije direktno povezan s propašću Habsburške monarhije. I Winston Churchill kasnije je priznao da je komadanje starog imperija bila velika greška.

Dolazak Adolfa Hitlera na vlast posljedica je bahatosti i zaslijepljenosti kolonijalnih gospodara svijeta: Velike Britanije i Francuske. I potom njihove beskrajne slabosti u pregovorima s beskrupuloznim, ledenim i posve prizemnim diktatorom koji je uzimao sve što je mogao uzeti. Originalna funkcija Austro-Ugarska bila je zaustaviti Otomanski imperij u prodiranju u Europu. Da je ta velika, kompozitna država sačuvana 1918. godine, dobila bi novu funkciju: zaustaviti prodor Hitlera prema jugu! No, kako je nije bilo, Hitler je mogao komadati i anketirati državice prema svom nadahnuću. Sve dok nije napao Poljsku…

Dakle, Hitler nije prvi krivac za propast starog Beča. Onog Beča koji je na dva milijuna stanovnika imao 200.000 Židova. I to su bili ljudi koji su stvorili onu nezaboravnu duhovnu klimu premreženu salonima u kojima su žene industrijalaca okupljala književnike, novinare, filozofe, glazbenike i slikare. Taj život bečke – što je u to doba značilo svjetske! – elite, Zweig prekrasno opisuje. Međutim i u tom dijelu autobiografije naziru se budući problemi. Prvi važan iskorak ka slavi, srednjoškolac Zweig napravio je kad se usudio otići do novinskog urednika Theodora Herzla. Tadašnji urednici feljtona bili su najvažnije intelektualne medijske figure.

„Urednik feljtona u Neue Freie Presse zvao se Theodor Herzl; bio je prvi čovjek svjetskopovijesnog formata s kojim sam se u životu sastao, ne sluteći, naravno, kako će golem preokret u sudbini židovskog naroda i u povijesti našeg doba imati njegova ličnost… „

Tako je objavio brošuru Židovska država, u kojoj je izjavio da je svako asimilacijsko izjednačivanje, svaka nada u moguću potpunu toleranciju za židovski narod nemoguća. On mora osnovati novu, vlastitu domovinu u svojoj staroj domovini Palestini. Kad se pojavila ta opsegom malena brošura, ali napisana prodornom snagom čeličnog klina, ja sam još sjedio u gimnaziji, ali se dobro sjećam sveopće zapanjenosti i zlovolje bečkih građansko-židovskih krugova. Što se dogodilo, pitali su se oni zlovoljno, s tim inače tako pametnim, duhovitim i prosvjećenim piscem? Kakve li to on ludorije izvodi i piše? Zašto da idemo u Palestinu? Naš jezik je njemački, a ne hebrejski, naša domovina je lijepa Austrija. Nije li nam dobro pod dobrim carem Franjom Josipom?… (str. 98, 100).

Zweig je, zahvaljujući Hertzlu ušao u svijet ozbiljne književnosti, a Židovi su, zahvaljujući istom, dobili politički program. Herzl je umro 3. srpnja 1904. godine, a sprovod mu je bio veliki događaj. Njegovi posmrtni ostaci premješteni su 1949. iz Beča na brdo u Jeruzalemu nazvano Herzl, na čijem se vrhu nalazi vojno groblje, na kojemu su, posljednje počivalište pronašli i Golda Meir (izraelska premijerka), Yitzhak Rabin (premijer), Chaim Herzog (predsjednik) i dr. Life Magazine proglasio je Herzla jednom od stotinu najutjecajnijih osoba 20. stoljeća.

Ako je Herzl odškrinuo vrata svijeta mladom Zweigu, Adolf Hitler, drugi Austrijanac – koji je tek 1932. dobio njemačko državljanstvo! – zatvorio mu je vrata cijele Europe! I očajni Zweig napušta najkrvaviji kontinent. Odlazi u Brazil, tamo završava svoju autobiografiju i dva dana nakon što ju je poslao izdavaču, ubija se, zajedno sa ženom 23. studenoga 1942.

Ono što mene malo muči kod ove elegantne i posve zastarjele knjige je – zašto je ona izdana 2025. godine u Hrvatskoj? Kako ju je objavila ultra lijeva Telegram Media Grupa ukazuje mi se mogući odgovor. Naime, osjećam da je jedini cilj ukazati na „hrvatski fašizam“ 2025. alegorijskim prizivanjem jednog drugog, izrazito paranoičnog vremena. Današnji svijet nema nikakve veze sa Zweigovom Europom. On nije ni bolji, ni gori, već posve drugačiji. No, Boris Dežulović, 26. 12. 2025. na portalu Telegram, dakle portalu izdavača, objavljuje neka svoja opažanja.

„I kada sam ga, uostalom, prvi put čitao, u Antibarbarusovom izdanju objavljenom potkraj Tuđmanovih devedesetih, taj me opis podsjećao na ono što se na ovim prostorima sve otada kolokvijalno naziva “jugonostalgijom”. Čitamo li Zweigovu knjigu uspomena i opomena iz tog, “austronostalgičarskog” ključa, eto nas iznenada izmještenih iz zloslutne weimarske Europe i vraćenih u onu habsburšku, koja ne završava tamo gdje završava i Zweigova priča – dolaskom Hitlera na vlast – već tamo gdje počinje: u Sarajevu 28. lipnja 1914. Smjestimo li to u naše vrijeme – pa čak i vrlo doslovno u Sarajevo – Zweigove rečenice gađaju u stomak. Na primjer: ‘Odjeci bure na Balkanu pokazivali su smjer iz kojega su se oblaci već približavali Europi.’ Da, zavodljive su paralele koje naše doba smještaju pred Drugi svjetski rat – otud uostalom i ovo izdanje – ali Drugog svjetskog rata, podsjeća nas i Zweig, ne bi bilo bez Prvog.“

Problem je što je Srbija izazvala Prvi svjetski rat, što je Srbija bila prva Judenfrei država u Europi, što ni Mussolini, ni Hitler nisu Hrvati, što su svi današnji ultra-ljevičari protiv „fašističkog Izraela“, a usput i protiv „fašističke Hrvatske“, a za crveni fašizam Josipa Broza i neprežaljenu bravarsku Jugoslaviju! I tu jedna prašnjava autobiografija dobiva svoju aktualnost – no samo na portalu Telegrama.

Interesantno je da svim tim ultra-lijevim pseudo-komunistima nije zanimljiv Vatroslav Cihlar (Senj, 1896. – Rijeka, 1968.), mlađi brat Milutina Cihlara Nehajeva, novinar koji se prvi borio protiv talijanskog fašizma i njemačkog nacizma – i to u trenucima njihovog rađanja!

Poslije Prvog svjetskog rata Vatroslav Cihlar radio je u Milanu kao prevoditelj na talijanski u socijalističkim novinama Avanti. U tim novinama surađivao je i Benito Mussolini do 1914. godine i naprasnog kraja svoje socijalističke faze. U Torinu se družio s Antoniom Gramscijem, utemeljiteljem talijanske Komunističke partije, u uredništvu lista Ordine Nuovo, koje se nalazilo uz uredništvo lista Avanti. Po povratku u Kraljevinu SHS, neko je vrijeme bio dopisnik Avantija iz Beograda.  Objavljuje seriju članaka Talijanska pisma, od 20. srpnja do 30. kolovoza 1920. godine, u zagrebačkom komunističkom listu Novi svijet, koji je uređivao Đuro Cvijić. Od 1. srpnja do 1. rujna 1920. Vatroslav Cihlar radio je kao prevoditelj kod Narodnog djela u Zagrebu. Objavio je seriju članaka Seljačka buna u Hrvatskoj u listu Republika, organu republikanaca-federalista.

Prema podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Kraljevine SHS, 1922. godine kod jugoslavenskih studenata u Beču bila je snažna orijentacija ka individualnom teroru. Policija je tada smatrala kolovođom Vatroslava Cihlara, koji je uspio okupiti dvadeset i pet studenata. Prema policijskim izvorima, on je iznio prijedlog da se ta grupa odvoji od ostalih komunista, koji „…svojom politikom mekušca smetaju ostvarenje komunističkih zadataka jedinim pogodnim načinom, terorom.“

Tijekom 1922. Cihlar je iz Beča prešao u Frankfurt na Majni, gdje je pokušao studirati ekonomsko-političke znanosti. Zbog  loše financijske situacije bio je prisiljen vratiti se u Zagreb krajem iste godine. Rezultat ovog njegovog lutanja bila su Pisma iz Njemačke, od kojih je prvo napisao 23. prosinca 1922. godine.

„U Njemačkoj vlada jedna tama – versajska tama. Na berlinskom Nordenu, u tom milijunskom proleterskom naselju, gdje sunce rijetko sja kroz čađu i dim, u radničkim domovima vlada pustoš, bez ogrjeva i bez svjetla. Radnici u Njemačkoj jedu jedanput dnevno crni kruh, krumpir, margarin i piju gorku kavu i pokreću svojim rukama najveću evropsku industriju. Mračne i slabo osvijetljene ulice industrijskih kvartova, po kojima ujutro i uvečer gaze ogromne radničke armije. Jedino svjetlo, to su velike užarene peći talionica, u kojima se cijedi znoj i muka. Znoj i muka – sve za komad crnog kruha i za gutljaj gorke kave.   (Cihlar, V.: Njemačka pisma, Borba, Zagreb, 30. 12. 1922., 3)

Ukupno je, početkom 1923. godine, izašlo sedam Pisama iz Njemačke, šest u Borbi i jedno u osječkom Hrvatskom listu. Pisao je o sablasti monarhije, o pojavi nacionalsocijalizma, o industrijskim koncernima Krupp i Stiness. Reportaža Crveni fanali u Ruhru tiskana mu je u zagrebačkoj Novoj Evropi. U tim tekstovima Cihlar je među prvima skrenuo pažnju na nacizam Adolfa Hitlera kao veliku opasnost za demokraciju u Europi!

No, zašto taj ultra-lijevi Vatroslav Cihlar koji se puno ranije i radikalnije obračunavao s fašizmom i nacizmom od Zweiga, nije zanimljiv današnjim ultra-ljevičarima? Zbog jednostavnog razloga: bio je Hrvat, koji je prezirao Jugoslaviju! Toliko da je objavio 1928. knjižicu Hrvatsko pitanje i amputacija, u kojoj je posve razobličio četničku Jugoslaviju kralja Aleksandra!

Zahvaljujući poznanstvu s Josephom Schwabom, urednikom vanjske politike Berliner Tageblatta, objavljuje u proljeće 1929. godine Pakao beogradske diktature. U tom velikom članku, na prvoj stranici novina, pisao je o uvođenju diktature kralja Aleksandra 6. siječnja 1929. godine, te o krvavim događajima u zagrebačkom zatvoru i o pozadini umorstva Đure Đakovića i Nikole Hećimovića na jugoslavensko-austrijskoj granici 25. travnja iste godine. Članak su prenijela, u većim ili manjim izvadcima sva demokratska i socijalistička glasila, a izazvao je proteste protiv stanja u Jugoslaviji književnika Heinricha Manna. Kao anti-fašist sjedio je u nacističkim zatvorima u Berlinu i u četničkoj Jugoslaviji! A svaki anti-fašist, koji je Hrvat, u tom nakaradnom yugo-svijetu je Ustaša!

Piše:Igor Žic

misao.hr / Hrvatsko nebo