Kako se brane temelji hrvatske države

– Hrvatska se na Zapadu isključivo voljom izvršne vlasti vezala za Francusku koja joj povijesno nije sklona. Istodobno na Istoku, Srbija i Rusija stavljaju u pitanje vrjednote na kojima počiva hrvatska država i agresora na nju prikazuju kao žrtvu. Izostaje argumentirani odgovor Hrvatske, obrambenog saveza, unije i partnerstva u kojima je Hrvatska čimbenikom – ističe Nenad Piskač u novoj kolumni, u kojoj aktualna vanjskopolitička zbivanja, akcije i (izostale) reakcije, razloge i moguće posljedice, kritički raščlanjuje kroz prizmu temeljnih postavki koje je izrazila Deklaracija o Domovinskom ratu.

Na kraju godine 2025. čini se kako nije zgorega podsjetiti se da je „Domovinski rat temelj hrvatske države“. U prigodnim manifestacijama, obljetnicama, komemoracijama i govorima političari su to (i ove godine) mnogo puta ponovili, a u praksi zanemarili. Pritom ne mislim na one političare kojima je hrvatska država slučajna ili privremena pojava, ili postjugoslavenska nužnost. Takvi ne zavrjeđuju komentar, već trajni prijezir većine hrvatskoga naroda. Valja se prisjetiti činjenice i o tome da je u listopada godine 2000. usvojena u Hrvatskom (državnom) saboru – Deklaracija o Domovinskom ratu. Zašto baš tada? Zato što je na vlast početkom godine 2000. došla višeglava koalicija jugokomunističkih ostataka, izvana vođena, konsolidirana i organizirana, kojoj „temelj države“ nije Domovinski rat, već neke druge ideološke fantazmagorije.

Događaji pri samome kraju ove godine potvrdili su kako je Deklaracija itekako aktualna dvadeset i pet godina poslije njezina usvajanja. No, ni u jednom od tih događaja vladajuća koalicija, ni parlamentarna oporba, ni tzv. desni slobodni strijelci (posve neopasni za vlast i za lažnu i stvarnu oporbu), nisu se pozvali na argumente slova i duha Deklaracije. Što će reći da im je Domovinski rat prigodni temelj države za unutarnje potrebe. A trebao bi biti stalan i nepromjenjiv i za unutarnju i za vanjsku politiku. Sve ostalo tehnička su pitanja. Važan je temelj, a kod nas on je neprestano u pitanju.

Odnos Francuske prema temelju države ne zavrjeđuje strateško partnerstvo

Izviješteni smo, naime, kaj, da je Hrvatska s Francuskom utemeljila „strateško partnerstvo“. Volio bih nešto znati, kao hrvatski državljanin, o sadržaju bilateralnog partnerstva, međutim, o tom Hrvati nisu izvješteni. Pa tako i ne znamo što sve sadrži strateško partnerstvo s ovom velikom i utjecajnom državom Europske unije. Partnerstvo obavijeno velom tajnovitosti osobno je proglasio predsjednik Vlade Republike Hrvatske mr. Andrej Plenković. I poslije proglašenja više se na političkoj i medijskoj sceni nitko nije zapitao ili otvorio javnu raspravu o sadržaju i ciljevima partnerstva. Što Hrvatska dobiva a što pak daje u sklopu partnerstva? Što Francuska dobiva a što daje partnerici? Je li partnerstvo potpisano na stotinu ili na pedeset godina, ili na neodređeno vrijeme? U kojim se slučajevima partnerstvo raskida s najavom ili bez najave? Što su pokazale prethodne geopolitičke analize isplativosti partnerstva s Francuskom? Tko je i gdje donio odluku o prihvaćanju strateškog partnerstva i temeljem čega? I tako dalje.

Jedan od argumenata koji ne idu na ruku strateškom partnerstvu s Francuskom jest slovo i duh Deklaracije o Domovinskom ratu. Službena Francuska u početku je tolerirala velikosrpsku agresiju na Hrvatsku, sve dok se Hrvatska i bez partnerstva s Francuskom nije oduprla agresoru, kako vojno tako i diplomatski, i svijetu razotkrila agresorova zvjerstva. Francuski je ondašnji predsjednik spasio srpskog agresora od NATO-ova udara u Sarajevu iznenada sletjevši na Butmir. Time je spriječio obranu Sarajeva od velikosrpskog agresora, posredno i Hrvatske. U to vrijeme Francuska nije bila članica integriranog vojnog zapovjedništva NATO-saveza. Iako je jedna od utemeljiteljica NATO-a (1949.), izašla je iz vojne suradnje unutar Saveza (1966.) i ponovo se vratila u nj godine 2009. Dakle, u vrijeme velikosrpske agresije francuska država izravno je radila ne samo protiv temelja hrvatske države i države Bosne i Hercegovine u kojoj su Hrvati „konstitutivni narod“, već i protiv vojnog angažmana Sjevernoatlantskog saveza. Što je bio motiv i svrha takve politike i čiji je tada Francuska bila strateški partner? Hrvatske ili Srbije?

Takva francuska vanjska politika sigurno nije pridonijela temelju hrvatske države, niti je dobra podloga za stvaranje međusobnog strateškog partnerstva. Što ne znači da ne treba s njome imati odlične prijateljske, bilateralne i trgovinske odnose. Ali za strateške odnose potrebno je više od kupnje i prodaje borbenih zrakoplova, više od trgovinske razmjene i više od privatnih francuskih veza i poznanstava. No, nije problem u Francuskoj, već u Hrvatskoj koja olako i bez svijesti o povijesnoj perspektivi ulazi u različite odnose. Neki od njih suprotivni su duhu Deklaracije o Domovinskom ratu.

Jednostrano odbačeno američko partnerstvo i žicanje velikobritanskog

Za vrijeme trajanja velikosrpske agresije Srbije, Crne Gore, Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba, Hrvatska je stvorila strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama. Tijekom njegova trajanja Hrvatska se oslobodila od agresora. To je partnerstvo jednostrano raskinuto dolaskom jugokomunističkih ostataka na vlast 3. siječnja 2000., iako su upravo neke američke snage podupirale njihov dolazak na vlast u Hrvatskoj. Račanova je vlada, poslije i Josipovć kao predsjednik države, klečeći pred pokojnim Njezinim Veličanstvom, žicala strateško partnerstvo s Londonom, kojemu takva nepotrebna avantura nije bila ni u peti. I bez strateškog partnerstva Velika Britanija ima dovoljno snažan utjecaj „in this area“ i neželjenoj državi hrvatskoj. No, ostaje činjenica da su hrvatske vlade tražile, štoviše nudile se da budu sluge ovih ili onih središta moći.

Od godine 2000. do godine 2025. Hrvatska nije bila u strateškom partnerstvu ni s jednom državom, ali jest s Tužiteljstvom Haaškoga suda od 3. siječnja 2000. do oslobađajuće presude generalima Gotovini, Markaču i Čermaku – po čemu je to jedno od najsramotnijih razdoblja novije nacionalne povijesti. Ispod stola, uglavnom lijeve vlade na nižim razinama (recimo Bajićevo Tužiteljstvo) potpisivale su bilateralne (štetne) ugovore čak i s državom agresorom, uglavnom na štetu „temelja hrvatske države“. Desne ih nisu raskidale! Od godine 2013. Hrvatska je punopravna članica Europske unije, a od koju godinu prije toga i NATO-a. Mislili smo da poslije NATO-a i članstva u EU-u više nije potrebno nikako posebno strateško partnerstvo. Predsjednik Vlade, bez artikuliranoga glasa protiv, mislio je drukčije i sjeo Macronu u francusko krilo.

Strateška partnerstva u ozbiljnoj državi parlamentarne demokracije ne donose se preko noći i ne smiju biti plod pojedinca, bez obzira koju dužnost obavlja. Mi, međutim, nismo primijetili da se uopće raspravljalo makar općenito o toj temi – kamo li o izboru Francuske, ni o tome da se unutar HDZ-a vodila o tomu rasprava pro et contra, pa ni u vladajućoj koaliciji, da ne spominjemo Hrvatski (državni) sabor. Plenković je personifikacija svega toga, on je sublimat hrvatske države. Jači i od referenduma i od tamo neke Deklaracije. Zamalo pa Tito naših dana.

Kako se ne bi raspravljalo o krupnim političkim pitanjima, a strateško partnerstvo to jest, hrvatska javnost programirano je zabavljana sa želučanim temama, kao što su „devet paketa socijalnih mjera“ i „trajnim dodatkom na mirovinu“ od sramotnih 6 (slovima: šest) eura po godini radnoga staža.

Kontekst „koalicije voljnih“ bez Hrvatske i „ovih prostora“

Početkom ove godine u sklopu (vojne) pomoći Ukrajini, Europa predvođena Francuskom pokrenula je inicijativu za formiranje fluidne „koalicije voljnih“, što je pljuska NATO-u. U tu koaliciju Hrvatska nije pozvana, što je postalo podlogom za odluku o prošlotjednoj odluci o svemirski velikih devedeset milijarda eura kredita Ukrajini da može nastaviti obrambeni rat protiv Rusije. Nisu ni ostale bivše republike i pokrajine pokojne jugokomunističke Jugoslavije: Slovenija, Bosna i Hercegovina, Srbija, S. Makedonija i Kosovo (dakako ni Vojvodina). Kad zagusti na međunarodnome planu, kao u ovom kontekstu rata na ukrajinskom ozemlju, na „prostor bivše Jugoslavije“ ne računa se, ali se na njega gleda kao na „jedinstven prostor“. Nije jasno zašto te države nisu pozvane, pa eventualno prihvatile ili odbile poziv, posebice stoga što se Hrvatska već dokazala prijateljskom pomoći napadnutoj Ukrajini. Ali i, premda pod NATO-ovim kišobranom, kao cilj i poligon neeksplodiranom dronu usred glavnoga grada Zagreba (što je pak mimoišlo Pariz, Berlin ili London).

Ne znamo kako je izostanak Hrvatske iz nedemokratski utemeljene „koalicije voljnih“ primio predsjednik Vlade, koji za razliku od Predsjednika Republike ima još kakvu takvu, istina – sve manju težinu u međunarodnim odnosima. Nepozivanje Hrvatske sigurno ne pridonosi njegovu osobnom probitku. A Hrvatskoj moguće i šteti, ali moguće i koristi, ne znamo jer to „nije tema“ (A. Plenković). Šteti u slučaju da se pred budući eventualni rat „jedinstveni prostor bivše Jugoslavije“ tretira ili kao područje izravnih sukoba Europe i Rusije, ili, kao ničija zemlja do nove svjetske podjele interesnih zona, ili pak na neki treći način, primjerice, kao područje neke buduće protuustavne Jugoslavije „u bilo kom obliku“ (Ustav RH, članak poznat kao ’Tuđmanova utvrda’). U svakom slučaju Francuska u svim scenarijama najmanje u jednakoj mjeri računa i na novog strateškog partnera Hrvatsku i na povijesno dokazanog starog partnera, Srbiju, s kojom i ne treba potpisivati nova strateška partnerstva, jer i stara dobro i trajno funkcioniraju, osobito u kriznim situacijama. Srbija se pokazala kao dobar pendrek „ovih prostora“, a svaki oblik jugodržave kao odskočna daska Velikoj Srbiji.

U svakom slučaju do strateškog partnerstva nepoznatog sadržaja Hrvatske s Francuskom došlo je poslije francuske inicijative o koaliciji voljnih (veljača, 2025.) i izostanka Hrvatske iz nje. Formiranje koalicije voljnih oslabilo je europsku poziciju ambicioznog predsjednika Vlade. Strateško partnerstvo, zamagljeno kupnjom vojnih zrakoplova, djelomično ga je rehabilitiralo u očima zidara „velike Europe“. Pozicija pak Predsjednika Republike ista je s koalicijom voljnih i bez nje i sa strateškim partnerstvom i bez njega. Zanemariva. On je politički faktor isključivo na unutarnjem planu i tu ulogu s predsjednikom Vlade igra gotovo savršeno. Funkcioniraju kao živci – simpatikus i parasimpatikus. I nijedan se ne poziva u svojim politikama na Deklaraciju o domovinskom ratu i tamo zapisanim činjenicama. Jedan, primjerice, govori da Hrvatska ne će slati svoje vojnike u Ukrajinu, drugi govori da Hrvatsku nitko nije ni pozvao slati vojnike u Ukrajinu. To je modus operandi predsjedničke i izvršne vlasti, dakle, režima u cijelosti, kojemu treba dodati katastrofalno pravosuđe i potkupljene medije. A trebao bi svima njima prvi i osnovni kriterij biti istina – slovo i duh Deklaracije, a ne besplodno prepucavanje i jeftini igrokazi s dalekosežnim mogućim posljedicama

Bratina i Putin svjesni su slabosti obrane temelja hrvatske države

Čim je Hrvatska dala do znanja da je ušla u strateško partnerstvo s Francuskom, promptno su došli poznati stari signali iz Srbije i Rusije. Dvije izjave s najviših mjesta izravno podrivaju „temelj hrvatske države“. S obzirom na to očekivao bi se jasan i oštar odgovor hrvatske diplomacije, predsjednika vlade i države i medijskih komentatora. A o kućnim ljubimcima režima – i službenim predstavnicima srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (kao dijelu četveroglavog agresora) da i ne govorimo.

Srbijanski ministar informiranja i telekomunikacija, stanoviti Boris Bratina, u jednom tamošnjem provladinom mediju izjavio je čitav niz tvrdnji iz arsenala velikosrpske politike (Jutarnji list – VIDEO Skandalozni ispad Vučićevog ministra na televiziji trajao više od minute: ‘Hrvati moraju platiti. I to ovako…’ ). Hrvate se, dakle, „mora na neki način kazniti“. I to zbog „stravičnog sudjelovanja u Prvom svjetskom ratu, osobito u Drugom svjetskom ratu, te od početka devedesetih godina“. Naglasak je na „od početka devedesetih godina“, razdoblja kad je Hrvatska, suprotivno Srbiji i novom strateškom partneru, gradila temelje Republike Hrvatske.

Odgovarajući Bratini na srbijansku prijetnju, ministar vanjskih poslova Grlić-Radman istaknuo je: “Svjedoci smo politički skandaloznih i nedopustivih izjava srbijanskog ministra za informiranje Borisa Bratine iz zemlje koja je bila agresor na Republiku Hrvatsku i ne samo na Hrvatsku. A sada vidimo i narativnu agresiju”. Vrlo blaga izjava na razini predsjednika mjesne zajednice. Više nalikuje uvježbanom unutarnjem pacificiranju. Očit je manjak argumenata nabrojenih u Deklaraciji. Slabašna je to izjava ministra suverene države u strateškom partnerstvu s Francuskom, članicom EU i NATO-a (Grlić Radman oštro osudio izjave iz Srbije, opisavši ih verbalnom agresijom –). Domaći mediji, međutim, izjavu su proglasili „oštrom“!

Odmah iza beogradskog incidenta srednjega rizika uslijedio je znatno snažniji ruski manevar „štemanja“ hrvatskih temelja. Ruski predsjednik Putin u svom dugotrajnom govoru osvrnuo se na Zapad i njegovu politiku. „Upotrijebili su izravnu oružanu silu. I rastrgali su, na koncu, Jugoslaviju. I Srbe su rastrgali na različite države i stanove. Rastavili su jedan narod i to je sve. Sad neću govoriti o širenju NATO-a, što je očigledna stvar…“ – rekao je (VIDEO Putin u govoru o ‘europskim prascima’ spomenuo Srbe kao najveće žrtve raspada Jugoslavije – Večernji.hr).

Taj njegov navod o karakteru „raspada Jugoslavije“ potrebit je hrvatskoga odgovora, koji je, dakako, izostao. Putin je naime, kaj, izvršio salto mortale i od agresora napravio žrtvu. A on nije bilo tko, tamo neki Bratina… Što ono piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu? Je li ona mrtvo slovo na papiru ili polazište i orijentir obrane ključnog nacionalnog interesa? I gdje su argumenti kojima se opravdava šutnja i mlakost prema tuđinskim izjavama koje potkopavaju temelje hrvatske države? Koliko je poznato, na Putinovo prekrajanje povijesne istine koja podriva temelj države osim Hrvatske nije reagirala ni njezina strateška partnerica, ni Europska unija, a ni NATO. Ni međunarodno nepostojeća „koalicija voljnih“, što god to značilo.

Umjesto zaključka najnoviji kontekst s ratnom odštetom

Hrvatska se na Zapadu isključivo voljom izvršne vlasti vezala za Francusku koja joj povijesno nije sklona. Istodobno na Istoku, Srbija i Rusija stavljaju u pitanje vrjednote na kojima počiva hrvatska država i agresora na nju prikazuju kao žrtvu. Izostaje argumentirani odgovor Hrvatske, obrambenog saveza, unije i partnerstva u kojima je Hrvatska čimbenikom.

Sve se to događa kad Europa odobrava kredit Ukrajini od nevjerojatnih 90 mld eura.  „Kredita“ bez kamata, kojega će Ukrajina vratiti kad joj Rusija, malo morgen, isplati ratnu odštetu. Na stranu da je takav rasplet moguć samo u snovima. Valja podsjetiti kako napadnutoj Hrvatskoj isti ti akteri nisu dali nikakav beskamatni kredit, štoviše na prijedlog države agresora i njezinih strateških partnera uveden je embargo na uvoz oružja potrebnog obrani „temelja hrvatske države“. Srbiji ni u peti nije plaćanje ratne odštete Hrvatskoj, Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Kosovu. Europski utopijski patuljci govore kako će u slučaju ruske neisplate ratne odštete Ukrajini, kredit biti vraćen blokiranom ruskom imovinom na Zapadu. I taj je scenarij na dugačkome štapu. Povijesno iskustvo govori kako Srbiji kao poraženom agresoru nije blokirana pa prodana imovina iz koje bi se namirile štete državama obuhvaćenim srbijanskom agresijom. Većina odobrenih sredstava Ukrajini završit će kod onih koji su donijeli odluku o „kreditu“ i njegovoj otplati. Među njima je i nova hrvatska strateška partnerica.

Hrvatska kao da ne zna što bi s Deklaracijom o Domovinskom ratu, pa je zato ona i njezina argumentacija završila u prašini pod tepihom. Jer „režim“ je još prije koju godinu utvrdio da smo „ostvarili sve svoje strateške ciljeve“. No, iznad strateških ciljeva ostaje nacionalni interes. Naime, kaj. I u NATO i u EU i sa „strateškim partnerom“ treba razgovarati u slovu i duhu Deklaracije čim se osjeti i najmanji mig koji ide suprotivo istini na kojoj počiva Deklaracija. U tom pogledu ona je pouzdani orijentir i za unutarnju i za vanjsku politiku. Onaj tko to ne prihvaća morao bi svoje stajalište o temelju države prije državnih izbora jasno reći biračima kako bi se izbjegle izdaje i veleizdaje „temelja hrvatske države“.

Krajnje je vrijeme da Hrvati sami sa sobom uspostave strateško partnerstvo.

Poštovani čitatelji, sretan Vam Božić!

—

Prilog: Deklaracija o Domovinskom ratu

ZASTUPNIČKI DOM HRVATSKOGA DRŽAVNOG SABORA

Ističući da su pobjedom u Domovinskom ratu (1991.–1995.) hrvatski narod i građani potvrdili svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuva­nje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne suverene i demokratske države,

smatrajući da su teme­ljne vrijednosti Domovinskog rata jed­no­značno prihvaćene od cijeloga hrvatskog naroda i svih građana Republike Hrvatske,

polazeći od potrebe da Republika Hrvatska upravo na zna­čaju i teme­ljnim vrijednostima Domovinskog rata osigura svoj miran i nesmetan sveukupni demokratski razvitak,

potvrđujući da je na Republiku Hrvatsku oružanu agresiju izvršila Srbija, Crna Gora i JNA s oružanom pobunom dijela srp­skog pučanstva u Republici Hrvatskoj,

izražavajući vo­lju Zastupničkog doma Hrvatskoga državnog sabora, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, da nakon što je Republika Hrvatska postala samostalna i suverena država nije spremna stupati ni u kakve jugoslavenske ili balkanske državne saveze,

radi zaustav­lja­nja radikalne politizacije Domovinskog rata i zabri­njavajuće­g polarizira­nja hrvatskoga društva, što može imati dalekosežne pos­ljedice, Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora donosi

DEKLARACIJU O DOMOVINSKOM RATU

1. Stvara­njem Republike Hrvatske, kao samostalne i suverene države u međunarodno priznatim granicama, ostvarene su sto­ljene tež­nje hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske za svojom državom na teme­lju zajedništva hrvatskog naroda u Domovini i svijetu s plebiscitarno izraženom vo­ljom u Ustavu iz 1990. godine da teme­ljne vrednote ustavno-pravnog poretka budu sloboda, pravda, vladavina prava, mirotvorstvo s nacionalnom ravnopravnošću i poštova­nje prava čovjeka.
2. Republika Hrvatska vodila je pravedan i le­gitiman, obrambeni i oslobodite­ljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.
3. Uspješna obrana u Domovinskom ratu s konačnim oslo­bo­dilačkim vojnoredarstvenim operacijama »B­ljesak« i »Oluja« te kasnijom mirnom reinte­gracijom hrvatskog Podunav­lja, stvorila je sve pretpostavke za skladan razvitak Republike Hrvatske kao zem­lje koja prihvaća demokratske standarde suvremenoga zapadnog svijeta i otvara brojne mogućnosti približava­nja tom svijetu u političkom, sigurnosnom, gospodarskom i kulturnom smislu.
4. Teme­ljna vrijednost Domovinskog rata jest uspostava i obrana državnog suvereniteta i teritorijalnog inte­griteta Republike Hrvatske, čime su stvorene pretpostavke za djelova­nje pravne države i vladavine prava te zakonito funkcionira­nje državnih tijela kao najbo­lji način za da­lj­nju afirmaciju dostojanstva Domovinskog rata.
5. U skladu s teme­ljnim načelima pravednosti i građanske solidarnosti, Republika Hrvatska će u okviru materijalnih mogućnosti osigurati svim hrvatskim branite­ljima, obite­ljima poginulih i stradalnicima Domovinskog rata, koji su najzaslužniji za ­njezino stvara­nje, punu zaštitu, dostojanstvo i skrb.
6. Radi dostojanstva Domovinskog rata hrvatsko pravosuđe je dužno procesuirati sve moguće slučajeve pojedinačnih ratnih zločina, teških povreda humanitarnog prava i svih drugih zločina poči­njenih u agresiji na Republiku Hrvatsku i u oružanoj pobuni te tijekom Domovinskog rata, strogo primje­njujući načela individualne odgovornosti i kriv­nje.
7. Zastupnički dom Hrvatskoga državnog sabora poziva sve građane, državne i društvene institucije, sindikate, udruge i medije, a obvezuje sve dužnosnike i sva državna tijela Republike Hrvatske, da na navedenim načelima štite teme­ljne vrijednosti i dostojanstvo Domovinskog rata, kao zalog naše civilizacijske budućnosti.

Na taj način čuvamo moralni dignitet hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske i tako štitimo čast, ugled i dostojanstvo svih branite­lja i građana Republike Hrvatske koji su sudjelovali u obrani Domovine.

Klasa: 021-16/00-04/06
Zagreb, 13. listopada 2000.

—

Povezano:

Potpisano novo strateško partnerstvo Hrvatske i Francuske

Plenković u posjetu Parizu i Berlinu, potpisivanje ugovora o nabavi francuskih haubica Caesar

Nenad Piskač/Hrvatsko nebo