Zdravko Gavran: Bliži li se Rusija zaista točki u kojoj bi odlučila napasti Britaniju nuklearnim oružjem?
Vrijeme:13 min, 3 sec
Velika Britanija postala je jedan od najodlučnijih podupiratelja Kijeva. To je glavni razlog dosad najoštrijih prijetnji iz Moskve nuklearnim udarom na tu zemlju. Sve ratobornija retorika dolazi iz Berlina i niza drugih europskih metropola. Još je uvijek teško vjerovati da bi predsjednik Putin posegnuo za nuklearnim oružjem. No zapadni stručnjaci već objavljuju simulacije učinaka ruskih nuklearnih udara. Najjači od takvih zamislivih, samo jednom hipersoničnom raketom „Sarmat” („Sotona II”) s mnoštvom raspršujućih nuklearnih bojevih glava i snagom kao 800 bombi bačenih na Hirošimu, sravnio bi većinu britanskog otoka sa zemljom. Udari pak taktičkim nuklearnim raketama s bojevim glavama znatno manje snage („svega” 40 puta jače od one bačene na Hirošimu) imali bi mnogo ograničenije učinke. – Prijetnje su svakako dio širega, hibridnog rata, koji se općenito pojačava, te ne treba zbog njih nužno paničariti. No može li se nuklearni mir smatrati i dalje zajamčenim? – Na to pitanje nitko ne može više sa sigurnošću odgovoriti. Pogotovu zato što se SAD sve više izvlači iz (su)odgovornosti za europsku sigurnost, idući ususret Rusiji i smatrajući da Europljani sustavno potkopavaju Trumpove mirovne napore. Preostaje samo nada, vjera da Kremlj ne će biti toliko lud da bi posegnuo za nuklearnim oružjem protiv Britanije, koja bi svakako uzvratila te nanijela ako ne recipročnu, a ono iznimno strašnu štetu samoj Rusiji.
Prije nepuna dva mjeseca, potpisnik ove kolumne upozorio je u kolumni od 21. listopada na to da „odgoda budimpeštanskog sastanka na vrhu čini izglednijim rusko posezanje za jačim oružjem”. Zatim je ustvrdio da „pogibelj dolazi s ruske strane (nastranu sada psihološko-propagandna dimenzija), zato što ona – u nemoći da ciljeve ostvari pomoću konvencionalnih snaga – može posegnuti za strateškim i taktičkim nuklearnim oružjem…[…] – Ako Putin i Kremlj osjećaju da im se bliži (osobni ili skupni) politički ’Ili – ili!’, tko će staviti ruku u vatru da oni ne će posegnuti za onim oružjima kojima su dosad samo prijetili?! Stoga je ova odgoda američko-ruskog sastanka u Budimpešti razlog za novu zabrinutost. Ne samo ukrajinsku.”
Klati se njihalo spremnosti na mirovne pregovore
Otad se njihalo razgovora o mirovnim pregovorima, pokušavanih ili donekle ostvarivanih na inicijativu američkog predsjednika Trumpa, klatilo čas u pomirljivijem, čas u sukobljivijem smjeru. Trumpova vlada čas je pritiskala Ukrajinu, čas Rusiju; čas prijetila, čas hvalila dvije zaraćene strane odnosno njihovu volju za mirovnim rješenjem. Čas bi stajališta radikalizirala Rusija, čas Ukrajina, čas velike europske sile. A onda bi dolazilo do ublažavanja isključivih polazišta, no potom bi se njihalo opet vratilo unatrag.
Unatrag desetak dana krenuo je novi, i zacijelo do daljnjega posljednji sustavan pokušaj Trumpa i njegove ekipe da dovedu obje strane do zaustavljanja rata i sporazuma o budućim odnosima. No takva nastojanja – u kojima bi Ukrajina, bez tada sigurne vanjske zaštite, trebala dragovoljno predati ruskim okupacijskim snagama i nezauzete dijelove donjecke oblasti odnosno čitav Donbas, a ujedno im sporazumno dopustiti da (do daljnjega) ostanu u zaposjednutim područjima hersonske i zaporiške oblasti – naišla su u međuvremenu na otpor trija europskih velikih sila: V. Britanije, Njemačke i Francuske. U širem smislu, naišla su na otpor „Koalicije voljnih”.
„Koalicija voljnih” prkosi rusko-američkim pritiscima na Ukrajinu
Predsjednik Francuska E. Macron obznanio je još 4. rujna da je dvadeset šest zemalja, u okviru “Koalicije voljnih”, spremno sudjelovati u međunarodnim snagama kao dio sigurnosnih jamstava za Ukrajinu u slučaju mirovnog sporazuma s Rusijom nakon samita država saveznica Kijeva, na kojemu je sudjelovao i Zelenski. Otad, tu koaliciju, iako se ne zna egzaktno tko je sve u njoj, Rusija smatra mogućim ratnim protivnikom, odlučno se suprotstavljajući slanju u Ukrajinu bilo čijih stranih trupa, za koje upozorava da će postati legitimnim ruskim ratnim metama. I da bi ratnim metama mogle postati i države koje ih šalju.
Zelenski je u ovom posljednjem zamršenom kolu mirovnih nastojanja i povjerljivih razgovora počeo najprije pokazivati stanovitu spremnost i na teritorijalne ustupke, ove ili one vrste, spominjući naravno i to da se takve odluke mogu donijeti jedino na referendumu ili na novim izborima. Inzistirao je da se najprije uspostavi primirje, a onda da se nastave pregovori te održe izbori odnosno referendum. No zatim je, očito ohrabren od spomenutih europskih saveznika, koji su ovih dana mukotrpno pregovarali s američkim predstavnicima o nacrtu mogućega mirovnog plana, a u nazočnosti i uz sudjelovanje ukrajinske strane, Zelenski opet radikalizirao svoj odnosno ukrajinski, u osnovi odbijajući pristup.
Može se očekivati oštro, možda i ultimativno reagiranje SAD-a na otpor europskih saveznika i Ukrajine planu što ga Bijela kuća usuglašava s Kremljem
Svakomu je posve razvidno da s takvim stajalištima odnosno pregovaračkim polazištima kakva je jučer iznio opet nema nikakvih izgleda (ako je s ruske strane dobre volje uopće i bilo) da bi Rusija pristala uopće početi službene pregovore s Ukrajinom o mirovnom planu. Takva ukrajinska stajališta zasigurno će naići na nerazumijevanje, pa i na oštro, možda i ultimativno, reagiranje SAD-a na otpor europskih saveznika i Ukrajine spram planu što ga Bijela kuća usuglašava s Kremljom.
Ono što Trumpova Amerika u pogledu privođenja rusko-ukrajinskog rata kraju gradi, Europa to razgrađuje – tako se izjave i stajališta Starmera, Merza, Macrona… vide i doživljavaju u Washingtonu. A Zelenski se svaki put zanjiše od prvotnog pokazivanja spremnosti na američke kompromisne (uglavnom na štetu ukrajinske suverenosti i cjelovitosti) zamisli do opstruiranja tih istih američkih zamisli nakon što se sastane sa Starmerom, Merzom i Macronom.
Geopolitički rascjep između SAD-a i glavnine Europe (pod vlašću lijevo orijentiranog mainstreama) sve vidljiviji i dublji, dok Europa postaje sve nesigurnijom
Geopolitički rascjep između SAD-a i glavnine Europe (pod vlašću lijevo orijentiranog mainstreama) postaje vidljiviji i sve dublji. Neki već govore i o raspadu NATO-a, ili u najmanju ruku o tomu da Članak 5. (solidarnost sviju s napadnutom članicom) više ne treba glede SAD-a uzimati kao bilo kakav oslonac nacionalne sigurnosti odnosno dovoljno snažnog američkog priskakanja u pomoć obrani europskih zemalja, bude li koja napadnuta. O tomu je potpisnik ove kolumne pisao prije tri tjedna, ’zloguko’ istaknuvši ovo: „Rusko-zapadni zamjenski (proxy) rat-ili-mir na teritoriju Ukrajine zamijenjen je dakle isključivo rusko-ukrajinskim ratom-ili-mirom; protivnik Rusiji prestaje biti SAD; ultimatumi se postavljaju Ukrajini. Ako europske sile aberiraju od kursa SAD-a, i time ’uprskaju’ mirovne izglede, rat protiv Rusije postat će njihov, ne više i američki. A NATO će se raspasti.”
Istodobno, američka nastojanja naletjela su i na (realno gledano) protunastojanja Europske komisije, kao na svojevrsnu minu. Ova je naime ustrajala na prijedlogu, uz suglasnost velike većine država članica, da Europska unija prigrabi zaleđenu rusku imovinu (inozemne devizne pričuve), uglavnom zaleđene u Belgiji, u iznosu od 215 milijarda eura te ju usmjeri na dvogodišnju potporu Ukrajini. (Osim što se kamatama na ta sredstva već i opetovano služi za iste svrhe). O tomu iznimno krupnom i za EU vrlo rizičnu prijedlogu Europsko će vijeće odlučivati ovaj tjedan. Navodno su otpor prijedlogu Komisije spremne osim Mađarske i Slovačke pružiti „teškašica” Italija, vjerojatno i Belgija, a možda još poneka članica. Što će se zapravo dogoditi, hoće li naposljetku pronaći neko Salomonsko rješenje, krajnje je neizvjesno. Riječ je o hazarderskom potezu koji ulazi u opasnu zonu, pravno i ekonomski gledano, ali i koji izaziva dodatni gnjev Rusije, koji se može pretakati u jačanje hibridnog rata protiv EU-a i V. Britanije.
Što je britanski vojni padobranac radio u Ukrajini, i je li bio sam ili dio „regimente”?
Treća vrlo nezgodna i zapaljiva stvar koja se dogodila bila je pogibija britanskoga vojnika u Ukrajini. Britanci tvrde da je on ondje bio kao vojni savjetnik ili instruktor, a Rusija smatra da je njegova smrt razotkrila službenu britansku vojnu nazočnost odnosno sudjelovanje u ratu na ukrajinskoj strani.
Općenito, „retorika” se na sve strane zaoštrila i postala izrazito ratoborna, osim u SAD-u, koji i dalje (jutrošnja vijest) inzistira na mirovnom rješenju, a u sklopu kojega bi Ukrajina (Trump od toga ne odustaje) mirno predala neosvojena područja Donbasa, iako se još ne zna komu točno odnosno pod čiji nadzor (američki, međunarodni, dijelom ruski, uz uvedbu donekle demilitariziranih zona s obiju strana?).
Ruske reakcije na europske poteze i stajališta postale su vrlo prijeteće, pa i ratoborne
Ruske reakcije na europske poteze i stajališta postale su vrlo prijeteće, pa i ratoborne. Prikazat ćemo ih sažeto po nekim zapadnim medijskim izvorima, uz napomenu da hrvatski i općenito europski i američki mainstream općenito posvećuju premalo pozornosti ruskim prijetnjama ili ih podcjenjuje odnosno smatra samo retoričkim dijelom ruskoga hibridnog rata protiv Zapada s ciljem strašenja i smekšavanja kolebljivih, neodlučnih i premalo odlučnih. One doduše nisu ništa novo unatrag četiri godine, no to ipak ne znači da ih se može olako prezreti i svesti na retoriku. Koliko se god u dosad neviđenim razmjerima vodio psihološko-propagandni, medijski i u širem smislu hibridni rat, a poradi razrješenja prevladavajuće pat-pozicije na ukrajinskom bojištu, „na ovaj ili onaj način” (Trump), nove ruske prijetnje padaju u presudnim trenutcima za daljnji tijek rata. I Rusiji bi odgovaralo zaključiti ga ako bi mirovnim sporazumom ostvarila bar dio ratnih ciljeva. U protivnomu, i ona će se suočiti s velikim ekonomskim, financijskim, socijalnim, mobilizacijskim i drugim teškoćama već u sljedećoj godini.
Solovjov pozvao na ubojstvo von der Leyen i Kallas, a nuklearni udar na Britaniju označio kao „neizbježan“
Prije šest dana Vladimir Solovjov, propagandist, a možda i jedan od neformalnih, najradikalnijih ’stratega u sjeni’ ili prijetećih ’kviska’ Vladimira Putina, pozvao je na ubojstvo dvoje europskih čelnika u svojoj radijskoj emisiji Full Contact. Solovjov je predsjednicu Komisije i povjerenicu za vanjsku i sigurnosnu politiku EU-a optužio za “krađu” ruske imovine: “Pokušaj krađe naše imovine pokazuje nam da je EU, kao takva struktura, tat i teroristička organizacija… Proglasite Ursulu von der Leyen i Kaju Kallas teroristicama, pa, eto, naći ćemo ih u WC-u, i ubit ćemo ih u WC-u. Odnosno, imamo posla s nacističkim terorističkim entitetom.”
Izjava je došla povodom odluke G7 da se kamate na više od 300 milijarda eura ruske financijske imovine u inozemstvu pošalju kao pomoć Ukrajini. Njegovi komentari reakcija su i na nedavno predloženi plan Europske komisije odnosno EU-a (bude li ovaj tjedan odobren na Vijeću) za prikupljanje gotovo 90 milijarda eura za pomoć Ukrajini „posudbom“, zapravo zapljenom, ruske financijske imovine čuvane kod europskih novčarskih ustanova.
Prije četiri dana Solovjov je u emisiji na državnoj televiziji „Rosija 1” iznio prijetnju uporabom ruskoga nuklearnog oružja prema Velikoj Britaniji slijedom službene vijesti da je aktivni pripadnik britanski oružanih snaga poginuo u Ukrajini. Solovjev je ustvrdio da nazočnost britanskih naoružanih vojnika u Ukrajini doseže razinu “casusa belli” (povoda odnosno razloga za rat) u pogledu nuklearnog udara na Britaniju. Solovjev je gledateljima u emisiji izričito rekao ovo: „Sada je nuklearni udar na Britaniju neizbježan…” Dodao je da je do nuklearnog udara trebalo doći još prije tri godine. “Već bismo bili pobijedili”, nato je kazao.
Lavrov optužio UK i EU da su “otvoreno destruktivni” spram mirovnim pregovorima koji su u tijeku, a pohvalio Trumpove napore
Istodobno s tim (neslužbenim) izjavama, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je UK i EU da su “otvoreno destruktivni” spram mirovnim pregovorima koji su u tijeku. Lavrov je pohvalio napore predsjednika Trumpa u smjeru privođenja rata kraju, istočasno upozorivši na dvije glavne “crvene crte” koje bi, ako budu prijeđene, smatrane napadom na Rusiju (a tada Rusija ima pravo i na nuklearni uzvrat, tako određuje ruska vojna doktrina).
Njegove kritike izrečene su samo koji dan nakon što je Zelenski održao razgovore s britanskim premijerom Keirom Starmerom i drugim europskim čelnicima u Downing Streetu. Zelenski je tada izričitije odbacio mogućnost da njegova zemlja preda svoje ozemlje Rusiji. Najnoviji mirovni prijedlog koji su izradili Washington i Moskva poziva pak na predaju određenih dijelova Ukrajine Putinu, uz stavljanje ograničenja na ukrajinsku vojsku, a i zabrane ulaska u NATO, na koju je Zelenski navodno spreman pristati..
Govoreći u ruskom parlamentu, Lavrov je tada rekao: “Kao što je predsjednik (Putin) istaknuo, nemamo namjeru ići u rat s Europom. Nemamo takvu namjeru. Ali ćemo odgovoriti na sve neprijateljske korake, uključujući raspoređivanje europskih vojnih kontingenata u Ukrajini i izvlaštenje ruske imovine.”
Lavrov je te izjave dao svega koji sat nakon što je televizija pod kontrolom Kremlja objavila nuklearne prijetnje iz usta Solovjeva, a nakon pogibije aktivnog narednika britanske vojske, koji inače služi u britanskoj padobranskoj postrojbi, Georgea Hooleyja u Ukrajini. Nije razjašnjeno što je on, kao takav, zapravo radio u Ukrajini. Solovjov je ustvrdio kako „možemo pretpostaviti da ondje [u Ukrajini] postoji britanski vojni kontingent, koji se bori protiv ruske vojske”.
Lavrov je osim toga rekao i ovo: “Oni [Europljani] maštaju o slanju svojih trupa u Ukrajinu kao mirovnih snaga. Za nas će ti takozvani mirovnjaci odmah postati legitimne mete. Moramo to shvatiti. Već smo bili primorani priznati izravno sudjelovanje britanskih vojnika i posebnih snaga u ratu protiv Rusije. Nakon što je jedan od njih umro, a britanska vlada više nije mogla skrivati te okolnosti, objavljeno je da je čak 100 britanskih državljana među onima koji se bore protiv Ruske Federacije. Naravno, izvući ćemo sve potrebne zaključke iz ove najnovije manifestacije prave naravi britanskog režima.”
Britanski analitičar: “Preslabi smo oduprijeti se Rusiji i preslabi smo oduprijeti se Trumpu; najteži čas od 1930-ih”
Među brojnim komentarima onoga što se upravo događa citira se osobito izjava profesora Anthonyja Gleesa, sa Sveučilišta u Buckinghamu, koji je za glasilo Mirror izjavio: “Ono što se promijenilo jest to da Trump prisiljava Ukrajinu prihvatiti mir – koji je ruski mir – prije Božića. Njime se ruska agresija nagrađuje ukrajinskim teritorijem. Što smeta ako to pogoduje Putinu? Trump dobiva svoj ’mir’ u obliku primirja, koje bi moglo postati trajno rješenje bude li Putin imao uzice u rukama.”
Glees smatra da bi po njegovoj procjeni ova situacija potencijalno mogla značiti “naš najteži čas od 1930-ih”. On zatim izražava zabrinutost zbog “vojne slabosti” Ujedinjenog Kraljevstva, postavljajući pitanje posjeduje li njegova nacija trenutno sposobnost obrane od potencijalnih opasnosti: “Preslabi smo oduprijeti se Rusiji i preslabi smo oduprijeti se Trumpu, iako znamo da će mir koji Putinu omogućuje pobjedu imati najstrašnije posljedice za Ukrajinu, ali i za cijelu Europu.”
Britanija – prva moguća ruska nuklearna meta?
Velika Britanija postala je jedan od najodlučnijih podupiratelja Kijeva. To je glavni razlog dosad najoštrijih prijetnji iz Moskve nuklearnim udarom na tu zemlju. Sve ratobornija retorika dolazi iz Berlina i niza drugih europskih metropola. Još je uvijek teško vjerovati da bi predsjednik Putin posegnuo za nuklearnim oružjem. No zapadni stručnjaci već objavljuju simulacije učinaka ruskih nuklearnih udara. Najjači od takvih zamislivih, samo jednom hipersoničnom raketom „Sarmat” („Sotona II”) s mnoštvom raspršujućih nuklearnih bojevih glava i snagom kao 800 bombi bačenih na Hirošimu, sravnio bi većinu britanskog otoka sa zemljom. Udari pak taktičkim nuklearnim raketama s bojevim glavama znatno manje snage („svega” 40 puta jače od one bačene na Hirošimu) imali bi mnogo ograničenije učinke. – Prijetnje su svakako dio širega, hibridnog rata, koji se općenito pojačava, te ne treba zbog njih nužno paničariti. No može li se nuklearni mir smatrati i dalje zajamčenim? – Na to pitanje nitko ne može više sa sigurnošću odgovoriti. Pogotovu zato što se SAD sve više izvlači iz (su)odgovornosti za europsku sigurnost, idući ususret Rusiji i smatrajući da Europljani sustavno potkopavaju Trumpove mirovne napore. Preostaje samo nada, vjera da Kremlj ne će biti toliko lud da bi posegnuo za nuklearnim oružjem protiv Britanije, koja bi svakako uzvratila te nanijela ako ne recipročnu, a ono iznimno strašnu štetu samoj Rusiji.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
