Zdravko Gavran: “Antifašisti” buncaju o „antifašizmu“ kao temeljnoj ustavnoj vrjednoti – a nje u Ustavu nema!
Vrijeme:7 min, 41 sec
Na sutrašnji dan, 10. prosinca, obilježava se 26. obljetnica smrti Franje Tuđmana, prvog predsjednika, povijesnog velikana, najzaslužnijeg čovjeka za osamostaljenje, obranu, međunarodno priznanje i za oslobođenje Hrvatske u razdoblju 1990. – 1995., a osim toga i za afirmaciju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, koji je prethodno bio bez svoga realnog subjektiviteta. Jedna od „oporuka“ prvoga predsjednika Republike Hrvatske jest i „božićni Ustav“, iz prosinca 1990., kada je još postojao SFRJ. Taj je Ustav poslije više puta mijenjan ili dopunjavan u pojedinim detaljima. Njegov sastavni, premda ne i normativni, dio jesu i „Izvorišne osnove“. Na njih se tzv. antifašisti uporno pozivaju, tvrdeći da je u njima utvrđena vrijednost, točnije: vrjednota „antifašizma“ kao opća i zajednička, kao načelo. No to uopće nije istina: nigdje u Ustavu nema ni načela ni vrjednote „antifašizma“ kao ideološke odrednice, odnosno nema je uopće i nema je nikako.
Budući da se jugonostalgičarski, integralno jugoslavenski, neomarksistički, socijalistički i socijaldemokratski, globalno-ljevičarski, crveni i zeleni te razni protuhrvatski ešaloni uporno pozivaju na „antifašizam“ kao ustavnu vrijednost i obvezujuće ideološko načelo, tvrdeći da je ono „uklesano“ Ustav Republike Hrvatske, mora se bez imalo okolišanja odlučno reći da je riječ o pukom izmišljanju odnosno „buncanju“. Nigdje naime u Ustavu, ni u njegovim Izvorišnim osnovama (’Preambuli’), ni u njegovu normativnom dijelu, nije „antifašizam“ proglašen nacionalnom vrjednotom. Dapače, nigdje se ne spominju ni antifašizam, kao pozitivna, ni fašizam, kao negativna vrjednota.
U dugom nizu akata i događaja spominje se i ZAVNOH, ali isključivo zbog njegova (pretendiranog) povijesnopravnog značenja i realnog državnopravnog učinka
Imenice „antifašizam“ u Ustavu dakle nema, a pridjev „antifašistički“ spominje se samo jednom, i to u Izvorišnim osnovama. Ali se ne spominje kao ideološka odrednica, nego kao sastavni dio šireg naziva, ZAVNOH-a, dakle tijela koje ima svoje značenje po ideologiji, nego po svojoj ulozi u povijesti hrvatskoga državnoga prava.
Najprije ćemo citirati Izvorišne osnove u cijelosti, potamniti to mjesto gdje pridjev „antifašistički“ uopće spominje te protumačiti smisao spominjanja ZAVNOH-a.
1. IZVORIŠNE OSNOVE
Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918.), poslije (3. listopada 1929.) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskoga rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963-1990.).
Na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkoga sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod, na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost. Novim Ustavom Republike Hrvatske (1990.) i pobjedom u Domovinskom ratu (1991-1995.) hrvatski je narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskog naroda i država pripadnika autohtonih nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Madžara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN i zemalja slobodnog svijeta.
Poštujući na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.
Od stoljeća sedmog…
Što je temeljno za Izvorišne osnove? – Temeljno je pobrojiti sve ključne akte i događaje koji od stoljeća sedmog do tog Ustava potvrđuju samobitnost hrvatskog naroda i pravnu utemeljenost hrvatske državotvorne volje, odnosno hrvatskoga državnog prava, tijekom 13 stoljeća. Dakle u iznimno dugom razdoblju u kojemu su se hrvatske zemlje odnosno glavnina hrvatskog naroda nalazili u raznim i vrlo različitim političko-državnim sastavima i odnosima. Jedna od takvih odluka bila je i odluka (samoproglašenoga, ne od naroda izabranoga) Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), skraćeno ZAVNOH-a, o hrvatskoj državnosti, poslije uklopljenoj u državnost druge Jugoslavije kao međunarodnog subjekta, ali ni tada nikada poništenoj ni izbrisanoj. Naprotiv, svi ustavi FNRJ/SFRJ i SRH imali su sadržanu državnost federalnih jedinica, dakle tadašnjih republika koje su zajedno, kao takve, tvorile federaciju Druge Jugoslavije. Izvorna državnost bila je postulirana u ZAVNOH-u, a ne u AVNOJ-u!
To pak da bi odatle proizlazilo da mi i dan-danas imamo slaviti „antifašizam“ kao što je on slavljen u komunističkoj Jugoslaviji i smatrati ga zajedničkom vrjednotom, to iz činjenice spominjanja ZAVNOH-a nipošto i nikako ne proizlazi. Po istoj toj logici trebali bismo slaviti i zajedničke vrjednote i prethodnih 13 akata koji su potvrđivali suverenu volju hrvatskog naroda, dakle od feudalizma i absolutizma preko građanskog društva do boljševizma i „samoupravnog socijalizma“, do vladavine „radničke klase“, „bratstva-jedinstva“, antikapitalizma i (protuzapadnog) „antiimperijalizma“. Spominje se dakle, u dugom nizu, ZAVNOH – ali se ne spominju ni zavnohovski antiafašizam ni zavnohovsko protuustaštvo. Ne spominje se kao ideološka ili vrijednosna, nego kao državnopravna odnosno povijesnopravna činjenica i odrednica!
U Izvorišnim osnovama nema ideologije; jedina vrjednota koja se utvrđuje jest vrjednota hrvatskoga državnog prava odnosno hrvatske državnosti
Ni u jednom dijelu Izvorišnih osnova ne ističu se i ne proglašuju se nikakve zajedničke vrjednote, nikakve druge vrijednosti ni vrjednote osim vrijednosti i vrjednote hrvatske državnosti. Nema tu ni „bratstva-jedinstva“, nema ni tržišnog gospodarstva, otvorenosti prema svijetu, nema ni „miroljubive koegzistencije“, ni zajedničkih europskih vrjednota, ni načela pluralizma, ni ljudskih prava ni ostaloga. Pisci i proglasitelji Ustava, kojemu je snažan pečat utisnuo – ali u danom kontekstu i tadašnjim odnosima snaga, unutarnjih i vanjskih – upravo Franjo Tuđman nisu se u Izvorišnim osnovama bavili ničim drugim doli opravdavanjem, utvrđivanjem i ukrjepljivanjem suverene volje hrvatskog naroda. Volje da ima svoju državu, i da on ona bude opet, nakon 900 godina, samostalna, a ne da svoju suverenost dijeli u nekakvoj federaciji ili konfederaciji s drugima, pogotovu ne da bude podčinjen drugima.
Udruga SABA RH, protuustavno djeluje u Hrvatskoj i kao sljednik JNA, agresor je na Hrvatsku
Izvorišne osnove suprotstavljaju ZAVNOH-ovsku Hrvatsku (bez definiranja njezinih granica i budućega državnog ustroja kao jednopartijske diktature) tada uspostavljenoj (također nedemokratski) Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koja je imala definirane granice. Zašto je to ustavotvorcima bilo potrebno, to pitanje zaslužuje zasebne elaboracije. No nigdje se partizanski pokret ne suprotstavlja ustaškomu, niti se u tom pokretu vodeća ideologija marksizma suprotstavlja antimarksizmu, niti se antifašizam suprotstavlja ustaštvu niti se tadašnji socijalizam odnosno komunizam (Komunistička partija upravljala je partizanskim pokretom) suprotstavlja bilo fašizmu, bilo nacizmu, bilo rasizmu ili antisemitizmu, bilo čemu šestomu. Ustavotvorac zgoljno u ta pitanja nije ulazio, ograničivši se samo na ono što ima značenje i važnost s gledišta ostvarivanja povijesnoga hrvatskoga državnog prava odnosno povijesno potvrđivanog – u različitim oblicima i s različitim ideološkim premisama – prava hrvatskog naroda na samobitnost, na postupanje po vlastitoj volji, na punu suverenost i državnost.
Na sutrašnji dan, 10. prosinca, obilježava se 26. obljetnica smrti Franje Tuđmana, prvog predsjednika, povijesnog velikana, najzaslužnijeg čovjeka za osamostaljenje, obranu, međunarodno priznanje i za oslobođenje Hrvatske u razdoblju 1990. – 1995., a osim toga i za afirmaciju hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini, koji je prethodno bio bez svoga realnog subjektiviteta. Jedna od „oporuka“ prvoga predsjednika Republike Hrvatske jest i „božićni Ustav“, iz prosinca 1990., kada je još postojao SFRJ. Taj je Ustav poslije više puta mijenjan ili dopunjavan u pojedinim detaljima. Njegov sastavni, premda ne i normativni, dio jesu i „Izvorišne osnove“. Na njih se tzv. antifašisti uporno pozivaju, tvrdeći da je u njima utvrđena vrijednost, točnije: vrjednota „antifašizma“ kao opća i zajednička, kao načelo. No to uopće nije istina: nigdje u Ustavu nema ni načela ni vrjednote „antifašizma“ kao ideološke odrednice, odnosno nema je uopće i nema je nikako.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
