Šime Letina (Glas iz Washingtona): Polagano nestajanje slobode i ljudskih prava u Hrvatskoj (2)

„U današnjem neizvjesnom okruženju ambijentalne buke, dok svakodnevno punom brzinom jurimo u nepoznato, vrlo malo Hrvata razmišlja o gaženju narodne slobode ili o ograničavanju i ukidanju demokratskih i ljudskih prava pojedinaca. Kao da su zaboravili da slobodu i ljudska prava nismo stekli milošću predstavnika vlasti, niti smo ih naslijedili od svojih predaka, već ih jednostavno imamo jer postojimo kao ljudska bića.” – Tako svoj opširan osvrt na temu slobode i ljudskih prava općenito, a napose u današnjoj Hrvatskoj, započinje naš kolumnist i višedesetljetni ugledni hrvatski iseljenik u SAD-u Šime Letina. U prvom nastavku donijeli smo njegov uvod te prijevod Univerzalne (opće, koja je jedinstvena, odnosi se na sve i obvezujuća je za sve, za čitav svijet) deklaracije o ljudskim pravima, a u drugom donosimo njegov osvrt na stanje ljudskih prava i sloboda u Hrvatskoj.

Je li današnja Hrvatska slobodna i pravna država?

Država u kojoj predstavnici vlasti dopuštaju pravo pisanja, govora i javnog isticanja slogana samo onima koji su im ideološki bliski, dok istovremeno koriste razne zakonske propise i prijetnje kako bi ušutkali skupine i pojedince koji se s njima ne slažu, nije ni slobodna ni demokratska. Činjenica da slobodu i ljudska prava u Hrvatskoj danas ne uživaju podjednako svi njezini građani najbolje se vidi u prijateljskom stavu predstavnika vlasti prema onima koji javno spominju i slave jugoslavenskog diktatora i ubojicu Josipa Broza Tita, za razliku od njihovog neprijateljskog stava prema onima koji ponekad pozitivno spominju dr. Antu Pavelića ili viču “Za Dom, spremni”. Javno slavljenje Josipa Broza Tita i isticanje simbola koji podsjećaju na Jugoslaviju smatraju se normalnim i demokratskim ponašanjem u Hrvatskoj, dok se svaka pomisao na Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), kao i isticanje hrvatske povijesne, vjerske i kulturne baštine te pjevanje narodnih pjesama, smatra buđenjem i širenjem fašizma.

Hrvati su diskriminirani u vlastitoj državi!

Hrvatskom domoljubu i popularnom pjevaču Marku Perkoviću Thompsonu stalno se prijeti zabranom javnih nastupa i pjevanja hrvatskih pjesama, dok se u ime slobode i univerzalnih ljudskih prava dopušta javni nastup srpskim pjevačima poput Lepe Brene i Momčila Bajagića (Bajage), koji su svojim nastupima i pjesmama zabavljali srpske četnike tijekom srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu 1990-ih godina. Srpske novosti, glasilo Milorada Pupovca, otvoreno potiču razdor i mržnju između Hrvata i srpske manjine u srcu Zagreba. To je najbolji znak da Pupovca nije briga ni za srpsku manjinu ni za Hrvatsku, ali, uz sve to, zahvaljujući Plenkovićevoj “ljubaznosti” i odobravanju, hrvatska država financira te novine.

Iako su tijekom Drugog svjetskog rata i četnici i partizani bili za Jugoslaviju, prvi za fašističku, a drugi za komunističku, u današnjoj Hrvatskoj njihovi se pristaše prihvaćaju ili barem toleriraju, dok se domoljubni Hrvati stalno omalovažavaju i zastrašuju raznim prijetnjama. Umirovljenici partizanskog pokreta primali su visoku mirovinu doživotno, dok mnogi hrvatski branitelji nemaju ni minimalnu mirovinu. Stoga ne čude pitanja nacionalno osviještenih Hrvata, na temelju čega jugoslavenski partizani i srpski četnici u današnjoj Hrvatskoj imaju veće zasluge i državno priznanje od hrvatskih branitelja Domovinskog rata?

Mnogo toga što se događa u glavnom gradu Zagrebu posljednjih nekoliko godina događa se na inicijativu gradonačelnika Tomislava Tomaševića i uz prešutno dopuštenje premijera Andreja Plenkovića.

Jesu li Plenković, Milanović, Tomašević i ostali sljedbenici i čuvari jugoslavenske političke baštine svjesni da oduzimanjem slobode i kršenjem ljudskih prava hrvatskih domoljuba i branitelja Domovinskog rata potiču Hrvate na javne nemire i pobunu, koja bi mogla biti kobna za njih i za cijelu Hrvatsku? Zar ne razumiju da svjetski moćnici koji tobože u ime slobode i ljudskih prava potiču demonstracije i protudržavne slogane onih koji žale za bivšom Jugoslavijom žele nered i pobunu u Hrvatskoj, jer bi im oni mogli biti opravdanje za uspostavu neke nove balkanske ili jugoslavenske zajednice.

Najava raspisivanja referenduma

Tomislav Jonjić, zastupnik u Gradskom vijeću grada Zagreba i predsjednik političke stranke Jedino Hrvatska, ponukan Tomaševićevim nasrtajem na slobodu i ljudska prava svojih političkih protivnika, nedavno je najavio raspisivanje referenduma kako bi se spriječilo da „Hrvatska postane Sjeverna Koreja” te kako bi se osigurala sloboda i pravo na mišljenje, govor i tisak u Hrvatskoj.

U intervjuu za portal Direktno, Jonjić je rekao da sloboda govora, tiska i znanstvenog istraživanja u Hrvatskoj ne postoji za sve hrvatske građane. Kao primjer naveo je veliku hajku protiv stručnjaka koji su na nedavnom okruglom stolu u Hrvatskom saboru predložili da bi umjesto dosadašnjih propisanih ideja ubuduće trebalo znanstveno istraživati ​​žrtve Jasenovca i žrtve Drugog svjetskog rata i poraća općenito.

Kao odgovor na odluku gradonačelnika Tomaševića i njegovih istomišljenika u Gradskom vijeću da Marku Perkoviću Thompsonu zabrane održavanje drugog koncerta, Jonjić je rekao da za takvu odluku ne postoji zakonski razlog.

Smatra da Marko Perković Thompson nije pravi razlog hajke koju je protiv njega pokrenula neojugoslavenska ljevica, već pola milijuna Hrvata koji su bili nazočni na njegovom prvom koncertu, dok je Thompson samo izgovor.

U emisiji N1 televizije “Novi dan”, kada je upitan da formulira pitanje referenduma na kojem bi se odlučivalo o slobodi govora, Jonjić je odgovorio da bi takav referendum, ako se svede na jednu rečenicu, bio sličan Prvom amandmanu Ustava SAD-a.

Prvi amandman Ustava SAD-a štiti slobodu govora i okupljanja. Prema ovom amandmanu, Kongres ne smije donositi zakone koji ograničavaju slobodu govora. Međutim, postoje iznimke, jer ovaj amandman ne štiti apsolutno svaki govor.

Na primjer, u SAD-u privatne tvrtke i društvene mreže nisu podložne Prvom amandmanu. One mogu imati vlastita ograničenja na govor i javne izjave svojih zaposlenika.

Govor koji potiče nezakonite radnje nije zaštićen. Govor koji kleveće i lažno optužuje nekoga nije zaštićen. Širenje lažnih izjava koje štete nečijem ugledu nije i ne može biti zaštićeni govor. Govor koji potiče na nasilje nije zaštićen slobodom govora.

Jonjić s pravom smatra da se Hrvatima prisilno propisuju i nameću navodne istine te da je njihova sloboda svakim danom sve više ugrožena. “Naum birokratske hidre iz Bruxellesa da svim članicama EU nametne zabranu tzv. govora mržnje formuliran je tako da će se pod govor mržnje lako podvesti ne samo otvoreni izljevi mržnje i otvoreno pozivanje na nasilje, nego i svako mišljenje koje se proglasi nepoćudnim. Kad u oči pogledate činjenicu da smo svi mi svjedoci, primjerice, pokušaja da se na kršćanskom Zapadu zatre kršćanska tradicija, nije li razložno pomisliti da će sutra i križ biti proglašen simbolom mržnje, pa će se u prilog toj tezi posezati za ideologiziranim prikazom križarskih ratova, za procesima protiv heretika i tzv. spaljivanju vještica.”

Onima koji smatraju da je ta opasnost nerealna ili pretjerana, Jonjić je savjetovao da širom otvore oči i prepoznaju znakove vremena te da na njih savjesno reagiraju.

Netko bi se mogao pitati tko su ti ljudi u Hrvatskoj koji traže prava i privilegije za sebe i svoje istomišljenike, a istovremeno uskraćuju osnovna ljudska prava svojim političkim protivnicima. Jonjić ih svrstava u dvije kategorije. Prva kategorija uključuje potomke i nasljednike onih koji su od 1945. do 1990. držali svu vlast u Republici Hrvatskoj, koja je bila unutar komunističke Jugoslavije, a druga kategorija uključuje pojedince koji se brzo uklapaju u bilo koji režim. Drugim riječima, to su ljudske nakaze koje danas brane ono što će sutra napasti, ako dođe do političkih promjena. Prema Jonjiću, to je vrsta ljudi za koje je Ante Starčević rekao da su slični psu koji se i dalje drži čizme koja ga je udarila u rebra, pod uvjetom da ta čizma pripada onome tko će mu ponovno baciti oglođanu kost.

Zaključak

Kao pravni stručnjak i poznavatelj hrvatskih političkih prilika, Jonjić je svjestan da referendum usmjeren na osiguranje slobode misli, govora i tiska, kao i slobode znanstvenog istraživanja, neće biti lako ni jednostavno provesti te da njegova provedba neće riješiti sva pitanja vezana uz slobodu i ljudska prava u Hrvatskoj, jer sloboda uključuje ne samo pravo već i moralnu odgovornost svakog pojedinca.

Poznajući našu ljudsku nesavršenost, Jonjić postavlja pravo pitanje: kako pojedincu jamčiti punu slobodu izražavanja i istraživanja, a da se pritom ne pruži izgovor i pravo neodgovornim ljudima za zlostavljanje. Tko nam jamči da netko ne bi zloupotrijebio tu slobodu za buduće eksperimente na nevinim i bespomoćnim ljudima ili nerođenoj djeci.

Svjestan je činjenice da organizacija referenduma zahtijeva mnogo truda, znoja i novca. Unatoč svemu tomu, optimističan je jer vidi da postoje skupine i pojedinci koji njegovu inicijativu ne doživljavaju kao njegovu osobnu političku ambiciju, već kao nacionalnu potrebu, i zato s pravom očekuje njihovu punu podršku.

Iako jugoslavenstvo i komunizam smatra najpogubnijim ideologijama u hrvatskoj povijesti, Jonjić odbacuje zahtjev onih koji traže zabranu simbola koji podsjećaju na Jugoslaviju, jugoslavenstvo i komunizam. Kao pravi demokrat, umjesto zabrana, traži jednaku slobodu za sve, naglašavajući da se vlastita sloboda najbolje brani braneći slobodu i prava svih ljudi, pa i onih s kojima se ne slažemo.

(Kraj)

Prethodni nastavak:

Šime Letina (Glas iz Washingtona): Polagano nestajanje slobode i ljudskih prava u Hrvatskoj (1)

Šime Letina/Hrvatsko nebo