Davor Velnić: Što pokreće združene protuhrvatske performanse (dok za balvane nemaju petlje), tko ih planira, izvodi i štiti

„Selektivnost represivnog aparata, u ovom slučaju policije, prejudicira njegovo oklijevanje i slabost. Na spomenutom protestu/protestima nošene su parole koje osporavaju temeljne odrednice hrvatskog ustavnog poretka jasno određene, na primjer, člankom 135. stavak 2 i policija je trebala odraditi svoj posao čuvara zakona te po pravilima službe ukloniti antihrvatske transparente, komunističko znakovlje i jugoslavenske zastave, a kršitelje kazniti po zakonu. Nije se dogodilo i za očekivati je eskalaciju antihrvatskih demonstracija u budućnosti, jer svi oni testiraju koliko smiju ići predaleko, a onda nasilje više nije na dalekom obzoru eventualnosti nego uobičajeni obrazac ponašanja. Ono što ne učini policija učinit će ponižena Hrvatska, jer kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost. Domovinski rat nije ni dovršen ni završen; petokraka vukovarskih „osloboditelja“ osvanula je na trgovima hrvatskih gradova i nastavlja gmizati.“ – To uz ostalo iznosi u svojoj novoj esejističkoj kolumni, koju s portala Misao.hr prenosimo uz autorovu suglasnost, Davor Velnić.

Nietzsche je shvatio nagovještaje ništavnosti i nezamislivo moćnu fiziku dolazećih razaranja: prorekao je snagu galopirajuće ravnodušnosti i nagon samouništenja modernog čovjeka 20. stoljeća. Proročanstvo ne govori izravno niti se previše skriva, ono se samo budnima rado otvara i otkriva. Njemački navjestitelj ovih tjeskobnih modernih vremena prorekao je nezamislivu silu bezosjećajnosti i moć tiranskih kumira, ali i neosjetljivost klera te anticipirao „nekoliko ideja današnje fizike“ (Martin Heidegger). Proročkim jezikom opisao je diktatore 20. stoljeća …“ako zamislimo da se ta povijest nađe u rukama i u glavama darovitih egoista i zanesenjačkih zlotvora, razarat će carstva, ubijati vladare, izazivati ratove i revolucije“ (O koristi i šteti povijesti za život), i to se eksponencijalnim tehnološkim napretkom upravo i dogodilo – i ne prestaje se događati. Nietzsche je upalio baklju (signalnu raketu) te osvijetlio primicanje (neobjašnjivog stanja) razarajuće ravnodušnosti podivljale mase pretvorene u hordu potrovanih umova i najavio moćnu poziciju nagona ponad savjesti, čak i kad je vlastiti život u pitanju. Razumio je praslike ljudske opsjednutosti sobom i neutaživu čovječju žeđ za svojim odrazom u udivljenom pogledu ljudi: danas sveprisutnu paupersku popularnost i primamljiva javna priznanja zapisana na pozlaćenoj sadri.

Nietzsche je nagovijestio horde sužnjeva Revolucije lažne jednakosti i varljive slobode, njihov nasrtaj na sveto i ljepotu

Poput kanarinca u rudniku Nietzsche je upozorio na dotad nezamislivu ateističku ravnodušnost i prorekao pohvalu nakaznosti. Opisao čovječanstvo okupano krvlju, poniženo nezaustavljivom ohološću, ali i umjetnike kojima je lakše smjestiti sebe u središte vlastita svjetonazora nego se vrhunskim djelima i samoprijegorom nametnuti Umjetnosti. Oćutio je najezdu imitatora, epigonskih skakavaca i širitelje sumračnog ludila. Najavio je, ali ne i dozvao one bolesno ambiciozne mizerne nadarenosti, samoljubive mediokritete opsjednute slavom i kaljužu nadrimodernizma ukrašenu prostačkom pomodnošću. Opisao ovo naše kulturno okruženje beskrupulozne ambicije krcato harlekinskim performerima, njihove hvalitelje i blaziranu publiku: jalovce presvučene u arbitre i teoretičare preživače izlizanih frazetina. Nagovijestio horde sužnjeva Revolucije lažne jednakosti i varljive slobode, njihov nasrtaj na sveto i ljepotu. Predvidio je opasne jadnike što grlatim vriskom promoviraju savez podzemlja i koristoljubne ambicije, simbiozu žučne osrednjosti i sveprisutne besramnosti – suživot hinjene skromnosti i lažne bezazlenosti, judeokršćansku uljudbu na izmaku snaga.

I kao da je pred očima imao nacistički kongres 1935. u Nürnbergu (Trijumf volje, Leni Riefenstahl), ili prijeteće vojne parade na Crvenom trgu, ili krvoproliće na Tien An Menu 1989. godine, ili Titove sletove na stadionu JNA u Beogradu, masovke u Pjongjangu u čast korejske zločinačke dinastije Kim… Ili odmaknemo li se od tih parada ludila u prošlosti i osvrnemo oko sebe, vidimo da je njemački filozof anticipirao i „organizovan“ mini skup tzv. antifašista 30. studenoga u Zagrebu, tj. neprestano buđenje stare zmije, zavodnika ljudi.

Srbijancima i Srbima Jugoslavija je presudna, jedini način da još jednom (parazitski) prežive

Hrvatima 20. stoljeća prizor je daleko jasniji nego do prije koju godinu kad su ti isti, tzv. antifa, na svoje lice navlačili maske intelektualaca i štovatelja visoke kulture, umjetnosti, multikulturalnosti i tolerancije, napretka, jednakosti i ravnopravnosti… No, odjednom – ili su zaključili da je došlo pravo vrijeme (?) – kao da im je pod maskama postalo neizdrživo tijesno pa su skinuvši obrazine odlučili svojim pravim licem testirati javno mnijenje i metode svojih predšasnika „revolucionara“. Ta grlata gomilica jugofiličara ne predstavlja nikakav antifašizam niti se bori za bolju budućnost Republike Hrvatske, već je to prokušano nasilje (svim sredstvima) za ukidanje Republike Hrvatske i za njen povratak u jugokomunističku kloaku, u nekakvu treću Jugoslaviju, „regijon“ ili kako već tepaju nerođenoj nakazi. Njima je Jugoslavija životna, jer Hrvatsku ne priznaju za svoju domovinu. Srbijancima i Srbima Jugoslavija je presudna, jedini način da još jednom (parazitski) prežive. Nakon tridesetak godina od raspada titovine pokazalo se i dokazalo koliko je Srbija bez Jugoslavije opasno ništa u svakom civilizacijskom i geopolitičkom pogledu. Gedžovanska laž došla je svijetu na vidjelo i Srbija se više nema gdje skriti.

Pravi i jedini antifašisti iskrcali su se 1944. u Anziju i Normandiji, a godinu dana prije na Siciliji, te su snagom svoje savjesti i volje, oružja i položenih života slomili fašističku Italiju i nacističku Njemačku. Tito je u isto vrijeme pravio popise za likvidaciju narodnih neprijatelja kad jednog dana Njemačka kapitulira, a on „oslobodi“ zemlju. Gomilica u Zagrebu i njezini okrajci po Rijeci, Zadru i Puli, nisu drugo nego zadojenci jugokomunističe ideologije. To su oni što: negiraju žrtvu Vukovara i ne slave Dan domovinske zahvalnosti 5. kolovoza. Po „sirovinskom sastavu“ kolovođa je SDP, slijednik zločinačke organizacije KPJ; možemovci, mladoskojevci željni konfiskacije i nacionalizacije; neizbježni Pupovčevi Srbi, Hrvatsko novinarsko društvo, potpisnici Sarajevske deklaracije, „poštena inteligencija“, svetosavska SPC, Društvo hrvatskih pisaca, HRT, kolumnisti Novosti i njihovo čitateljstvo, LGTB-ovci svih opcija i nastranosti… I naravno, tu se našla i izdašna bratska pomoć iz Srbije i BiH s nekoliko desetaka autobusa krcatih „antifašistima“. Nisu daleko ni oni „lovnici“ u Beogradu i palama, organizatori sarajevskog safarija na ljude za vrijeme srbočetničke okupacije Sarajeva 1992. do 1995.

Pupovac i njegovi nalogodavci ne mire se s činjenicom da su Srbi u Republici Hrvatskoj samo obična manjina

Pupovac i njegovi nalogodavci ‘in partibus infidelium’ [u krajevima gdje žive nevjernici – ur. nap.] ne mire se s činjenicom da su Srbi u Republici Hrvatskoj samo obična manjina poput Slovaka, Talijana, Rusina, Mađara… U jugoslavijama gospodari hrvatskih prostora, a sada bijelo osoblje i pospremači na jadranskoj obali, pa kad već ne mogu uživati status konstituirajućeg naroda, sada na svaki način žele biti neobična manjina „jednakija“ od svih drugih i, naravno, presudni ponder u hrvatskoj izvršnoj vlasti. Taj komparativ „jednakiji“ Milorad Pupovac namjerava izboriti perfidnim uličnim provokacijama i izlizanim pričama o ugroženoj srpskoj nejači. Zato se svaka crna tkanina proglašava ustaškom i ne bi me čudilo da Pupovac kao jezikoslovac predloži iz hrvatske abecede izbaciti slovo „u“. Ako je Rimljanima to bilo prihvatljivo, zašto bi nestanak slova „u“ u hrvatskom jeziku smetao Hrvatima? Za navaliti balvanima (još) nema petlje, a i Srbija klizi prema civilizacijskom i gospodarskom dnu i sve je siromašnija.

Svedeno na jednu rečenicu: tzv. antifu predstavljaju svi oni što osporavaju Hrvatima živjeti u suverenoj državi Hrvatskoj. Njihovom nezadovoljstvu i čemeru nema lijeka, ali zašto bi ga i bilo? Svi oni dobro žive u državi koju mrze i to je vrst kazne.

Zašto policija ne postupa protiv takvih?! (Domovinski rat nije ni dovršen ni završen)

Selektivnost represivnog aparata, u ovom slučaju policije, prejudicira njegovo oklijevanje i slabost. Na spomenutom protestu/protestima nošene su parole koje osporavaju temeljne odrednice hrvatskog ustavnog poretka jasno određene, na primjer, člankom 135. stavak 2 i policija je trebala odraditi svoj posao čuvara zakona te po pravilima službe ukloniti antihrvatske transparente, komunističko znakovlje i jugoslavenske zastave, a kršitelje kazniti po zakonu. Nije se dogodilo i za očekivati je eskalaciju antihrvatskih demonstracija u budućnosti, jer svi oni testiraju koliko smiju ići predaleko, a onda nasilje više nije na dalekom obzoru eventualnosti nego uobičajeni obrazac ponašanja. Ono što ne učini policija učinit će ponižena Hrvatska, jer kad nepravda postane zakon, otpor postaje dužnost. Domovinski rat nije ni dovršen ni završen; petokraka vukovarskih „osloboditelja“ osvanula je na trgovima hrvatskih gradova i nastavlja gmizati.

Ili možda ipak za tzv. antifašiste postoji rješenje: sugeriram im put pod noge i pravac žuđena Srbija. Tamo mogu u ritmu turbofolka i omiljenih „pevaljki“ do mile volje i na puna usta zazivati i četništvo, i Jugoslaviju, i Tita, i Dražu. U Srbiji su ulice krcate profesionalnih nezadovoljnika i besposličara koji smiju veličati socijalizam i komunizam; suznim očima ridati nad bratstvom i jedinstvom te istom grimasom narikati za pokojnom komunističkom prošlošću i veseliti se četništvu. Možda hrvatska antifa svojim preseljenjem oplemeni Srbiju pa ju izvedu na pravi proleterski put drugarskog samoodricanja i neimaštine bez struje, grijanja i ostalih kapitalističkih obmana.

Antihrvatski performans 30. studenoga ove godine možda je izveden pod visokim pokroviteljstvom upravo Vlade RH

Ipak, šira politička slika može biti i nešto drugačija: antihrvatski performans 30. studenoga ove godine možda je izveden pod visokim pokroviteljstvom upravo Vlade RH s namjerom da se skrene medijska pozornost s afere Andrija Mikulić? Jer doista je teško (a tek nezahvalno/riskantno) čak i vještom političaru poput našeg Andreja Plenkovića objasniti što takav skojevac radi osam godina u visokoj izvršnoj vlasti? Još je teže objasniti zašto je svih osam godina držao tog reketara na visokoj poziciji glavnog državnog inspektora, i što je vidio u njemu? Samouvjerenost, oholost, samodostatnost… sve su to opaki atributi što ih vrijeme uredno kažnjava, čak i kada zakasni.

Nema političke ljevice u Republici Hrvatskoj, pogotovo ne građanske ljevice, to samo pritajene ličinke boljševizma i nakazna komunistička gerijatrija uporno traže kruha ponad pogače. I hrvatska građanska desnica približno je nedovršen pojam: previše urlika, a premalo sabranosti i razboritosti. Hrvatska oskudijeva s građanima; nakon sječe malobrojnog građanstva 1918., pa 1941. i 1945., a ni 1991. nije bilo mnogo drugačije, to je u nas postala rijetka roba. Uglavnom smo okruženi samoupravljačima odjevenim u nešto bolje ili lošije građanske kostime s nešto pokupljenih građanskih trikova. Zar masovno posjećeni koncerti „pevaljki“ u hrvatskim gradovima ne govore da ovo nije prostor na kome je nastao gudački kvartet, već prostor gusli (i šargija), a ja koliko znam taj se instrument ne ugađa niti sam čuo da postoji guslački kvartet? Može se za tu cajkašku publiku što puni arene reći da je mlada i neuka, ali nije bez roditelja! To se valjda nosi iz kuće ili su samoupravljači kostimirani u građanstvo umislili da se „mostom“ knjiga na metar iznad kreveta i godišnjom kazališnom pretplatom postaje građaninom, dijelom srednjeg sloja?

Proročki zanos, romantična ludost i mistični genij u okruženju okorjele osrednjosti

Poteškoća je s Nietzscheom, uostalom kao i sa svim navjestiteljima, to što su ga mnogi umjesto kao kanarinca u rudniku doživjeli kao šišmiša u pećini i zbog svoje neukosti nisu povjerovali bljeskovima njegova proroštva. No nije li izuzetna jasnoća (diákrisis pneumáton), kao nepogrešiva osjetljivost na istinu i detektor laži, počesto zastrašujuća i nezaustavljiva, a njezine prispodobe neuhvatljive „zdravoj logici“ gomile? Prorocima ne smeta to što ih priprosti ne vole, jednako im je svejedno ako ih vole i poštuju. Mnoge su takve grlati otrovali i spalili da vjetar otpuhne njegov vruć pepeo i skrije grob. Jednog posebno pamtim. Slijepa greška, pohlepno vrijeme, nepovoljna sreća, tiha zavist, podlo ludilo, ljubomorna nepravda, okrutno srce, izopačeni duh i umobolna drskost neće biti dovoljno da preda mnom zamagle zrak, neće postaviti veo ispred mog pogleda i nikada me neće smesti da kontempliram moje prekrasno sunce. (Giordano Bruno). Veo uljudbe tanak je i osjetljiv, a ponekad se čini da je istkan mikronskim nitima bodljikave žice.

Njihov proročki zanos, romantična ludost i mistični genij, danas u okruženju okorjele osrednjosti, ostali su svjetini strani i neprihvatljivi. Učas se profana neukost uplaši proročke opomene, umjetnikove iskrenosti i samodopadno zanese vlastitom podkapacitiranošću. Pojava genija i proroka nije podložna nijednom matematičkom obrascu, samo fraktali ponekad dodirnu objašnjenje, ali ne i analogiju.

Nad rimskom idejom sredozemne Europe koncem 19. stoljeća nadvile su se sjene „znanstvenog“ socijalističkog učenja o onodobnom bratstvu svih ljudi i ukidanja privatnog vlasništva. Koju godinu poslije „znanstveno“ je pretvoreno u represiju komunističkog drugarskog socijalizma, više nego u ozbiljnu filozofsku doktrinu, i demonsku nacifašističku rasnu praksu. I to traje, ta uzaludna proroštva o provali barbarstva iznutra.

Davor Velnić/Misao.hr/Hrvatsko nebo