Zdravko Gavran: Jugoslavenka Pusić brani Plenkovića od „ekstremnog desničara Ivana Anušića koji ga želi smijeniti“ i bulazni o ustavnoj vrjednoti „antifašizma“

Utkano je u to i nešto mnogo zloćudnije. Ljevičarka Pusić sebe i Plenkovića postavlja kao, protagorovski rečeno, „mjeru svih stvari: onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu“. Ona kao neprežaljena jugoslavenka i borkinja za obnovu toga neslavno propala političkog projekta – koji je skupa s velikosrbijanstvom izvršio brutalnu agresiju i digao pobunu protiv tek proglašene samostalne hrvatske države kako 1941., tako i 1991., –  (dis)kvalificira mladog branitelja novoproglašene države od spomenute agresije, hosovca Anušića, danas ministra obrane, kao hrvatskog „ekstremista“. Jugoslavenska nacionalistica proglašava hrvatskog nacionalista „ekstremistom“. Tempora, mores! Pa gdje mi to, u kojoj mi to državi i pod čijom mi to vlašću danas živimo i koje su nam to vrjednote glavne i zajedničke kao naciji koja je svoju slobodu, samostalnost i opstanak izborila zaslugom junaštva i žrtve tolikih branitelja i domoljuba?!

Pod naslovom ’Plenković strepi od ekstremnog desničara Ivana Anušića koji ga želi smijeniti’ radikalno-ljevičarski portal telegram.hr objavio je danas prikaz razgovora s Vesnom Pusić – bivšom ministricom vanjskih poslova i predsjednicom HNS-a, umirovljenom profesoricom sociologije na zagrebačkom Filozofskom fakultetu – na televiziji N1. U tom razgovoru dr. sc. Pusić uzela je u obranu svog ’pulena’ mr. sc. Andreja Plenkovića od tobože ’ekstremnog desničara’ Anušića, koji ga, kakti, hoće ’smijeniti’, te bulaznila o antifašizmu kao ustavnoj odrednici i uzela u obranu „marševe protiv fašizma“ objašnjenjem da se „Hrvatska odupire svakoj naznaci rehabilitacije fašizma, ustaštva, što je bila hrvatska varijanta fašizma“. Dodala je i da je „jedan dio ekstremne desnice dio ove vlasti i vladajuće stranke, iako je na samom čelu osoba koja je desni centar, ali se sigurno ekstremne desnice puno više boji nego ljevice“.

’Pravednica’ Pusić ne nalazi ni najmanjeg prigovora monstruoznim zločinima za koje je „naša antifašistička tradicija“ objektivno kriva i odgovorna

Dobro, kako to da gđa Pusić zna da se g. Plenković više boji vlastite desnice nego ljevice? Je li joj on to rekao ili to ona samo tako nagađa i naklapa?

Za ’nadzornicu’ Pusić NDH je isključiva – i očito jedina – „tamna strana“ nacionalne povijesti, s kojom se „treba suočiti i osuditi je, a ne to isticati i projicirati kao plan za budućnost”.

Za ’pravednicu’ Pusić FNRJ odnosno SFRJ, tj. Titova Jugoslavija, nije „tamna strana“ nacionalne povijesti niti ona ikada nalazi išta tamno u ljubljenoj joj, u krvi nastaloj, totalitarnom represijom održavanoj te poslije 45 godina u vojnoj agresiji i krvi propaloj državi. Naprotiv, ona veliča „našu antifašističku tradiciju, prošlost“ – pri čemu ne nalazi ni najmanjeg prigovora monstruoznim zločinima za koje je „naša antifašistička tradicija“ objektivno kriva i odgovorna – od Bleiburškog (Pliberškog) polja i „Križnoga puta“, tj. masovnog, genocidnog ništenja hrvatskog naroda, do Ovčare i Škabrnje pod simbolom „antifašističke“, tj. boljševičke, petokrake – pod simbolom jednog od triju brutalnih totalitarizama koji su obilježili europsku i svjetsku povijest XX. stoljeća. Pri čemu su žrtve i trajanje represivnih sustava komunizma/boljševizma neusporedivo veći odnosno duži od žrtava i trajanja nacizma i fašizma.

Nadmena oholica izmišlja i papagajski ponavlja izmislicu o antiafšizmu kao temeljnoj ustavnoj vrjednoti samostalne države Hrvatske

„Zločin protiv hrvatskih građana je povezivati Hrvatsku s fašizmom i negirati našu antifašističku tradiciju, prošlost i ono što Ustav definira kao naše temelje, a to je antifašizam“, rekla je uz ostalo ljevičarka Pusić. Ona je tu samo epigonski i eklektički ponovila veliku i nebuloznu izmislicu o antifašizmu kao temeljnoj ustavnoj vrjednoti samostalne države Hrvatske. Ustav naime nigdje ne spominje ni fašizam ni antifašizam, a kamoli da bi „antifašizam“ proglasio ustavnom vrijednošću, vrjednotom, načelom ili zajedničkom vrijednošću. Nadmena oholica bulazni o antifašizmu, ideološkoj odrednici, kao obvezujućoj ustavnoj vrjednoti. Ona ju izmišlja. Poput stotina drugih koji papagajski ponavljaju to što su sami izmislili – i na što gotovo nitko argumentirano ne reagira, nego joj i mnogi desničari daju za pravo. (Ova naša tvrdnja bit će potkrijepljena citiranje i tumačenjem Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske u našem sljedećem članku. A i pitanje je li, u kojoj mjeri, zašto i koliko u usporedbi s ostalim tadašnjim pokretima ustaštvo bilo „hrvatska varijanta fašizma“ zaslužuje poseban osvrt te objektivnu povijesnu raščlambu i vrjednovanje.)

Nadalje, ta neojugoslavenka i unatražna apologetica jugoslavenskog komunizma ustvrdila je i to da Andrej Plenković – kao osoba na čelu vlasti, i to osoba koja je (tobože) „desni centar“, a ne „lijevi centar”, kakvom stranku HDZ s jakim razlozima ocjenjuje protimbenjak (opozicionar) Nikola Grmoja („Most“) – „pokušava udobrovoljiti ekstremnu desnicu“. Smeta joj i to da njezin ’pulen’ napada „antifašističke marševe“, koje ona smatra „najobičnijom manifestacijom nečega što bi trebalo biti politički stav, a to je da se Hrvatska odupire svakoj naznaci rehabilitacije fašizma, ustaštva, što je bila hrvatska varijanta fašizma”.

Ni zucnuti o „crvenom fašizmu“ pod vodstvom Komunističke partije i njegovoj zloćudnosti nasuprot demokratskoj Hrvatskoj i slobodarskom hrvatskom narodu

To da bi Titov partizanski pokret pod vodstvom Komunističke partije bio hrvatska odnosno jugoslavenska „varijanta boljševizma“, kao crvenog pandana crnom fašizmu odnosno kao „crvenog fašizma“, to braniteljici komunističkog titoizma, a time neizravno i ratno-poratnog staljinizma, ne pada na pamet spomenuti. Ni pomisliti. A taj „crveni fašizam“ pokazao je svu svoju zloćudnost od 1940-ih godina prošlog stoljeća sve do djelovanja njegove vojne pesnice, JNA-e, i u Domovinskom ratu – nasuprot demokratski orijentiranoj Hrvatskoj i slobodarskom hrvatskom narodu.

Nadalje, ona tvrdi da je „premijer Andrej Plenković uspješno razbio politički projekt ekstremne desnice okupljene oko Domovinskog pokreta“. Po čemu bi to benigni i bezubi – osim ponešto zubat kad je riječ o ’etnobiznismenu’ (kvalifikativ dr. Ive Josipovića) Pupovcu, SNV-u i „Novostima“ – Domovinski pokret bio „politički projekt ekstremne desnice, okupljene oko“ njega? – Ni po čemu, moralo bi se smjesta odgovoriti. I tužiti klevetnicu. Dapače, moralo bi se odmah uzvratiti protutvrdnjom da je stvarna ljevičarka Pusić neusporedivo ekstremnija po mjerilu odnosa spram političkom centru nego što je fiktivno desničarski i potvoreno ekstremni „Domovinski pokret“ daleko od političkog centra.

Ona bi očito radije da je Plenković dao Domovinskom pokretu ’po gubici’

Profesorica Pusić proširuje dijapazon okrivljivanja, navodeći da taj ’esktremno’ desni „politički projekt nije samo hrvatski, nego ima puno šire europske podržavatelje, financijere i pojavljuje se i u drugim oblicima“.

O europskim „podržavateljima, financijerima“ i „drugim oblicima“ ljevičarskog ekstremizma, o Sorosu, Gatesu, „Antifi“, zelenoj gerili, crvenim nasilnicima, migrantima-nasilnicima i inima ni da pisne. To za nju, očito, „nije tema“, kako bi rekao njezin štićenik Andrej Plenković. Da se ne bi odviše zamjerila aktualnom američkom predsjedniku, izbjegla je spomenuti „desničarski ekstremizam“ u SAD-u, kojega ona predvodnikom nedvojbeno smatra Donalda Trumpa. Osim toga, mnogi bi tada mogli reći: ako Amerikom može vladati žustri i toplokrvni Trump, u čemu je onda problem sa smjernim i hladnokrvnim Penavom?

Naposljetku, ljevičarska sociologinja kaže da se ne slaže s „načinima na koje“ Plenković nastoji neutralizirati „nositelje te ideologije“, naime tako da im „udobrovolji“, iako je, priznaje, on na taj način „uspio neutralizirati“ Domovinski pokret. Ona bi očito radije da im je dao ’po gubici’. Nju ipak više brine to da postoje „nositelji istih ideja u njegovim redovima, u njegovoj stranci”, pri čemu tvrdi da ministar obrane Ivan Anušić pripada skupini ljudi s ekstremnim stavovima u redovima HDZ-a te da on “sigurno reflektira na Plenkovićevo mjesto”.

Jugoslavenska braniteljica i nacionalistica proglašava hrvatskog nacionalista i branitelja u Domovinskom ratu – “ekstremistom”

Koje li samo krivnje i neoprostive desničarske ugroze: da Anušić „reflektira na Plenkovićevo mjesto”! Pa ne će valjda „reflektirati“ na Glavaševo, Čačićevo, Đapićevo ili Hajdaševo mjesto! – Uostalom, što političarku pripadnu, bar je tako bilo godinama, stranci HNS zanima i što ju zabrinjava tko će voditi HDZ? Zašto gura nos u tu stranku, koju je tijekom 1990-ih, a i poslije, sve do danas, toliko iskreno mrzila i prezirala?

Utkano je u to i nešto mnogo zloćudnije. Ljevičarka Pusić sebe i Plenkovića postavlja kao, protagorovski rečeno, „mjeru svih stvari: onih koje jesu da jesu, onih koje nisu da nisu“. Ona kao neprežaljena jugoslavenka i borkinja za obnovu toga neslavno propala političkog projekta – koji je skupa s velikosrbijanstvom izvršio brutalnu agresiju i digao pobunu protiv tek proglašene samostalne hrvatske države kako 1941., tako i 1991., – (dis)kvalificira mladog branitelja novoproglašene države od spomenute agresije, hosovca Anušića kao „ekstremista“. Jugoslavenska nacionalistica proglašava hrvatskog nacionalista „ekstremistom“. Tempora, mores! Pa gdje mi to, u kojoj mi to državi i pod čijom mi to vlašću danas živimo i koje su nam to vrjednote glavne i zajedničke kao formalno slobodnoj i samostalnoj naciji?!

Zdavko Gavran/Hrvatsko nebo