Davor Velnić: Podcijenjeno šarlatanstvo

Vrlo je teško upravljati obiljem i paziti da se raskoš posjedovanja ne pretvori u pakao obijesti. Još je teže krotiti teror individualizma koji se u posljednjih dva stoljeća pretvorio u parareligiju samodopadnosti te postao imperativ i dominantan kult ove posrnule judeokršćanske uljudbe. Ishodište nesreća je u masovnoj pohlepi za obiljem. Oskudica je samo nemilosrdni učitelj i prirodna selekcija najupornijih.

Britanski okultist, Alister Crowley, član hermetičkog reda „Zlatne zore“, svojom je The book of the Law (1905.) odškrinuo vrata nečem zastrašujućem: golicavoj nelagodi i mističnom bezboštvu. Najpoznatija misao iz te knjige glasi: …Čini što te volja, to neka ti bude sav zakon. I ta je rečenica cjelovito opisala „napredak“ osrednjosti prema uzoholjeloj destrukciji očajnika gladnih sebe i obilježila dvadeseto stoljeće mahnita pojedinca  slobodnog od Boga i opsjednutog vlastitom neznatnošću. Označila jalov pokušaj nesretnika da bez mjere uživa u nasilničkoj slobodi i obećanoj jednakosti. Međutim volja (za moć?), smještena između žudnje i trepereće svjetlosti razuma, još se nije posve predala i ne prestaje izjedati i rušiti sve što joj se ne podredi. Njezina nepotkupljivost samo ponekad poklekne pred sajamskom magijom praznih riječi šarlatana i tada se osvećuje podjednako svojim dobrotvorima kao i onima koji su je varali i zakidali.

Gdje god sam našao ono što živi, našao sam i volju za moć, a u volji sluge našao sam volju za gospodarenjem. Slabijeg nagoni da služi jačem, njegova vlastita volja da postane gospodar onom slabijem; volja ne može opstati bez užitka, proročki najavljuje Nietzsche u Zaratustri. No nije to tek bezumna sila zaljubljena u sebe samu i kredo umišljenog egoista na kojeg računa Crowley, nego prva misao života; zaglavni kamen naše iskonske prirode i živoga mesa. Tijelo nije zaraćeno s umom, ali se s njime ne prestaje trviti i jednako častiti. Svijet kao našu opipljivu predodžbu prepoznajemo kao volju još od onog trenutka kad smo kao jedan jedini spermij pobijedili sve ostale, tisuće njih i prvi dosegli cilj, tj. začeli život. I nije volja za moć trzaj nemilosrdnog častohleplja niti Nitzscheov filozofski pronalazak s pomoću kojeg se stvarao nacizam i regrutirali nacisti, već velika utrka oplodnje svijeta i neprestano posezanje za životom.

Crowleyejeva rečenica Sâm sam i nema Boga gdje sam ja, priskrbila je individualizmu prije đavolja krila šišmiša nego božja krila golubice. U svome svijetu ja sam gospodar i svi su drugi uljezi… nije nastavak Nietzscheove Ljubite napokon bližnjega svoga kao sama sebe – ali budite mi oni koji sami sebe ljube. Crowley emancipira prosječnost i opravdava nedarovitost. Nikome od tako „emancipiranih“ nije palo na um da na taj način svoju beskorisnu prosječnost ograniče na sebi slične, a sebe zatvore u tamnicu uzaludnog čudaštva. Za Ayn Rand (Alisa Zinovjeva Rosenbaum, 1905.-1982.), a njen utjecaj u Americi i danas je skrovit, potajan, ali znatan, svaki oblik podaničkog „mi“ postaje neprihvatljiv i pretvara se u nepripitomljeno, samodopadno i autoreferencijalno „Ja“ svojstveno tankoćutnom monoteističkom Bogu. Grijeh opačine i sebičnosti postaje poželjna vrlina promjenom kršćanskog naputka: Ljubi bližnjeg kao samoga sebe, u ljubi samoga sebe. Nietzsche je nažalost korektiv okultnom šarlatanstvu, masa s urlika želi preći na (ne)djelo. Dok Crowley čovjeka pretvara u cirkusku čimpanzu, Nietzsche ga (voljom za moć) vraća Božjem licu. Težina je korijen lakoći, bez nje nitko sebe ne doseže.

Za veliku povijest i školske udžbenike i Crowley i Ayn su marginalci, isto kao i okultist i osnivač Sotonističke crkve Antun Le Vey (1939.-1997.), nimalo bezazlen i bez utjecaja. Upravo suprotno; indikativno je da su mnogi današnji globalni milijarderi i dinastički političari konzumirali spomenute i druge slične autore i pod različitim krinkama usvojili njihova „učenja“, često se predstavljajući filantropima. Svaki „Romanov“ na svom noćnom ormariću (desnom ili lijevom ramenu) ili pod svojim krovom ima svog Rasputina. Nakon tezauriranja krezovskog bogatstva u svom vlasništvu imovina postaje vrst profanosti i cijeli pothvat hiper bogaćenja traži smisao nekakvog ovozemaljskog poslanja. Besmislice okultnih šarlatana lako pronalaze put do njihovih izgubljenih duša. Svi su ti okultni šarlatani, autori šokantnih besmislica, zarazili karizmatičnost individualizma agresivnim egoizmom tvrdeći da čovjek može postići puni potencijal samo ako se predano posveti sebi i svojoj sebičnosti.

Uvjereni da je pojedinac dostatni provoditelj vlastite volje, pokazali su da se takav individualizam žudi suočiti s tamom čak i uz cijenu posvemašnjeg raspada. Takav čovjek želi zaplesati sa silama o kojima ništa ne zna, ali ih je čovječanstvo itekako iskusilo i malo kad, zapravo prekasno prepoznalo. Kod mnogih su ti opsjenari napravili pravu pomutnju i ostavili ponekad jedva primjetan, ali dubok ožiljak. Najavili su i promovirali nadolazeća vremena slijepe vjere u čovjeka kojima Bog više neće biti potreban, ideju sličnu ortodoksnom komunističkom vjerovanju u aksiomsku istinitost marksističke dijalektike kao podlozi za svaku društvenu promjenu bez obzira na posljedice u milijunima likvidiranih. Sve odveć tipično i prepoznatljivo za ateističke diktature i fanatičke sljedbe autokratskog ega, koje svoje krvavo lutanje između prošlosti i budućnosti završavaju padom u bezdan. Individualizam je ipak previdio da je pojedinac znatno složeniji od tisuća „najnovijih znanstvenih istraživanja“ i definicija raznih duhovnih škola. Okorjeli grešnik samodopadnosti i njegov šegrt, naduta vreća sluzi i spomenik slabosti, uvijek su spremni proždrijeti, bilo da se radi o plijenu ili čistoj zabavi.

Porastao je osjećaj moći i doseg želja, izmaštana sloboda došla je nadohvat oka i opipa, prava su naplavila svijet, a obaveze su presahle i povukle se u korita. Religija se izjednačila s prakticirajućom vjerom i prašnjavim obredom, da bi se danas srozala na vjerski turizam!

Kad je Crowley u svojoj kratkoj poslanici, Liber OZ, napisao …Čovjek ima pravo ubiti one koji bi stali na put ostvarenja njegovih prava i …Sućut je kraljevski porok, zato zgazimo nesretne  i onemoćale, to je zakon jačega, to je naš zakon i radost svijeta – put u fašističku, nacističku i boljševičku tiraniju bio je trasiran. Plod ogorčenosti i bjesnila dočepao se batine, povijesni sastojak koji je još nedostajao sveo se na krotkost stada koje se raduje šarenoj livadi punoj mirisnih obećanja. Čovjek je izjalovljen pokušaj prirode, palo je na pamet Ernstu Barlachu (1870.-1938.). Već sam veoma rano čovjeka doživio kao nakaznoga …odvratno, sve dok mi nakaznost prirode, njezina prljavština nije doprla do svijesti, nastavlja Franz Marc (1880.-1916.) ložiti pohlepne nezadovoljnike. Vjerojatno je riječ o ognjenom mladenačkom zanosu autora i pozi mladenačke nesigurnosti što hoće prerano sazrjeti i voditi sljedbu; o vrsti inicijacijske mantre ekspresionizma, dadaizma, nadrealizma i drugih „izama“, raznih promotora šoka, traume i tjeskobnog zadovoljstva. Ujedno je to i zaziv Revolucije koja će gazeći nepravdu stvarati nove i još veće, a potkradajući judeokršćansku umjetničku i civilizacijsku tradiciju, za sebe dohvatiti bar nešto od mrsa.

Na domišljatom incidentu i spretnosti razni su „izmi“ stekli ime, slavu i pripadajuću materijalnu korist. Ta prokletstvom priželjkivana slava nastaje iz zamagljenih ambicija, izmišljaja i selektivnih uspomena, redovito u službi neutješivog egoizma. Takav joj je i pepeo.

To je ozračje i (zlo)duh vremena Belle Époque i prvih desetljeća 20. stoljeća koji je ravnodušjem pripremio ljude na milijunske brojke ubijenih u dvjema najvećim svjetskim klaonicama, Prvom i Drugom svjetskom ratu. Zapravo tajna Mannove Čarobne gore i svega onog što se zbiva „gore“, a smješteno je u paklenom podzemlju. Ni Montagneova (1755.-1825.) krvava misao žestoka koraka o sućuti (ambicijama, zlobi i porocima) ne ulijeva spokoj groznoj budućnosti giljotiniranja i masovnim likvidacijama. Unutar same sućuti osjećamo, ni sami ne znamo koliko gorko-sladak zao užitak dok promatramo kako drugi pati: djeca to osjećaju.

Pokušaj da se luciferskim bljeskom dospije u srž apsurda, u paradoks koji je istinitiji od istinitog, i bez trunka oklijevanja ili stida jako je rizičan, ali okultni šarlatani negdašnji i sadašnji uopće za čovječanstvo ne mare. To je opaka dijagnoza lažnih proroka čovječanstva bez obzira o kojem je stoljeću riječ.

Sve je to na razdjelnici 19. i 20. stoljeća odjekivalo pomalo pritajeno, poput topota malene mračne sljedbe očajnih, a opet odveć ljudsko, prihvatljivo i odbojno kao i sajmeno variranje Nietzscheovih tema. Nietzsche traži razlog zašto se čovjek mora nadvladati, dočim Crowley i slični mračnjaci  i ekshibicionisti od svojih šokovitih rečenica rade cirkusku točku i žele što uspješnije prodati svoj inkarnirani lik upućenog maga. I uspijevaju, pokazalo se da ne postoji pravedan revolucionarni poredak i sjajna revolucionarna budućnost, postoji samo ideologijom poduprt režim, sveti birokratski nerad i šizofreno ludilo giljotiniranja, torture i masovnih pogubljenja. Bolja budućnost i napredak samo su opasne tlapnje u nizu i masama podmetnuta opsjena.

Patološka prevlast individualnog (na mjesto božanskog) brzo se ukorjenjivala kod sljedbenika bezbožnih tiranija i preobrazba nacije u vojnike Partije uskoro je bila zgotovljena. I Benito Mussolini i Adolf Hitler svoje su imperije tiranskog jednoumlja predstavili zabrinutoj  upravljačkoj klasi i poratnoj liberalnoj demokraciji kao učinkovit otpor Lenjinovoj diktaturi proletarijata. Radništvu su se približili  socijalističkom retorikom bezgrešne pravednosti i opsjenom jednakosti. Mussolini je za svoje ideje uspio pridobiti dobar dio ljevičara, čak i komunista (aktivista Socijalističke internacionale), dok je Hitler išao na „povratak povjerenja“ posve uvjeren, kao i njemački ratni veterani, da je Njemačka žrtva nepravde i šire međunarodne zavjere i da nikako nije smjela izgubiti Veliki rat. Barem ne s onako ponižavajućim posljedicama. Želio je, i u tome u potpunosti uspio zavodljivom proročkom elokvencijom obratiti njemačku gospodarsku elitu i mladež doktrinom Mein Kampfa te uvjeriti ratnički njemački narod u zavodljiv sustav Vođe i rase.

Lukava obmana i poguban utjecaj Mein Kampfa nedovoljno su predstavljeni mladim naraštajima; zapravo je knjiga na krivi način ocrnjena i nepotrebno zabranjena kao da je riječ o tajnama hladne fuzije, pa se znanstvenici i političari plaše da će doći u ruke teroristima. Malo tko danas želi proniknuti u tajnu paklene zavodljivosti te opasne knjige, kao da će joj nečitanjem i zabranjivanjem nauditi ili smanjiti moć. Tog zavodnika među knjigama treba na pravi način raskrinkati i pokazati da se ispod podilaženja masama kriju okovi sužanjstva i nakaznost demona.

Sjeme suvremenih diktatura bilo je posijano. Jedan propali umjetnik koji nije prošao prijemni ispit na Umjetničkoj akademiji, dodatno opsjednut spašavanjem zapadne kulture sačuvane u nasljeđu glavnoga grada Habsburgovaca, postaje dijabolični političar i započinje političku agitaciju svim sredstvima. I objavljuje rat protiv svega što ugrožava indoeuropsku prošlost plavookih Arijaca. Neostvareni umjetnik Hitler oduševljava se s arkhé, uvjeren da će svojim maskeratama odlučnosti i traversijama junačke smrti doseći ishodište i prijeći prag početka te uploviti u mitska vremena prije nego su napisane iskonske knjige svijeta.

S nastupajućim boljševizmom i njegovim povijesnim dvojnikom nacifašizmom došlo je vrijeme da čovječanstvo upozna i konzumira zlo ravnodušnosti u krajolicima napuštenosti i očaja. U gulazima i na stratištima ne završavaju ljudi osuđeni na smrt, već oni koji odbijaju očinsku ljubav Vođe. Da bi sebe sačuvali od nakaznog postojanja, mnogi su spremni prihvatiti vlastiti nestanak. I koliko god Crowley i njegova sorta pokušavao porok zamijeniti s vrlinom tek su sjecikesa Lenjin i propali sjemeništarac Džugašvili pokazali okrutnost koja se ukorijenila 1917. i traje do danas ne samo kao ideološki predložak već kao sloboda u ničemu i jednakost u zločinu.