Dinko Pejčinović: “DAYTONSKE ZABLUDE”

utorak, 25. studenoga 2025.

Trideset godina prošlo je otkako je u američkom gradiću Daytonu postignut mirovni sporazum, pa je sazrelo vrijeme da se o tom događaju kritički progovori i raskrinka kojekakve zablude. Prvo i osnovno, sam sporazum nije donio mir! Mir su omogućile uspješne vojne operacije Hrvatskih snaga, od Bljeska i Oluje do Maestrala i Južnog poteza, bez kojih nikakvih pregovora ne bi ni bilo. Oni koji to zaboravljaju zapravo pokušavaju osporiti ključnu ulogu Hrvata u tadašnjim zbivanjima, pri čemu se redovito prenaglašava američka pomoć i utjecaj.

Realno gledano, s Amerikancima ili bez njih, Hrvati bi svakako oslobodili Hrvatsku, a moguće je da bi i Hrvati u Bosni i Hercegovini znatno bolje prošli u
naknadnom dijeljenju karata. Najgore što se Hrvatskoj moglo dogoditi 1995. nije vojni poraz, nego prihvaćanje „kompromisnih“ rješenja, poput plana „Z-4“, odnosno stvaranja nekakve srpske autonomne pokrajine. Srećom, predsjednik Tuđman bar u tom pogledu ostao je tvrd, što se ne bi moglo reći kad je u
pitanju susjedna BiH.

Čuvari Federacije

Neki strani, a i domaći, stručnjaci za Bosnu i Hercegovinu smatraju da je Hrvatima u Daytonu nametnut zadatak čuvanja bosanskih Muslimana od islamskog ekstremizma i stvaranja prve muslimanske države u Europi. Dosadašnja politika međunarodne zajednice, u prvom redu Amerikanaca, ne opravdava tu tezu. Ponajprije, sami Hrvati previše su malobrojni da bi ispunili zapadna očekivanja. U nekim kantonima-županijama Hrvata uopće nema ili su samo simbolično prisutni. Prema posljednjem popisu stanovništva Muslimani su tri puta brojniji od Hrvata! Uzevši u obzir samo taj podatak, jasno je da Hrvati nemaju snage nadzirati Muslimane-Bošnjake ni u (mješovitim) županijama, ni u Federaciji, ni u državi. Osim toga, „zapadnjaci“ su do sada bezbroj puta pokazali da im do hrvatskih interesa i prava nije nimalo stalo; u svakom sporu između federalnih partnera stali su na stranu jačeg i agresivnijeg. Cilj takve politike bio je uvijek isti – smanjiti brojnost ionako malobrojnih Hrvata i prisiliti ih na iseljavanje. U tom pogledu najuspješnijim se pokazao austrijski „Visoki predstavnik“ Valentin Inzko, u čijem se dugotrajnom mandatu iz BiH iselilo sto tisuća Hrvata. Dodamo li tome i izjavu stanovitog američkog diplomata koji je kardinalu Puljiću rekao da se Hrvati u BiH trebaju asimilirati ili iseliti, kako se to uklapa u priču o „korisnim“ Hrvatima koji čuvaju Federaciju od islamizacije?!

Daytonski dobitnici i gubitnici

Omiljena teza mnogih analitičara je da su Srbi u Daytonu dobili previše prava i teritorija, dok su druga dva naroda teško oštećena. Doista, iz hrvatske perspektive uspostava i međunarodna verifikacija srpskog entiteta doima se kao nezaslužena nagrada za etničko čišćenje. S druge strane, Muslimanima
nimalo ne smeta što su „prisiljeni“ dijeliti vlast s Hrvatima u Federaciji, koju doživljavaju kao svoj entitet, baš kao i Srbi Republiku Srpsku. I Hrvati bi
Federaciju doživljavali kao svoju kad ne bi bilo stalne borbe za osnovna nacionalna prava!

Kako stoje stvari s razdiobom teritorija u Daytonu i nakon njega? Srbi su dobili 48% BiH, Federacija 51%, a zajednički distrikt u Brčkom 1%. Što se tiče kvalitete
teritorija, prema tadašnjim mjerilima najbolje su prošli Muslimani. Od šest najvećih gradova dobili su četiri i pol (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, istočni
Mostar), Srbima je pripao samo jedan veći grad (Banja Luka), a Hrvatima tek pola Mostara! Takva razdioba očito je nepravedna, ali je, začudo, nitko ne
dovodi u pitanje?! Uporno se trubi o „polovici Bosne“ koja je nezasluženo pripala Srbima, iako velik dio njihovog entiteta otpada na bezvrijedni krš, brda i
planine, pasivne predjele u kojima više nitko ne živi. Upravo je nedostatak urbanih središta natjerao bosanske Srbe da, uz pomoć Srbije, osnuju novi grad
nadomak Sarajeva, tzv. srpsko Sarajevo. U vremenima neposredno nakon DMS- a nitko nije slutio da bi takav projekt uopće mogao zaživjeti!

Pogledamo li širu sliku, moglo bi se reći da je DMS oštetio sva tri naroda; Muslimane u istočnoj Bosni (Podrinju), Srbe u zapadnoj Bosni, a Hrvate u Posavini. Unatoč tome, na listu daytonskih dobitnika možemo, pokraj Srba, slobodno staviti i Muslimane-Bošnjake, dok su Hrvati, zasada, jedini gubitnici. Nadajmo se da će, uz pomoć Hrvatske, i ta povijesna nepravda konačno biti ispravljena!

Autor:Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo