Davor Velnić: O jednoumlju, zlu i odgovornosti „malog običnog čovjeka“ kao podložnika kojem je važno „biti uz vlast“

Toliko se sluganskog zla i raskošne ružnoće skupilo među Hrvatima da je teško naći Sinaj tako velik i nepristupačan, pustopoljinu toliko negostoljubivu i napornu, da bi udomila i potom isprala svu zasjelu zluradost. Narod preplavljen izdajicama, kojima je užitak gledati patnju sunarodnjaka, zaslužuje dugi hod iskupljenja. Još je teže naći nekolicinu koji su danas usamljeni, ali će sutra stvoriti jedan narod i ostvariti viziju stabilne budućnosti. Bez proroka i nekolicine čistih besmisleno je otisnuti se u samostalnu budućnost, jer… lako se zaluta, a (sinajska) potraga za iskupljenjem u tom se slučaju pretvaraju u običnu skitnju malodušnih čergara i dokonih lutalica pretvorenih u oportuniste. U trenutku kada u svijetu zavladaju tama i nered, na svjetlo će iskoračiti istinski vođe – piše u svojoj novoj kolumni na portalu misao.hr književnik Davor Velnić pa nastavlja:

Zlo i nakaznost stigli su u Hrvatsku infekcijom bizantizma – uzoholjelog sluganstva žednog sebe, a komunistički prakticirajući ateizam (antikatolicizam) to je sluganstvo samo ojačao i opremio trajnom izopačenošću, dodatno ga obogativši prezrivim ravnodušjem i trajnom podlošću. Zloba i zluradost ugmizali su u ljude kad je prignutost tzv. malog običnog čovjeka oduševljenog Revolucijom i povikom – „jednakost za sve!“, pomislila da se njezini puleni mogu pljačkom pogospoditi i postati gospodarima – kao što su „osloboditelji“ 1945. krvavih čizama i opanaka ušli u gradske stanove i „kulačka“ seoska imanja te umislili da su nacionalizacijom postali drugarska gospoda.

Srednja klasa ne nastaje konfiskacijom i grabežom!

U početku su se nešto odupirali opljačkanim civilizacijskim dostignućima (samo kako bi pokazali svoju revolucionarnu dosljednost) da bi malo potom prihvatili građanske manire umislivši da navlačeći kostime građanstva, s vremenom se mogu uljuditi i postati građani. Ne mogu, nisu i nema preskakanja. Postali su paradne nakaze u lošoj predstavi. Moramo biti ljudi da bismo postali građani, davno je takvima poručio Samuel Taylor Coleridge (1772. – 1834.) i nije nimalo pogriješio.

Teško je i nemoguće onom prvom „osloboditeljskom“ ešalonu, njihovoj djeci i unucima, tako zvanoj zlatnoj mladeži proleterske revolucije, zaogrnuti se gospoštinom koju su njihovi preci rafalima sasjekli. Uvijek nešto izdajnički zaostane zapamćeno u usudu i neminovno u nasljeđu; koliko se god trsili navlačenjem na sebe otmjene građanskih kostima, ostaju grabežljivci i bivajući na otmjenim, ali otetim, adresama sa sobom i u sebi nose loše znamenje biblijskih razmjera. Poželjna srednja klasa, dragocjeni društveni sloj na koji u predizbornoj kampanji računaju sve političke stranke, ne nastaje konfiskacijama i grabežom. Srednja klasa je (uz dosta sreće) plod društvenih procesa i obrazovanja u nekoliko naraštaja, a njeno (diskretno) napredovanje na društvenoj hijerarhiji ne smije biti plod zločinačkog zajedništva.

Privrženici diktature jednoumlja razbojnički su prigrabili vlast

Previše je toga kod „osloboditelja“ u životu zamračeno i namjerno preskočeno, međutim tuđa krv na rukama predaka i kod potomstva teško je operiva, i samo ponekad dobrim djelima iskupljenja. Teško je zločine privesti osobnom i kolektivnom zaboravu ili ciljano računati na kršćansko milosrđe. Uvijek netko pamti, a usud nemilosrdno podsjeti. Pamćenje nema gospodara. Jer negdje je ostalo neizbrisivo utisnuto i postalo grimizno neumoljivo. Možemo i smijemo kršćanski oprostiti sedamdeset puta sedam, ali se nijedan zločin ne smije zaboraviti ni oprostiti prije nego se zadovolji pravda. Ako treba i mačem odvojiti zločinca od zločina, još uvijek preostaje dovoljno mjesta i za pravdu i za milosrđe, a da se ništa od povijesne istine ne zagubi i ne iskrivi, nego posloži kozmološkim poretkom: kako gore, tako i dolje; što unutra, to i vani.

Najustrašeniji su postali sužnjevi tirana i civilizacija komunizma je postala štenara, a podanici ucviljeni i pregladnjeli psi. Bezbožne sluge željne makar i mrvica vlasti postali su privrženici diktature jednoumlja i razbojnički su prigrabili vlast. Ta njihova halapljiva žeđ iz utrobe Revolucije nije nikad nestala. Samo se jačala i tražila gutljaje svježe krvi. To je sâm početak prakticirajućeg zla, jer želja je u opreci s nužnošću i nepredvidivo je opasna kad je čovjek želi samo za sebe: sve zalogaje niz vlastito grlo. Malo je trebalo, a onda se zlo en masse ukorijenilo među male obične ljude slične insektima; priproste neradnike i ambiciozne zabušante sklone ulizivanju i pritajeno željne moći. Uvuklo se u samoupravne sporazume uredbe, naputke poslovnike… s vremenom pretvorilo u zlobnu malu snagu sve većih i nedodirljivih ovlasti, u metastazirajuću birokraciju samoupravne svakodnevice. I do danas je sve to ostalo ukorijenjeno u dušama robova. Uvijek ima nečeg bolnog u prizoru profanog nerazumijevanja, u samouvjerenoj pozi ništarija, neznalica i bezbožnika, nečeg zatirućeg i groznog u njihovim ovlastima. Veličanstveno svjestan svega što ga okružuje i utješno nedodirnut svime što normalnog razdire, danguba zviždi i dokazuje koliko su nehaj i nebrižnost u službi koristoljublja među naizgled „običnim malim ljudima“.

Važno je biti uz vlast; bez uporišta u svetomu, čovjek je postao plijenom vlastite slobode

Demokratskim promjenama 1990. taj „mali običan čovjek“, u komunizmu promoviran u samoupravljača i „poštenu inteligenciju“, izgubio je nešto dragocjeno – ne samo osjećaj „posuđene“ moći, već pravo ubojito oružje: privilegij denuncijacije. Uhodani način da iz potaje može trajno nauditi svojim neprijateljima. Ljudi pretvoreni u suradnike/potkazivače/doušnike Udbe (u Jugoslaviji cca 250 000) za cijenu jedne kave ili poništene kazne krivog parkiranja i malo laskanja nisu žalili truda – i strah se ukorijenio. S demokratskim promjenama tome je došao kraj, ali je ostala žeđ za drukanjem i stari trzaj zluradosti. Istina, doušnici onog tipa više nisu na cijeni, ali ostale su neraskidive stare doušničke križaljke koje prelaze s oca na sina i ostaju u obitelji. Sada su na cijeni stranački prebjezi i uvijek dobrodošlo laskanje. Važno je biti uz vlast.

Pomodnost ateizma i prekuhana razumnost na globalnoj razini odveli su čovječanstvo daleko od očinskog zagrljaja viših načela zapisanih u iskonskim tekstovima: ljudi su ostali bez savjesti u sebi i bez svijesti o sebi. Izgubili su predodžbu o onome što bi trebali biti i što činiti. Svjetlo srca prenijeto u razum prestaje svijetliti, tinja i uskoro utrne. To je to toliko spominjano pomračenje uma i odsutnost svetosti ponad čovjeka. Ako se diskurzivno razmišljanje usmjeri prema iskupljenju i božanskom, postaje začetak duhovne sljepoće, neizbježne društvene katastrofe i moralne propasti. Budući da tehnologija napreduje, umišljamo si da stvaramo odgovarajući napredak u cjelini. Budući da imamo znatnu moć nad neživim stvarima, uvjereni smo u samodostatnost i vlast nad svojom sudbinom i dušama, a budući da nam je pamet dala tehnologiju i moć, vjerujemo, usprkos svim dokazima koji upućuju u suprotno, da samo trebamo nastaviti biti još pametniji, na još jednostavniji način kako bismo postigli društveni red, međunarodni mir i osobnu sreću (Aldous Huxley, 1894. – 1963.) Tek sada, bez uporišta u svetomu, čovjek je postao plijenom vlastite slobode; sužanj samopotiskivanja i žeđi pohlepe, tjeskobe i straha pa nije teško dočarati epilog bezglave zabave, hedonizma i moralne plitkosti. Čak i kad je na djelu stara ideja (Matthew Arnold) da se Boga zamijeni kulturom kao visokim civilizacijskim dosegom. Mnogi bi se rado oslobodili Boga i zaboravili svoju prošlost, ali su odricanjem s njim ostali u nikad nepriznatoj ovisnosti.

Emancipaciji ne pomaže akademska pamet

Bezboštvo i pozitivizam toliko su se globalizacijom ukorijenili i ojačali da se uljudba judeokršćanstva još dugo neće osloboditi otrova prakticirajućeg ateizma, njegova pitonskog stiska i opojne tlapnje o jednakosti. Spasitelji judeokršćanske civilizacije neće biti ni razmažena javnost pretvorena u potrošačku masu ni srdžba uljuđenih, zasigurno ne pijetizam tzv. intelektualne elite i ocvala patetika zakasnjelih pjesnika; još manje će politikanti i stranački moćnici ili purpur visokog svećenstva donijeti svjetlo slobode. Emancipaciji ne pomaže akademska pamet ovjenčana visokim naslovima, basnoslovni novac filantropa ili sveučilišna dociranja – tek prisebnost duha i zanos osobnog čina imaju nekakve šanse. Samo oduševljenje onog tko odbija živjeti u marvinskoj trezvenosti i kakofoniji malograđanštine, onaj tko će Slobodu, a ne đavla izvući iz vlastite utrobe, može „malom običnom čovjeku“ skinuti obrazinu.

Mrzovolja, ogorčenost i prazna samouvjerenost prepoznatljivi su atributi djelatne ideologije revolucionarnih gologuza. Nadojeni tiranskom vlašću, a pred biološkim zalazom, sada njihovo ideološko i biološko potomstvo učvršćuju vlast i nastavlja kriti zločinački početak, sve ono što nikad iz utrobe zločina ne smije izaći na svjetlo dana. Zlo se raširilo i ukorijenilo okomito i vodoravno, umrežilo i uvuklo u naizgled nevažnim i običnim mjestima; pritom je navuklo masku podmukle običnosti i ohole samouvjerenosti. Za trenutak zaboravimo ministarstva i državne ustanove, zavirimo u neprozračene čekaonice i beskrajne redove ispred, strogo zatvorenih vrata (Ne kucati!), sjetimo izlizanih šaltera i mrguda i obješenih lica; zamolbi u najmanje šest primjerka ovjerenih… bezbrojnih formulara, potvrda, ovjera, izjava, apostila… trajnog nepovjerenja mrzovoljne birokracije, certifikata i taksenih marki. I već otrcano, a isto tako neizbježno pitanje iznemoglih: imaš li koga…

Inicijacijsko pokoravanje birokratskoj svevlasti pod visokim autoritetom jednostranačke državne vlasti

Najgora je okrutna birokratska domišljatost i krotkost ropskih redova, mudrovanje nedodirljivih birokrata i ono trajno „ne može“ kao univerzalni odgovor. Pokornost i strah prignutih pretvoreno u osvetničku mrzovolju, i posve nepotrebno maltretiranje, postalo je inicijacijsko pokoravanje birokratskoj svevlasti pod visokim autoritetom jednostranačke državne vlasti. I tako do samog vrha piramide samoupravljačke hobotnice, koja i dalje žari i pali činovničkom hrvatskom svakodnevicom, pa sve do arbitara ideološke pravovjernosti nekih novih-starih interesnih mreža, podzemnih crvenih komiteta i nikad do kraja ugašenih partijskih ćelija.

Komunizam je svoju je birokraciju sakrio iza punih uredskih vrata i stvorio carstvo hodnika, šaltera i čekaonica, a na šaltere postavio najkrvoločniju birokratsku zvjerad. Taj sustav uspješno je preživio (polu)demokratske promjene u Hrvatskoj, privatizaciju i tranziciju… sve što se zbilo i što se tek treba dogoditi. Bez iznimke sve su to recidivi negdašnjeg socijalističkog samoupravljanja, a danas njegovi epigoni posjeduju tu svemoć iza punih vrata i prijetećim porukama na njima krote neposluh, uvijek u ime vladajućih, tko god oni bili. Ustroj vlasti grozi se pomisli da bi netko mogao proviriti u neprozirni ugao njihove sinekure i vidio što ne rade.

Osobna hrabrost kažnjava se kao opstrukcija sustava

Taj neprestano nezadovoljan „mali običan čovjek“, željan sinekurnog nerada i dobre plaće, ostaje ona pretpostavka koja prethodi crno-crvenim diktaturama nacifašizma i komunizma, i nastavlja krijepiti utopiju o jednakosti i veličati obmanu o slobodi. To više nije vlast nad narodom nego gutanje ljudskosti, gozba kanibalizma i pretvaranje čovjeka u insekta, a državu u megatermitnjak. I ništa se nije promijenilo tzv. demokratskim promjenama u Hrvatskoj, samo se konformizam slavi za vrlinu, a osobna hrabrost kažnjava kao opstrukcija sustava. Godine 1945. bilo je uspostavljeno carstvo ispodprosječnosti i straha, a ustavom je bila zajamčena mogućnost parazitiranja poznato kao kraduckanje. Kraljevstvo nekompetentnosti i neznanja sakrivano je iza dobro zatvorenih vrata, a birokratsko isljeđivanje punih čekaonica ustrojeno je na svim razinama.

Kafkijansko ozračje „Procesa“ davno više nije književna fikcija, postalo je opipljiva svakodnevica. Vlast do posljednjeg daha brani kutak privilegiranih gdje se pod njezinim visokim pokroviteljstvom na miru mogu ubijati radni dani, godine i insekte u čekaonicama držati u nespokojstvu. Činovnička Hrvatska bezbrojnih ureda sakrila se iza punih vrata; krmeljiva, mrzovoljna i degutantno beskorisna, čeka po zapovjedi i neprestano odgađa.

Čovjek što svijet podvrgava svojoj volji nije toliko opasan koliko staložena uljudna podložnost

Nacifašističke logore i boljševičke gulage nisu vodili posebno obučeni krvnici, nego sasvim obični ljudi prijeratne Italije, Njemačke i Rusije odani nacističkoj, fašističkoj i boljševičkoj Partiji. Svi oni pretvoreni u stjenicu i larvu, u zombija i strojni alat torture krotko su prihvatili i slijedili objavu zla i sve to vrijeme vodili uredan obiteljski život. Podmukla kućna šutnja postaje alibi savjesti čovjeka pretvorenog u gmaza i jamac dobro obavljenog „posla“. Po zloćudnosti čuvena Hrvatska šutnja samo je derivacija iste. U praksi ubojica masa sredstvima industrije i prijeratni otac obitelji jedan je te isti čovjek (Gunther Anders, 1902. – 1992.) Doista, bolje je još zla činiti, nego sitno misliti, zapisuje Nietzsche i šokira javnost koncem 19. stoljeća, jer predosjeća i zna da će najveća zla počiniti naizgled „običnost“ poput milijuna potkožno gnjevnih „malih običnih ljudi“. Redom i poretkom ushićeni nacifašist ili boljševik oskudne biografije pretvoreni su u capoa, Sonderkommandosa ili golootočkog „sobnog starješinu“. Njihove ruke, što revnošću predanog krvnika premašuje normu, nositelj su najbrutalnijih ideologija. Jer norma je zahtjevna i samo se udarništvom u zločinu ostvaruje i premašuju zacrtani zločini.

Čovjek što svijet podvrgava svojoj volji nije toliko opasan koliko staložena uljudna podložnost, koja samo na prvi pogled izgleda kao pomirljiva prosječnost i naglašena krotkost. Hinjena uljudnost i lijena, jedva primjetna sebičnost, krune masovni zločin. Pogotovo toliko hvaljena običnost koja tek pod maskom pomahnita i žudi izopačenosti. Ta „običnost“ ima nezavršene račune s poviješću (zločina) i opake parnice s toliko groznih suočavanja. Neprestano pred očima ta sažaljiva „običnost“ postala je slabo uočljiva, nevidljiva i bezazlena, ali je bila i ostala pouzdan alat svih totalitarizama i zato će joj uljudbe suditi.

Istinski vođa jest onaj koji nadilazi potrebu za priznanjem; mi takva nemamo

Najzahvalnija je maska dopadljive ludosti, s njom se najbolje preživljava ova konfuzna zbilja na pragu distopije. Ruganje i cinizam samo donekle spašavaju razum, sve do trenutka kad se tisuće maski i lica ne stope u nerazdvojivo jedno, u lice robočovjeka i kad krabulja toliko dobro prione uz lice da postaje obraz sâm. No, kad se prezrivost jednom stopi s ukočenom ravnodušnošću maske, povratak više nije moguć. Pod pritiskom pogubnih ideologija nacifašizma i boljševizma u svim njegovim derivacijama, sekularnost se izrodila u gorljivi prakticirajući ateizam. Proces religije Čovječanstva i egalističkih vizija jednakosti, započeti Francuskom revolucijom, trajali su cijelo 19. stoljeće da bi se nakazno dovršili Crvenim oktobrom 1917., maršem na Rim (1922.) i izbornom pobjedom Adolfa Hitlera 1933. – kad je Svijet trebao pasti pod osvajačkom čizmom nacifašista i boljševika.

Pokrovitelji tog monstruoznog plana nisu toliko „velike vođe“, rođeni od monstruma, koliko najopasniji stvor koji se šetao Zemljom: „mali običan čovjek“ u milijunima primjeraka. On je shvatio da kad se običnost kaplara (Hitler), sjecikese (Lenjina), propalog sjemeništarca (Staljin), lažnog bravara (Tito)… može popeti do pozicije vođe – onda je i na njega došao red da većom okrutnosti od vlastitog „ništa“ učini monstruozno „nešto“. I to je nakazna slika tiranina kojeg njegova milijunska sekta zove vođom. Međutim istinski vođa nije onoj koga se ljudi boje (i preziru), nije ni onaj kojeg vole i hvale, već onaj koji nadilazi potrebu za priznanjem. Mi takvog sina nemamo.

Povezano:

Ogledi iz prošlosti/Ivan Oršanić: Vizija slobode (cijela knjiga u pdf-u)

Davor Velnić/misao.hr/Hrvatsko nebo