Zdravko Gavran: Nije posrijedi nikakav srpski „udar“ na Plenkovića i Hrvatsku, nego sustavna manipulacija hrvatskom nacionalnom sviješću!
Vrijeme:11 min, 36 sec
’Film’ bi zapravo trebalo odmotati da bi se vidjelo što je sve prethodilo sadašnjem bolesnom, nenormalnom stanju hrvatskog društva, vlasti i politike – kada nešto što je gotovo ništa (tribine i nerazvidni prosvjedi malobrojnih s kapuljačama) zasjeni ono što je od toga neusporedivo važnije i posluži za problematizaciju Hrvatske i kriminalizaciju Hrvata. Pritom u retrospektivi sagledati novije ključne događaje: od agresije i obrambeno-oslobodilačkog rata 1991. – 1995. te Erdutskog i Daytonskog sporazuma, preko revizije Ustava i izbornog zakonodavstva u mandatu Račana i Mesića kojom je u interesu povlaštenosti manjinskih političara i suzbijanja hrvatstva dano manjinskim biračima (i održano pod HDZ-ovim vladama) da imaju, razmjerno, višestruko veća prava od ostalih birača, sve do današnjeg povlašćivanja (’etnobiznismenskih’, neokomunističkih) političara i skupina. I zapitati se kako to da do danas nije poništen očito protuzakonit ugovor, iz g. 2002., hrvatske vlade s „dijelom SPC-a u Hrvatskoj“. I istražiti i sankcionirati one koji ne dopuštaju izražavanje volje naroda u punini ni putem referenduma ni putem elektroničkog i dopisnog glasovanja. No nadasve i prije svega baviti se stvarnim nacionalnim sadržajima, budući da se Hrvatska sve više pretvara u sve prazniju ljušturu same sebe. I da je sve manje onakva za kakvu su naraštaji domoljuba i idealista živjeli i mrli i u kakvoj bi mlađi naraštaji poželjeli ostati, u njoj živjeti i nju voljeti i braniti.
Hrvatske domoljubne verbalne salve i plotuni sručili su se posljednjih dana i tjedana na glavu M. Pupovca, SNV-a, „Prosvjete“, SANU-a, Memoranduma 1, Medakovića, srpskog sveta“, „srpskih kulturnih centara“ i njihova programa, pa BIA-e, Vučićeve Srbije, četnika, srpskih zločinaca iz Domovinskog rata, srpskih provokacija i zloporaba, perfidnosti u odabiru datuma i sadržaja za tribine, izložbe i ostale manifestacije po „srpskim kulturnim centrima“ u Hrvatskoj. Ističe se da je riječ o smišljenoj provokaciji odnosno o „udaru kojem je krajnja meta Plenković i destabilizacija naše zemlje“ (I. Šola), pri čemu se tvrdi da je M. Pupovac „pročitan… – jer studeni je“. Evala! (Ako Pupovac nije već prije tri desetljeća ’pročitan’, onda je to za tako vrsna političkog analitičara više nego žalosno.)
Kada bi strani objektivan analitičar politike i medija u obličju diplomata, novinara ili obavještajca sve to objektivno promatrao i matematički egzaktno raščlanjivao, odvagivao i ispod svega podvukao crtu, morao bi u zaključku iznijeti da se Hrvatska nalazi na rubu destabilizacije i da je suočena s pravim pravcatim „udarom“, u kojem su združili snage i interese „unutarnji i vanjski neprijatelji“, tj. udruge odnosno vodstva udruga etničkih Srba u Hrvatskoj po tajnom planu moćne srbijanske sigurnosne službe BIA-e, srbijanskih akademika i političara.
Kakva bi to država bila i čemu služe mediji?!
To bi, naravno, bilo nebulozno, pa je razložno vjerovati da strani (doista strani, a ne „balkanski“) analitičari, dopisnici i komentatori iz „regiona“, stranici diplomati i obavještajci nisu toliko blesavi da u takve tvrdnje povjeruju. Naprotiv, i po izostanku ozbiljnih reakcija i po nedavanju medijske pozornosti svim ovim efemernim zbivanjima u stranim javnostima (osim, naravno, u srbijanskoj) možemo s pravom zaključiti da se svi oni hvataju za trbuh od prigušena i podrugljiva smijeha. Kakva bi to bila država, članica NATO-a- i EU-a, važan element europske arhitekture i sigurnosti, država izrasla iz prošlog rata kao obrambena pobjednica nad osvajačkim velikosrpstvom, kakva bi to u međuvremenu toliko ojačana država bila kada bi joj prijetio udar od nekakvih tribina ili od nekakvih mladića u kapuljačama koji mrava nisu zgazili, a kamoli prignječili kojeg Srbina ili policajca ili političara ili zlurada komentatora?! Kakva bi to država bila koja bi nakon svega viđenoga mogla u ovakvim okolnostima biti ugrožena od udarne pesnice manjinske šačice (Srba u Hrvatskoj ima po posljednjem popisu svega 3,2 % odnosno 123 892 na 3.871.833 prebivalaca) ili od susjedne Srbije, koja je kao agresor poražena u ratu prije 30 godina, a u kojoj se danas aktualna vlast jedva održava i koja muči svoje brige, a (veliko)srpstvom samo nemoćno maše da bi na nečemu gradila svoj legitimitet i uvjerljivost pred nacionalističkom Srbadijom?! Kakva bi to vlast bila koja bi strepila pred tobožnjim „udarom“ koji se odvija putem nekih sadržajno naoko kulturnih, a svrhovno efemerno provokativnih tribina po Hrvatskoj?!
Glasoviti poljski književnik najpoznatiji kao pisac vrlo pronicljivih i britkih aforizama, Stanisław Jerzy Lec, podastro nam je svojedobno i ovaj svoj aforizam: „Novinama zastiremo prozor kroz koji gledamo svijet.“ (Nekoć su siromašniji, koji nisu imali rolete ni tamne zastore ni novca za plave pak-papire, novinama prekrivali prozore kako bi zamračili prostoriju ili spriječili da ih u njoj sunce prži.) Tim aforizmom rekao je sve o negativnoj ulozi novina, štampe, tiska te svih ostalih modernih medija koji („medij“ znači posrednik, nešto što po srijedi, u sredini između dvoga) stoje između stvarnog svijeta i nas koji se, eto, „informiramo“ (latinsko-engleski glagol to inform znači ne samo izvješćivati koga o čemu, nego i u nj utiskivati nešto, in-form, tj. utiskivati mu u svijest određene sadržaje, dojmove, senzacije, tumačenja, ocjene, stajališta, viđenja).
Somnabulna buncanja i stvaranja slonova od mravi
Ta Lecova alegorijska slika odnosno metafora ključna je za razumijevanje i današnjega hrvatskog obzorja odnosno subjektivnih obzora kakvi se plasiraju odnosno nameću po raznovrsnim medijima. Stvarnost biva protumačena onako kako dominantnim snagama odnosno nemoćnim i frustriranim nezadovoljnicima u Hrvatskoj odgovara. Tumačenjem da je posrijedi tobožnji „udar“, a zaobilaženjem ili prešućivanjem pitanja tko aktivnosti koje sada gromoglasno žigošu kao „provokacije“, „destabilizacije“ i „udare“ godinama i desetljećima omogućuje, tolerira, štiti i plaća. Tako se stvara posve pogrješna percepcija i spoznaja o onomu što je doista posrijedi. Širi se pogrješno tumačenje onoga što se zaista događa odnosno ne događa.
Ljevičarski mediji (da ih nazovemo onako kako ih se općenito kvalificira) tumače sasvim minorna i bezazlena, nenasilna okupljanja nekih uglavnom mladih ljudi i maloljetnika, a sve na temelju isključivo „verbalnog delikta“ ili posezanja za određenim prijepornim simbolima – za koje ne znamo ni to jesu li se okupili spontano ili organizirano, te tko ih je eventualno organizirao ili platio da izvedu svoj performans povodom pojedinih događanja u nekim „srpskim kulturnim centrima“ – kao maligno i neizmjerno opasno i pogibeljno oživljavanje ustaštva i fašizma. To su somnabulna buncanja; ljevičarski komentatori imaju priviđenja i jedva su dočekali da od mrava načine zastrašujućega slona velikoga kao Medvednica, Plešivica i Biokovo zajedno. Ti i takvi mediji odnosno njihove političke perjanice bave se primarno jednim: njegovanjem odnosno izmišljanjem „hrvatske povijesne krivnje“, onim što se često naziva i „kriminalizacijom hrvatskog naroda“.
S druge strane, desničarsko-domoljubni mediji (da ih tako nazovemo kako ih se općenito kvalificira, osim što ih ljevičari označuju kao ekstremističke, profašističke, ksenofobične i slično) u najvećoj mjeri uzbuđuju se do te mjere da od mravića srpskih priredaba prave opake i krajnje opasne velikosrbijanske slonove veće od Avale, Kopaonika i Suve Planine zajedno. Pritom, i tu počinje zbiljski nacionalni problem i logički skok, uvelike zanemaruju temeljna pitanja o odgovornosti i krivnji za takvo stanje vladajućih u suvremenoj Hrvatskoj posljednjih godina i desetljeća, tj. o onima koje većinski biramo, a koji su za ovakve košmare najviše odgovorni i krivi. (Njihove skupove i tribine nitko i ne pokušava omesti ili spriječiti, ni s kapuljačama, ni bez njih!)
Udar na svijest o istinskim hrvatskim nacionalnim prioritetima, a time i udar na hrvatsku svijest, um i spoznaju
I ne samo to. I jedni i drugi mediji odnosno političke snage, stranke i (para)obavještajne službe i frakcije koje iza svekolikih medija stoje, plaćaju ih, promiču, propagiraju i održavaju čine pravi, istinski udar na svijest o istinskim hrvatskim nacionalnim prioritetima, a time i udar na hrvatsku svijest, um i spoznaju.
Svaki ozbiljan, razuman i pošten analitičar, urednik, komentator, kolumnist, političar, dužnosnik i stručnjak za ovo i ono u svakoj ozbiljnoj zemlji nikada ne bi novinama zastirao prozore nacionalne svijesti niti bi mrava proglašavao važnijim od recimo smrdljivog Martina, ose, (kineskog) stršljena ili čega još mnogo krupnijega i jačega. Svaka doista nacionalna svijest, a osobito na razinama onih s (navodno) najvećim znanjima, obrazovanošću i mjerodavnošću, ne dopušta da bilo kakvi sporadični i efemerni događaji, provokacije ili nečiji podmukli planovi dobiju prednost pred svim ostalim što je na prvim mjestima rang-liste nacionalnih prioriteta, tema i problema, strategija i operativnih programa. Niti doista odgovorna nacionalna svijest dopušta, niti pristaje na to, da se ’izvanredno stanje’ stvara iz gotovo ničega ili da ga se bez otpora i protumjera fingira. Niti se bavi naklapanjima i moraliziranjima, verbalnim osudama i histeriziranjima, prokazivanjima i pozivima na kažnjavanje… neutemeljeno na stvarnoj krivnji točno definiranoj zakonom. Niti olako poseže za ’topuzom’ (buzdovanom), da se spomenemo crnogorskog pjesnika i ’vladike’ (biskupa) Njegoša („Kome zakon leži u topuzu, Tragovi mu smrde nečovještvom.“).
Nego se svaka ozbiljna, odgovorna, istinoljubiva, pravedna i domoljubna svijest pita o uzrocima i okolnostima u kojima je uopće postalo (opet) moguće da ideološka i etnobizmismenska politbiroovska manjina manjine i pomisli kako bi mogla destabilizirati Hrvatsku ili sipati sol na još uvijek otvorene rane i ožiljke milijunima Hrvata i onih koji pamte što je bilo i koji s pravom i razlogom osjećaju i razumiju da je sve to skupa s Pupovcem i njegovima perfidna bezočnost na djelu. Umjesto da priznaju bilo kakvu vlastitu krivnju, iskažu empatiju prema žrtvama velikosrbijanskih politika, pobuna i agresija, žrtvama i među Hrvatima i među samim Srbima i među pripadnicima ostalih naroda u ’regionu’, umjesto da prođu razumljiv proces priznavanja krivnje i katarzu spram propalih i zločinačkih politika, vodeći političari Srbi radije provociraju Hrvate kako bi ih izazvali, da bi mogli opet trubiti ovdje i prema van o srpskoj „ugroženosti“, kao i prije i poslije 1990.
Ključni su krivci i prava tema oni koji omogućuju da se umjesto integracije provodi (opet) separacija Srba u Hrvatskoj
No za sve ’ustavne patriote“ svakako su neusporedivo važnije i vrjednije mnoge druge stvari, a ovo što se čini i što se time izaziva samo je prljava pjena, koju sve strane i stranke i političari i drugi akteri nastoje protumačiti tako da ju prikažu odnosno iskoriste sebi na korist ili sebi u prilog.
Kada bismo se zapitali što je danas, u ovim današnjim stanjima, svezama, odnosima i okolnostima, unutarnjima i vanjskima, najvažnije za hrvatske narod općenito i za Hrvatsku kao njegovu matičnu nacionalnu državu, koja je država i svih manjinskih pripadnika, tada bismo zacijelo nakon određene rasprave došli do manje-više usuglašenih zaključaka o rang-listi hrvatskih prioriteta te o rang-listi hrvatskih problema i potreba, neuralgičnih točaka i rak-rana. Tada na prva mjesta problematizacije nipošto ne bi izronili, po svojoj realnoj važnosti, „srpski kulturni centri“, sami po sebi, a ni oni koji su izrazili nezadovoljstvo njihovim postojanjem i djelovanjem, programskim sadržajima i trenutkom određenih aktivnosti. Nego bi pod svjetlo reflektora došli oni u hrvatskim vlastima i strukturama koji omogućuju da nelegitimni, od određenih središta moći kontrolirani reprezentanti jedne manjine djeluju tako da umjesto integracije Srba u hrvatsko društvo i kulturu uporno (opet) promiču separaciju Srba iz hrvatskoga društva i kulture – odvajanje od matične nacionalne kulture, koja gotovo nigdje nije monoetnična, nego je multietnična. Razumije se da se u uljuđenim i bližom prošlošću neopterećenim zemljama dovoljno poštuje i nečije etničko podrijetlo i identitet. Ali se ni u kojoj državi/naciji dobro ne gleda niti se tolerira one koji razbijaju nacionalno zajedništvo i bezobzirno tjeraju svoje partikularne interese. Pogotovu ako takvi nose hipoteku sljednika i apologeta agresora i pobunjenika protiv vlastite, u ovom slučaju hrvatske države, oni koji se nikada nisu odrekli agresorsko-pobunjeničkih politika i akcija protiv Hrvatske kao matične nacionalne republike odnosno države hrvatskog naroda.
O negativnom odnosu prema domoljubnomu i katoličkomu u živoj hrvatskoj kulturi da se i ne govori
A o zanemarivanju, potiskivanju, istiskivanju, obezvrjeđivanju, brisanju pa i kažnjavaju svega domoljubnoga i katoličkoga u živoj hrvatskoj kulturi od vlade, ministarstva kulture, HAVC-a, etabliranih medija i ostalih da se i ne govori… Za to nisu krivi Srbi ni njihovi predvodnici i manipulatori, nego politički i ostali establišment Republike Hrvatske. Ovolikom halabukom protiv SNV-a i toga što čini ujedno se prekriva odgovornost onih koji sve to čine i koji SNV-u omogućuju da uopće bude politički čimbenik, a ne samo organizacijski oblik za njegovanje identiteta, kulture i građanskih prava jedne manjine. Ne primjećuje se, odnosno prešućuje se, da godinama izostaju službene političke reakcije na svakojake provokacije od dodrinskih i prekodrinskih Srba, političkih tijela, ustanova i pojedinaca, a napose episkopa i patrijarha SPC-a. Šuti se o tomu da Plenković nije nijednom, osim sada kada je vrag odnio šalu, kritički išta rekao na račun protuhrvatskog srbovanja na tisuću i jedan način. I da se gotovo svaki put jako uzrujao i punitivno reagirao svaki put kada bi bilo taknuto u (takvo) srpstvo ili kada bi tko hrvatovao na njemu i njegovima „neprihvatljiv“ način.
’Film’ bi zapravo trebalo odmotati da bi se vidjelo što je sve prethodilo sadašnjem bolesnom, nenormalnom stanju hrvatskog društva, vlasti i politike – kada nešto što je gotovo ništa (tribine i nerazvidni prosvjedi malobrojnih s kapuljačama) zasjeni ono što je od toga neusporedivo važnije i posluži za problematizaciju Hrvatske i kriminalizaciju Hrvata. Pritom u retrospektivi sagledati novije ključne događaje: od agresije i obrambeno-oslobodilačkog rata 1991. – 1995. te Erdutskog i Daytonskog sporazuma, preko revizije Ustava i izbornog zakonodavstva u mandatu Račana i Mesića kojom je u interesu povlaštenosti manjinskih političara i suzbijanja hrvatstva dano manjinskim biračima (i održano pod HDZ-ovim vladama) da imaju, razmjerno, višestruko veća prava od ostalih birača, sve do današnjeg povlašćivanja (’etnobiznismenskih’, neokomunističkih) političara i skupina. I zapitati se kako to da do danas nije poništen očito protuzakonit ugovor, iz g. 2002., hrvatske vlade s „dijelom SPC-a u Hrvatskoj“. I istražiti i sankcionirati one koji ne dopuštaju izražavanje volje naroda u punini ni putem referenduma ni putem elektroničkog i dopisnog glasovanja. No nadasve i prije svega baviti se stvarnim nacionalnim sadržajima, budući da se Hrvatska sve više pretvara u sve prazniju ljušturu same sebe. I da je sve manje onakva za kakvu su naraštaji domoljuba i idealista živjeli i mrli i u kakvoj bi mlađi naraštaji poželjeli ostati, u njoj živjeti i nju voljeti i braniti.
Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo
