Reliktima jugoslavenstva smeta svaka rasprava: nova kampanja protiv istine o hrvatskoj povijesti

nedjelja, 16. studenoga 2025.

Nakon saborske tribine o Jasenovcu – prvoga ozbiljnijeg pokušaja da se pitanje toga logora napokon sagleda izvan krutih okvira koji su desetljećima bili službena dogma – odmah je nastupila salva reakcija. Medijski i politički krugovi, koji su cijelu karijeru izgradili na neupitnosti jugoslavenskih narativa, opet su se digli na noge, kao da je sama rasprava prijetnja stabilnosti države. Chomskyjeva misao o onima koji „određuju granice pomišljivoga mišljenja“ u Hrvatskoj zvuči kao suho konstatiranje činjenice: postoje teme koje se smiju otvarati samo ako su unaprijed ideološki pripremljene.

Sama tribina nije unijela ništa radikalno, ali je dotaknula osjetljivu točku – mogućnost da se historiografija ne podređuje unaprijed definiranim interpretacijama. To je dovoljno da se aktivira dobro uhodan mehanizam: osude, etikete, moralne panike. Za ostatke jugoslavenskoga naslijeđa opasno je već i samo pitanje. Ako se sve počne odmjeravati arhivskom građom, a ne konstruktima bivšeg režima, ruši se njihov simbolički kapital.

Splitski događaj kao signalna raketa

Dok su se još raspravljali dojmovi saborskog skupa, iz Splita je stigla nova uzbuna – navodno je grupa pripadnika Torcide pokušala zaustaviti održavanje tzv. Dana srpske kulture. Iako okolnosti još nisu posve rasvijetljene, reakcije su stigle munjevito, gotovo kao da se unaprijed znalo kako treba izgledati politička interpretacija. Nije važno što se točno dogodilo; važno je stvoriti atmosferu opasnosti. Javnost se pritom, razumljivo, prisjeti slučaja svastike na Poljudu – još uvijek nerazjašnjenog, ali iznimno korisnog u međunarodnim diskreditacijama Hrvatske.

Milorad Pupovac iskoristio je situaciju za reprizu svoje stalne teze: Hrvatska navodno klizi u „opasne vode“ i mogla bi „propasti“. Ta retorika nije nova. Pojavljuje se svaki put kada se želi sugerirati da ova država može funkcionirati samo uz sudjelovanje Pupovčeve stranke u vlasti, kao da je stabilnost Hrvatske uvjetovana prisutnošću jednoga političkog subjekta. S druge strane, dnevne novine pod kontrolom srbijanskog kapitala promptno izlaze s naslovnim „hitnim mjerama“ i pozivima na hvatanje „fašista“, kao da se nalazimo u starim brojevima Borbe, a ne u članici Europske unije.

HTV-ova selekcija „stručnjaka“

Da bi se dodatno učvrstila atmosfera moralne panike, na HTV-u se pojavljuje psihologinja Tesa Goldstein kao tumač povijesti Jugoslavije. Ne radi se o znanstvenici s objavljenim radovima ili arhivskim istraživanjima, nego o politički pouzdanoj aktivistici koja pred kamerama iznosi interpretacije bez ikakvoga stručnog uporišta u historiografiji. To je već ustaljeni model: na javnu se televiziju dovodi onaj tko potvrđuje unaprijed zacrtane zaključke, bez obzira na kvalifikacije.

Ovaj fenomen jasno pokazuje što je u fokusu – ne povijesna istina nego kontrola narativa. Nije važno koliko tko zna, nego koliko je ideološki podoban. Time se gradi novi sloj „stručnjaka“ čija je uloga održavati stare mitove.

Svi ovi događaji uklapaju se u širu političku shemu. Nakon stvaranja dojma o „ugroženosti“, slijedi standardni politički zaključak: da bi se Hrvatska „smirila“, nužan je povratak Pupovčeve strukture u izvršnu vlast. Poruka je zapravo jednostavna – Hrvatska bez Srba u Vladi navodno brzo skreće prema radikalizmu i opasnim povijesnim ponorima. U demokratskim društvima ovakve teze bile bi slab pokušaj manipulacije. U Hrvatskoj se, međutim, izgovaraju kao da su zdrav razum.

Sve se na kraju svodi na jednu točku: strah od činjenica. Strah od ozbiljne historiografije. Strah od arhiva koji govore jasnije nego ideološki konstrukti. Oni koji najglasnije koriste riječ „fašizam“ to čine zato što znaju da njihovi narativi gube tlo pod nogama. Jugoslavenska interpretacija povijesti više se ne može održavati samo silinom zatrpavanja javnog prostora optužbama.

Unatoč činjenici da jugoslavenska država ne postoji više od trideset godina, njezina ideologija i dalje snažno prožima hrvatski medijski i politički prostor. I dalje se javno zagovaraju pozicije koje su povijesno propale – od velikosrpskih teritorijalnih konstrukcija do mitologizacije komunističke epohe. Sve je to vidljivije upravo zato što se proces rasvjetljavanja povijesti ubrzava.

Sve što se posljednjih dana moglo vidjeti – od napada na saborsku tribinu do dramatiziranja splitskog incidenta – samo je potvrda da u Hrvatskoj i dalje djeluje snažan refleks suprotstavljanja svakoj istini koja bi mogla razotkriti narative naslijeđene iz bivšega sustava. Taj refleks ovisi o cenzuri, etiketiranju i moralnim pritiscima.

Ipak, proces otvaranja istine više nije moguće zaustaviti. Hrvatskoj se, bez obzira na otpore, vraća pravo na vlastitu povijest. Upravo to izaziva toliku nervozu u redovima onih koji bi najradije zadržali status quo. Istina, kako god dugo bila potiskivana, ne može ostati prikovana uz okvire jedne propale ideologije.

Piše:Davor Dijanović

vigilare.info / Hrvatsko nebo