Tragikomedija ljevice i Ministarstva kulture

srijeda, 12. studenoga 2025.

Tragikomična komponenta cijele situacije sa slavljenjem pisca Memoranduma SANU Dejana Medakovića (u režiji Milorada Pupovca Ugroženo-suznog) upravo je hrvatska ljevica. Riječ je o političkom i medijskom korpusu koji je već desetljećima naviknut svakodnevno izmišljati ustaše, fašiste i revizioniste iza svakoga ugla. Taj isti korpus, međutim, bez ikakvih moralnih, kulturnih ili političkih inhibicija sudjeluje na otvaranju Dana srpske kulture – manifestacije na kojoj se, uz punu institucionalnu logistiku afirmiraju ljudi poput Miloševićeva ideologa i velikosrpskog apologeta Dejana Medakovića.

Medakovićev opus u kulturno-političkoj sferi ne samo da stoji u tvrdoj jezgri velikosrpskog diskursa nego i predstavlja paradigmatski primjer ideologije koja je u 20. stoljeću pokretala ekspanzionističke projekte Srbije i višekratno dovela do krvoprolića „na ovim prostorima“. Drugim riječima: ljevica koja se zaklinje u „antifašizam“ i „borbu protiv radikalizma“ sada bez zadrške sudjeluje u legitimiziranju kulturno-političkih proizvoda koji recikliraju upravo onu matricu agresije koju je Hrvatska tako skupo platila.

Fenomen je još apsurdniji kada se promotri ljevičarska opsjednutost tzv. ustašlukom. Oni koji vide fašizam u zastavi s prvim bijelim poljem, koji organiziraju medijske linčeve zbog povika na stadionu istodobno ne nalaze ništa sporno u manifestaciji koja otvoreno koristi motive, pripovjedne obrasce i kulturne matrice velikosrpske ideologije.

Dakle, simboli hrvatskog identiteta proglašavaju se radikalizmom, dok su simboli agresorskoga diskursa – „kulturna razmjena“. To je dvostruki standard koji prelazi u političku patologiju: sve što je hrvatsko podvrgava se neurotičnoj detekciji „fašizma“, dok se sve što je srpsko – čak i kada je evidentno ideološki kontaminirano – tretira kao poželjna kulturna raznolikost.

U toj priči nezaobilazna je i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek, čiji je modus operandi već postao memetičan: kada je riječ o projektima koji promiču velikosrpske narative, ministrica „ne zna“, „nije upoznata“ ili se poziva na „proceduru“. Kada, međutim, u Ministarstvo dođu prijave konzervativnih udruga, onda sito i rešeto prorade 24 sata na dan i sedam dana u tjednu.

U takvim slučajevima, birokratska mašta ne poznaje granice, a razina moralne panike u Ministarstvu dostiže orbitalne visine. Do te mjere da se po hodnicima doslovno skandalizira što se „nepoćudne“ udruge uopće usuđuju prijaviti na javne pozive – kao da kulturni proračun nije javni novac, nego ideološki bankomat.

Stoga je dilema zapravo trivijalna: ili ministrica svjesno financira sadržaje s velikosrpskim predznakom i javnosti podastire lažno neznanje, ili doista ne zna što financira – što bi značilo ne samo profesionalni diletantizam nego i nedostatak minimalnih kapaciteta za upravljanje i kioskom, a kamoli Ministarstvom kulture jedne države.

U oba slučaja posljedica je ista: sustavno suzbijanje konzervativnih inicijativa i paralelna institucionalna afirmacija ideološki problematičnih sadržaja, što u kulturnoj politici Hrvatske sve više poprima karakter ideološke selekcije, a ne ravnopravne kulturne distribucije.

Piše:Vigilare

vigilare.info / Hrvatsko nebo