Ivan Samardžija: Sjećanja jednog povjesničara

Autor je nastojao detaljno prepričati svoj život u knjizi koja je čitka do te mjere da ju se može pročitati „u jednome dahu“. Knjiga započinje pričama o danima djetinjstva, dječačkim sjećanjima, životu i odrastanju u oficirskom naselju u Mariboru na adresi Gosposvetska cesta 39. Upravo ondje, kako nam autor prepričava, proveo je svoje djetinjstvo, bezbrižno kao i mnoga druga djeca u to vrijeme. Odrastao je u obitelji majke Slovenke i oca Hrvata, inače jugoslavenskoga oficira. Sve do odlaska u Zagreb na studij i zapošljavanja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (današnjega Hrvatskoga instituta za povijest) njegovi su se stavovi bitno razlikovali od onih danas…

Uz knjigu Zdenka Radelića Sjećanja – Prilozi za povijest i historiografiju (1954.–2020.)

Pišući prikaz ove knjige za jedan naš književni dvotjednik došao sam na ideju da napišem još jedan kraći prikaz za ovaj portal. Smatram da je to ova knjiga zaslužila, a meni sigurno nije preveliki zalogaj napisati dva prikaza iste knjige. Knjiga Sjećanja povjesničara Zdenka Radelića iz tiska je izišla potkraj prošle godine, predstavljena je u Matici hrvatskoj, a o njoj je podrobnije pisano u jednim domaćim dnevnim novinama. Knjiga sadrži 479 stranica, a podijeljena je na 40 cjelina, uključujući autorov pozamašni životopis i kazalo imena.

Knjiga o životu i djelu jednog povjesničara

Čitajući ovu knjigu shvatio sam je kao autorov pogled na današnji svijet, posebice onaj domaći historiografski koji itekako može biti zanimljiv, iako to mnogi ne slute. Autor je nastojao detaljno prepričati svoj život u knjizi koja je čitka do te mjere da ju se može pročitati „u jednome dahu“. Knjiga započinje pričama o danima djetinjstva, dječačkim sjećanjima, životu i odrastanju u oficirskom naselju u Mariboru na adresi Gosposvetska cesta 39. Upravo ondje, kako nam autor prepričava, proveo je svoje djetinjstvo, bezbrižno kao i mnoga druga djeca u to vrijeme. Odrastao je u obitelji majke Slovenke i oca Hrvata, inače jugoslavenskoga oficira. Sve do odlaska u Zagreb na studij i zapošljavanja u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske (današnjega Hrvatskoga instituta za povijest) njegovi su se stavovi bitno razlikovali od onih danas. Početak bavljenja poviješću za vrijeme studija i još intenzivnije nakon zapošljavanja uvelike su utjecale ne promjenu autorovih stavova i pogleda na bitnije povijesne teme iz hrvatske povijesti XX. stoljeća, razdoblja kojim se uspješno i profesionalno bavi od 1982., odnosno od zapošljavanja na spomenutom institutu. Umirovio se 2020., ali ova je knjiga dokaz da i u vrijeme mirovine neumorno stvara nova djela, iako je ovo primarno memoarske naravi.

Život jednog povjesničara ili osobe koja je cijeli radni vijek provela u znanosti sigurno nije lako prepričati, a kamoli sažeti. Vjerujem da je autor imao još mnoštvo materijala, pikanterija i događaja koje je mogao uvrstiti u ovu knjigu, a možda se nekih sjetio i nakon pisanja knjige. Obično to tako bude kad se pišu memoarske knjige, a različite misli „kruže glavom“. Autor se u ovoj knjizi odlučio prikazati javnosti praktički bez ikakve cenzure, prepričavajući čitateljima drage i manje drage događaje, događaje koji su ga oblikovali kao osobu koja je danas, pritom ne izuzimajući priče o raznim dječačkim nezgodama ili pak nerazumijevanju i nesuglasicama s nekim kolegama u znanosti. Tako čitatelji imaju priliku pročitati memoarsku knjigu koja pruža uistinu zanimljive priče dok autor istovremeno, prepričavajući događaje, detaljno analizira i objašnjava svoje stavove, posebice one vezane uz određene historiografske teme kojih u ovoj knjizi nipošto ne nedostaje. Ova knjiga, osim što je memoarska građa, pruža svojevrstan pregled izbora historiografskih tema te autorovo tumačenje istih.

Brojne ličnosti i anegdota o Dušku Bilandžiću

Radelićev život pun je zanimljivih anegdota i događaja u kojima se spominje oko 800 ljudi popisanih u kazalu imena. Osim toga, autorova knjiga nije samo pregled njegova života već i pregled povijesti jedne institucije, one u kojoj je proveo svoj radni vijek i koja mu je bila, može se to tako reći, drugim domom. Radelićeva druženja s brojnim povjesničarima, rad na raznim projektima, sudjelovanja na znanstvenim skupovima, sudjelovanja na predstavljanjima knjiga, sudjelovanja u polemikama i sl. prikaz su ne samo njegova uistinu plodnog rada, već i prikaz stanja u jednoj od glavnih historiografskih institucija u Hrvatskoj.

Nadalje, Radelićevu knjigu krase brojne humoristične anegdote, a ovom prilikom izdvojit ćemo jednu od njih. Na str. 75. autor spominje povjesničara Dušana Bilandžića, a odlomak završava sljedećim riječima: »Poznata je i među povjesničarima rado prepričavana njegova dosjetka na skupu hrvatskih i srpskih povjesničara da bi „onaj Duško Bilandžić“ iz 1940-ih godina, mlad i „nabusit partizan“ sebe, odnosno „sadašnjega Duška Bilandžića“ s promijenjenim stajalištima, „poslao pred streljački vod“. Dakle, dao bi ubiti samoga sebe. Ljuba Dimić je uzviknuo: – Ali Dule, samoubistvo je greh!

Na to je Vladimir Geiger reagirao riječima: – Nije, ako je u samoobrani!«

Pištolj i rupa u podu

U poglavlju naslovljenom Pištolj, autor donosi šaljivu anegdotu o očevu službenom pištolju kojeg je držao kod kuće. Riječ je bila o talijanskoj Beretti (kalibar 9) iz 1937. godine. Radelić je jednom prilikom pronašao mjesto na kojemu je njegov otac skrivao spomenuti pištolj, u vrijeme kada je bio dječak u sedmom ili osmom razredu osnovne škole. Jedne večeri roditelji su napustili kuću, a on je iskoristio priliku kako bi uzeo pištolj, izvadio šaržer i njime se igrao. Nakon što je završio sa spomenutom igrom, u trenutku kada je trebao pištolj vratiti na mjesto na kojemu ga je njegov otac skrivao te pritom zaboravivši da je u pištolj već vratio šaržer, pištolj je opalio! Ipak, sreća je bila na njegovoj strani te je prošao neozlijeđen. Nastradao je samo pod! Radelić je pomaknuo tepih kako bi prikrio rupu u podu, ali nakon otprilike mjesec dana njegova je majka otkrila spomenutu rupu. Ipak, roditelji kao i svi roditelji bili su više zabrinuti za njega i to što mu se moglo dogoditi nego li ljuti na njega, tako da je stvar prošla relativno bezbolno. Svaka slična dogodovština nekoga nauči nešto novo, a upravo tako je bilo s Radelićem i spomenutom dječačkom dogodovštinom.

Osim navedenih i smiješnih dogodovština, autor u knjizi donosi detalje svoga rada, intervjue, susrete s pojedinim ljudima i slično. Tako navodi da mu je prilikom završetka predstavljanja jedne knjige prišao Daniel Ivin koji je zbog skorašnjeg izbora novog ravnatelja Instituta rekao: » – Mi smatramo da bi vi trebali preuzeti mjesto ravnatelja!« Radelić je na to odgovorio da smatra kako nije sposoban za mjesto ravnatelja te se ne planira kandidirati. U nastavku napominje kako i dan-danas može samo nagađati tko su to u izjavi Daniela Ivina bili „mi“ te čiji je on tada bio glasnogovornik. Nedugo nakon toga ponuđeno mu je radno mjesto profesora na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od strane povjesničara Nevena Budaka, ali je to odbio, iako mu je zbog spomenute ponuda tada bilo drago.

Partizan i Hajduk

Radelić donosi i priču o tome kako je počeo navijati za splitski Hajduk. Naime, kao dječak je navijao za beogradski Partizan. Jednoga dana u dizalu je susreo susjeda Jurčana koji je bio s otoka Zlarina. Susjeda Jurčan ga je upitao: » – Čiji si ti mali, a?«, na što je Radelić odgovorio da je Radelićev. Nakon toga je uslijedilo pitanje je li on Dalmatinac, na što je Radelić potvrdno odgovorio. Nadalje ga je susjed upitao za koga navija, ali se iznenadio kada je čuo da navija za beogradski Partizan te ga upitao je li njegov otac Dalmatinac. Nakon još jednog potvrdnog odgovora uslijedilo je pitanje zašto ne navija za Hajduk uz konstataciju da bi trebao navijati za Hajduk! Nakon obostranog pozdrava i izlaska iz dizala Radelić je došao do zaključka da bi ipak trebao navijati za splitski Hajduk!

Kako ne bi sve prepričane anegdote u ovome tekstu bile smiješne ili poslovne, treba napomenuti da autor donosi pregršt drugih zanimljivih priča i anegdota. Primjerice, autor prepričava svoj ratni put u vrijeme Domovinskog rata, ali i otkriva neke možda pomalo neočekivane vlastite talente poput izrađivanja skulptura. Nadalje, spominje neke javne polemike, rad na „reviziji“ registracije „zaštićenih spomen-obilježja iz razdoblja radničkog pokreta i narodnooslobodilačke borbe“ itd., a sve u knjizi popraćeno je mnoštvom itekako zanimljivih fotografija.

Kvalitetan biografski sadržaj

Osim spomenutih, brojne su druge autorove humoristične anegdote elementi knjige koji ju čine zanimljivijom, šaljivijom i čitateljima prisnijom. Autor je svojim povremenim humorom i vještim izborom historiografskih tema stvorio zanimljivo i šaroliko štivo koje može poslužiti mnogim drugim znanstvenicima i javnim osobama kao primjer kako se kvalitetno može napisati autobiografija koja nije napisana samo zato da bi bila napisana, već itekako može poslužiti za bolje upoznavanje pojedinca i njegova života, posebice profesionalnog koji čini srž ove knjige. Kvalitetno napisan (auto)biografski dio knjige koji obuhvaća sve dosadašnje bitnije autorove aktivnosti može poslužiti za provjeru bitnih podataka o Radelićevu radu i djelu, što je svakako pohvalna stavka ove knjige. Knjigu Sjećanja nemoguće je cjelovito prepričati u samo nekoliko kartica teksta, ali može se reći da će ona svakako biti zanimljiva brojnim čitateljima, posebice onima u historiografskim krugovima ili općenito onima koji djeluju u javnome životu Hrvatske. Ovo djelo zaslužuje još veći medijski prostor, zaslužuje biti adekvatno predstavljena na više strana te itekako zaslužuje biti cjelovito i detaljno pročitana jer u njoj, kako bi se reklo, ima materijala za šaroliko čitateljstvo.

Ivan Samardžija/Identitet.hr/Hrvatsko nebo