Nataša Božinović / Evo: Šah mat

Na Novoj pratim reprezentaciju, jer HTV nema love, pa osim „stative“ i „prečke“, umjesto vratnice i grede, moram još slušati i one debilne reportaže kojima nam  teže neznalice serviraju informacije o zemlji s kojom igramo. Neznalice misle da ih oikofobični istupi čine svjetskim ljudima. Dok nas kamera vodi impozantnim cestovnim tunelima na  Farskim otocima, naš novinar ne skriva oduševljenje:  „Vidite ovo čudo!“, misli na farske tunele, te oikofobično nastavlja:“… a mi pošteno ne možemo zakrpati ni rupu na cesti.“. Zapitate se u kojoj rupetini ovaj čovjek živi da se nikada hrvatskom autocestom nije provozao.

E da su samo sportski novinari i njihove stative i prečke u pitanju, pa bi čovik reka: Što nemaju u glavi, imaju u nogama, ali ovi kulturnjaci koji bi trebali imati samo u glavi,  nemaju ni glavu. Odvojeno od tijela, živi im u Beogradu.

Zanimljivo je promatrati neku vrstu krađe i prisvajanja neupitno hrvatskih velikana od strane tih „kulturnjaka“- jugoslavenskih mitomana. Pisala sam primjerice kako se hvataju za Matoševo prijateljevanje sa Srbima i život u Beogradu. Inzistira se na krivome tumačenju i njegova pokatkad razočaranja zagrebačkim društveno političkim životom  dok se istovremeno zasjenjuju njegovi mnogobrojni izrazi domoljublja, opisa srpske osvajačke politike, te trenuci gdje obožava svoj Zagreb.  Slično je i s Marijom Jurič Zagorkom. Za Jugo feministkinje njen časopis Hrvatica uopće ne postoji. Akcent je na Zagorkinu feminizmu, bez njena nacionalizma…  Međutim, lako je za Zagorku i Matoša, njih svi znamo, ali, što je recimo s ostalima, hrvatskome puku manje poznatima, ali isto značajnim velikanima. Uzmimo za primjer Andriju Maurovića(1901.-1981.), oca hrvatskoga stripa. Njegovo stvaralaštvo je od početka do kraja i samim opusom vezano za Hrvatsku. Ali, njegovo rođenje u Boki i otac Slovenac daju mu„regionsku“ nit za ispresti jugoslavenski mit. Dok si reko keks, ponosi se s njim cijela regija.

Maurovićev plodan i bogati opus započinje  upisom na Likovnu akademiju 1923., u Zagrebu. Tomislav, Seoba Hrvata…, samo su neki od njegovih naslova. Dok je tzv. isključiva tzv. NDH bila zlatno doba stripa, „uključiva“ komunistička Jugoslavija ga zabranjuje. Poslije se ta zabrana otapa i strip se nanovo budi. Isprva partizanske teme, a potom i druge. Maurović, između ostaloga,  oživljava  hrvatske književne klasike: Čuvaj se senjske ruke, Grička vještica, čime se ističu njegovi afiniteti za nacionalne vrijednosti. Njegov osebujan stil i plodan rad koji obuhvaća širok izbor tema čine ga svjetskim strip crtačem. Zanimljivo je istaknuti da se na 9. šahovskoj olimpijadi održanoj 1950. godine u Dubrovniku igralo figurama koje je Maurović skicirao. Te su figure proglašene najboljima na svijetu zbog optimalnog odnosa veličine figura i veličine polja, te pogodnoga prstohvata. Robert Fischer i Boris Spassky  su oba meča; onaj na olimpijadii 1972.  i onaj drugi, kad je Maurović već bio 11 godina pokojni, a koji se održao kao potpora Miloševićoj agresiji 1992., u Crnoj Gori, igrali „Maurovićevim“ figurama.  Ovo mi je dalo štofa za vratiti se  na novinarstvo Nove TV. Naime, ona glupost, sitna mala oikofobičnost novinara Nove TV, na Farskim otocima, kakva se svakodnevno viđa u svakog prosječnoga Hrvata malograđanina,  nadomjestila je daleko veća. Bilo je to kada smo pobijedili Crnu Goru u Zagrebu, 4:0 i kada su se na Novi TV opet pred utakmicu, uhvatili upoznavati gledatelje sa zemljom reprezentacije s kojom se igra.

Evo podnaslova:

Evo kako su nam  novinari Nove TV predstavili Crnu Goru:

(naime, ovo „evo“ nije moje originalno, ideju mi daje svaki uboga naslov iz portala: SD, Jutarnjeg, Večernjeg, 24 sata, pa im evooooo:). Prvo sam strepila da nam predstavljajući Crnu Goru ne daruju baštinu  Bokelja Crnogorcima jer pojma nemaju, ali se uspostavilo da oni, u ovom slučaju, hvala Bogu, pojma nemaju ni za kakvu baštinu u Boki, a kamoli tko je baštini. Što je najluđe, a to im se sigurno otelo, od svega lijepoga što putnik dobronamjernik može izvući iz male, ali lijepe države Crne Gore, izvukoše ovi „znalci“ svega tri (ne)zanimljivosti, da ne kažem gluposti.  Sve tri su na ovaj ili onaj način uvredljive za Crnogorce, a jedna i za nas Hrvate. Jer bez toga ne može u promet.  Crnogorske sportske  vještine su predstavili u fizičkoj osobini visini kroz prolupani amaterski skeč, a sve ostale vještine, kroz kriminalnu djelatnost kriminalne skupne Pink Panteri. Koja je btw imala članove diljem „regiona“, ali  ovi su je mulci „darovali“ očito po njima, u zanimljivostima oskudnoj Crnoj Gori.  Nameće se zaključak: Crnogorci su što: bedevije i kriminalci ?!

Ali to nije sve!

Dodali su i  treću  crnogorsku karakteristiku: šahovski meč Fischer – Spassky, odigran 1992. na teritoriju Crne Gore. Inače novinarima na Novoj  je očito promakla činjenica da je meč odigran u jeku rata kao promidžba agresije Crne Gore i Srbije na Hrvatsku.  Taj je događaj tada bio skandalozan, ali njegova reinterpretacija u ovoj reportaži, svojim je idiotizmom natkrilila i sam događaj.  Fischer  i Spassky su dobili dobru lovu za meč, ali  svejedno im ostaje ružna biografska crtica.  Ali što je s dvojicom naših komedijaša na Novoj TV?  Osobno, mogu se radovati što nisu čuli da je figure s kojima su igrali velemajstori, skicirao Andrija Maurović rođen u Boki, današnjoj Crnoj Gori jer tko zna kako bi to prizentali. I općenito mi je drago što su skromnog znanja i bogatog neznanja. Nekad je i u neznanju spas. Ali većinom nije. Evo i zašto. Andrija, osebujan kakav jest imao je u ponudi i erotske, da ne kažem pornografske stripove. Kandaul je jedan od njih. Tu se krije opasnost: Tko od naših moralizatora(onih koji mole za predbračnu čistoću i pokrivenost žena), prvo naiđu na strip  Kandaul,  mogli bi strip kvadrate pobrkati s idiotskim karticama idiotskog Tomaševićeva zdravstvena odgoja i ne daj Bože, Andriju proglasiti sotonom.

Umjetnost i perverzija, je li to spoj za kojega se mogu uhvatiti kolokvijalno rečeno naši te participirati u revalorizaciji i vrednovanju i takvih umjetničkih osobnosti? Jer,  bojim se, ono što ne uspiju do kraja devastirati jugoslavenski mitomani, naši znaju dovršiti. Neznanjem, isključivanjem njima nezamislivih formi i sadržaja, licemjernim moraliziranjem… itd.

Konkretno Andrija Maurović, kao i niz drugih hrvatskih velikana,  ima sve značajke da ga odbace i jedni i drugi, i naši i njihovi,  i prihvate i naši i njihovi.  No ono što se događa, a događa se često, prihvate ga njihovi. Izbace  hrvatstvo i Hrvatsku, ubace SFRJ i regiju. Prođe to utiho. Mimo svih čistunaca, moralizatora, znalaca i neznalaca. Kodificira se u stupnjevima: svjetsko, regionalno,  srpsko! I obrnuto.

Stječe se dojam, a koji je logičan, da oni koji su kulturu okupirali, da su kulturni. Da su obrazovani. Ne! Agresivniji su i imaju bolje aktivističke direktive. Pogledajte malu Kekinovu i njen spot za Zg ulice. Petnaest puta spomenula je ustaše: „Ustaše, ustaše, ustaše…“. Nešto tu smrdi! Nevezano za temu, mislim da se pali na ustaše. Vidi ih svugdje. Noću se odijeva u odoru crne legije i bičuje maloga ugroženog Srbina Milutina, potom bludniči s njim. I umjesto da ode na psihoterapiju, ona kao prava ovisnica,  to negira. Ovo što vidimo, ovu promjenu ulica njen  je, štetan za društvo, vid borbe protiv vlastite perverzne opsesije. Šalu ili stvarnu mogućnost, na stranu.   Ova se promjena ulica  događa kada ti se znanje vrti oko natuknica i parola: smrt fašizmu, sloboda narodu, legenda Tito je pušio kubu, Tito je dao pravo glasa ženama, Tito vratio Istru i Dalmaciju…itd.

Još jučer, samo koje desetljeće ranije češće su bile parole tipa: Tuđmanova salveta, privatizacija, 200 tisuća maraka na banci, podjela Bosne… Tuđmanovo oskvrnjenje „svetoga“ (komunističkoga) imena Dinamo, Tuđman prvi zaratio s Muslimanima,  Tuđmanova izdaja Vukovara, Tuđmanova izdaja ovoga, onoga…  Očita je degradacija i kod njih. Ove ranije, stare desetljeće do dva, su za koji stupanj inteligentnije smišljene. Tuđman blijedi, više nije in . A Tito je uvijek in. Doduše,  odgovara i nekim desničarskim filozofima da Tuđman skroz izblijedi. Jer oni bi, sve tako  pametni, proveli lustraciju dok si reko keks, i  ostvarili neovisnu državu isto tako dok si reko keks. Kada se takvi, s ove naše strane i ovi s ove njihove, udruže, a druže se neprestano(nehotice?), promašenoj stativi i prečki, još samo nedostaje – fudbal, pa još mogu reći: promašuju cijeli nogomet.

Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo