Dinko Pejčinović: BAUK TREĆEG ENTITETA

četvrtak, 6.studenoga 2025.

Na nedavnom sastanku u Banjoj Luci s Draganom Čovićem srpski čelnik Milorad Dodik iznio je prijedlog o uspostavi trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini. Nekoliko dana kasnije oglasio se i Čović, koji smatra da je takav preustroj zemlje nemoguć, odnosno da rješenje za sadašnju krizu treba tražiti u okviru daytonskog ustava.

„Kako ćemo podijeliti Federaciju?“, zapitao se hrvatski čelnik. Trećem entitetu primjerenu pozornost posvetio je i Večernji list, koji je dao prostora različitim stajalištima. Muslimansko viđenje iznio je politolog i novinar Dnevnog Avaza Danijel Hadžović koji smatra da ideja trećeg entiteta ne bi riješila temeljne političke probleme u BiH, već bi samo produbila nacionalne podjele. – Treći entitet je neostvariv bez podrške međunarodne zajednice i bez konsenzusa u BiH“ – ističe Hadžović. S tom bismo se tvrdnjom donekle mogli i složiti, iako njezin autor ne spominje ključnu ulogu susjednih država, Hrvatske i Srbije, koje su potpisnice Daytonskog mirovnog sporazuma, i o kojima itekako ovisi sudbina protektorata. Čini se da u Sarajevu od silne magle više ne vide ni prst pred nosom!

S druge strane politolog Martin Mikulić sa Sveučilišta u Mostaru „smatra kako bi teritorijalna reorganizacija BiH uspostavom trećeg entiteta bila nužna kako bi
se osigurala ravnoteža moći među konstitutivnim narodima“, pri čemu se poziva na „uspješne europske modele kao što su Belgija i Švicarska…“ (Večernji
list, 19.10.2025.) Slično razmišljaju i neki utjecajni zapadni analitičari porijeklom s ovih prostora, poput Amerikanaca Roda Blagojevica i Maxa Primorca, što je
značajna promjena u odnosu na nekadašnja stajališta. Može li se to nekako kapitalizirati?

„Kako ćemo podijeliti Federaciju?“

Prije nego što odgovorimo na Čovićevo pitanje za milijun kuna, moramo se prisjetiti okolnosti u kojima je sadašnja Federacija nastala, to jest washingtonskog i daytonskog sporazuma. Okolnosti koje su tada opterećivale hrvatske pregovarače, to jest srpska okupacija dijela hrvatskog teritorija, danas ne postoje, i malo je vjerojatno da će se ikad više ponoviti! Osim toga, tridesetgodišnje iskustvo „suživota“ u Federaciji pokazalo je da Muslimani- Bošnjaci, baš kao svojedobno Srbi u Jugoslaviji, nisu u stanju prihvatiti Hrvate kao suveren i ravnopravan narod. Prema tome, Hrvatima preostaju samo dva rješenja, raspuštanje Federacije ili potpuni razlaz. Treća je mogućnost pretvaranje Hrvata u obespravljenu, izumiruću nacionalnu manjinu, s čime bi u Sarajevu bili najsretniji. Međutim, takva politika nosi sa sobom i stanovite rizike. U slučaju šireg sukoba Muslimani bi „lahko“ mogli izgubiti neka sporna područja, poput Brčkog i Goražda, a ni Unsko-sanski kanton ne doima se posve sigurnim. Vrijedi li stavljati sve to na kocku ako postoji mogućnost dogovora i kompromisa? Prva i najlogičnija opcija bio bi povratak na preddejtonske granice, a svaki federalni partner dobio bi prostor kojega je nadzirala njegova vojska prije točno 30 godina. Druga je mogućnost podjela Federacije na dva „megakantona“, pri čemu bi jedinu poteškoću predstavljalo razgraničenje u središnjoj Bosni. Autor stoga za taj prostor predlaže stvaranje zajedničkog distrikta, u kome bi se vlast dijelila popola. (v. kartu!) Takva podjela nedvojbeno bi relaksirala međunacionalne odnose i onemogućila razorne unitarističko- separatističke tendencije. Jesu li u Sarajevu toga svjesni, ili će i dalje glumiti novi Beograd?

Moderna vremena

Ako je moderna povijest Bosne i Hercegovine išta pokazala, to je da se institucionalna ravnopravnost bez teritorijalne komponente može lako osporiti i poništiti. Socijalistička Republika BiH bila je formalno „i hrvatska, i srpska i muslimanska“, pa Hrvati od toga nisu imali nikakve koristi. Washingtonski i
daytonski sporazum trebali su onemogućiti muslimansku dominaciju u Federaciji i državi, što se nije ostvarilo; sustav kantona/županija pokazao se kao
nedovoljna garancija, a uz pomoć naših zapadnih „saveznika“ Muslimani- Bošnjaci uspjeli su neke županijske nadležnosti prebaciti na Federaciju. Prema
tome, za Hrvate je oživljavanje trećeg entiteta pitanje opstojnosti, ali uvijek u zraku ostaje pitanje granica. Može li razmjena teritorija ponuditi rješenje za taj
problem?

Razmjena teritorija

Muslimanska strana uvijek se poziva na nesretnu okolnost da su Muslimani, kao najbrojniji narod u BiH, dobili premalo teritorija. Ono što se pritom najčešće
gubi iz vida je kvaliteta prostora kojega su dobili konstitutivni narodi. Uzmimo za primjer urbane cjeline kao nekakvo općeprihvaćeno mjerilo vrijednosti! Od
pet najvećih gradova u Federaciji Muslimani-Bošnjaci dobili su četiri i pol (Sarajevo, Tuzla, Zenica, Bihać, istočni Mostar), a Hrvati samo pola Mostara, to
jest zapadni dio grada. Dakle, lako je zaključiti da Hrvatima nedostaju urbana središta, a Muslimanima „životni prostor“. Može li se ta nepravda nekako
ispraviti? Evo jednog prijedloga koji bi mogao doći na stol u slučaju reforme ili raspuštanja Federacije!

Nekadašnja općina Titov Drvar podijeljena je nakon rata tako da su Hrvati dobili najveći dio općine (550 četvornih kilometara) s gradom Drvarom, Muslimani su se na neki čudan način dočepali najvrednijeg dijela općine oko gornjeg toka Une (250 km2), a Srbi su dobili potpuno bezvrijedan komadić teritorija (50 km2) na sjeveroistoku. Unatoč ustupcima, muslimanska strana postavila je svojevremeno zahtjev da čitav Drvar pripadne Unsko-sanskom kantonu! Zašto
ne? Zašto Hrvati ne bi prepustili Bihaću 550 četvornih kilometara Drvara u zamjenu za, primjerice, 50 četvornih kilometara (po hrvatskom izboru) na
području istočnog Mostara? Muslimanska strana tako bi „uknjižila“ na svoj račun dodatnih pet stotina četvornih kilometara (550-50=500), što je povećanje od jedan posto ukupne površine BiH. Zar je to malo?

Autor:Dinko Pejčinović

Hrvatsko nebo