Predrag Matvejević – jedan od klevetnika hrvatskih književnika i države kojima je neopravdano iskazana hrvatska državna počast

Ovaj članak podsjetnik je na jedan brutalni verbalni atentat, iz g. 2001., te na, potom, zasluženu sudsku presudu klevetniku trojice hrvatskih književnika-intelektualaca i klevetnik hrvatske borbe za slobodu u obrambenom ratu, izrečenu prije 20 godina. Na žalost, nerijetko se ’atentatorima’ na hrvatstvo i na čast hrvatskih nacionalista i antikomunista iskazuju velike i nezaslužene državne i ostale počasti u hrvatskoj državi. Tako je bilo i s ’verbalnim atentatorom’ Predragom Matvejevićem, koji je dokraja ostajao na braniku krvavo se raspale Jugoslavije i neprežaljenog (neo)jugoslavenstva kao svojevrsne ideologije. No Hrvatski mu je sabor odao počast minutom šutnje – unatoč tomu što je Matvejević i na međunarodnom planu govorio cinički i s prijezirom o presudi hrvatskoga suda, o samoj samostalnoj Hrvatskoj i o onima koji su nju i hrvatski narod kao cjelinu tvorno i idejno, hrabro i srčano, stvarali, branili, oslobodili i promicali. A je još gore govorio o borbi Hrvata u BiH za svoja prava, slobodu i opstanak. O svemu tomu više u nastavku članka.

Prije dvadeset godina, 2. studenoga 2005., Općinski sud u Zagrebu osudio je književnika Predraga Matvejevića na kaznu zatvora od pet mjeseci, uvjetno dvije godine, zbog počinjenja zločina klevete i uvrjede na račun privatnoga tužitelja, književnika Mile Pešorde, medijski izrečenih 10.studenoga 2001.u novinskome članku “Naši talibani” u “Jutarnjemu listu”. Kaznu je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske g. 2009., odbivši zahtjev (inače bez presedana) glavnoga državnog odvjetnika DORH-a Mladena Bajića da poništi pravomoćnu presudu na uvjetnu kaznu zatvora Općinskoga suda u privatnoj građanskoj parnici, u kojoj se čak osuđeni nije utekao žalbi na presudu, izjavivši da ne priznaje ni sud ni presudu.

Ideolog garniture mentalnih komunista i ’atentator’ na hrvatske književne i domoljubne velikane

Osuđeni klevetnik u svome je članku zahtijevao da neki specijalni sud, strožiji od onoga u Haagu, poput sudova koji su g. 1945. sudili “kolaborantima fašizma” u Jugoslaviji, presudi, kao “talibanima” (kako ih je nazvao!!), istaknutim hrvatskim književnicima Ivanu Aralici, Mili Pešordi i Anđelku Vuletiću. Pešorda, koji je četiri akademske godine, 1990.-1994., bio zaposlen kao lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Francuskoj, jedini je od trojice žigosanih odmah reagirao na napadaj, ocijenivši ga verbalnim političkim atentatom te je izveo klevetnika pred redovni građanski sud u Zagrebu. U svojoj kapitalnoj knjizi SMRAD TRULIH LEŠINA akademik Ivan Aralica osvijetlio je pak detuđmanizatorske društveno-političke prilike u Hrvatskoj, u kojima se “garnitura mentalnih komunista, kakvi su bili Mesić, Račan, Čačić, Bandić, Vesna Pusić i njezin brat Zoran, s cjelokupnim društvom drugara” (SMRAD TRULIH LEŠINA, str.169.) “ponadala da je u Matvejeviću dobila svoga ideologa”.

Aralica je upečatljivo i egzaktno oslikao stanje stvari u “trećejanuarskoj Hrvatskoj” na primjeru legalističke Pešordine bitke “s davidovskom praćkom u ruci protiv cijele državne  c r v e n e  konjice”.

Sanader javno ustao u obranu klevetnika kojega je zbog klevete osudio hrvatski sud

Kada je objavljena prvostupanjska presuda Predragu Matvejeviću za zločin klevete, javno je na stranu klevetnika i prekršitelja hrvatskoga zakona i Ustava stao i tadašnji predsjednik Vlade RH i predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, navodno vraćajući tako dug ključnomu nostrifikatoru u Zagrebu upitne Sanaderove austrijske “doktorske disertacije”, nostrifikacije koju je prethodno odbio potpisati profesor Ivo Frangeš.

Matvejević je nastavio prakticirati svoj govor mržnje i verbalno nasilje usmjereno protiv trojice hrvatskih književnika. Tako je, na stranicama uglednoga talijanskoga dnevnika CORRIERE DELLA SERA, 13. svibnja 2011. oklevetao i osudio Ivana Aralicu, Milu Pešordu i Anđelka Vuletića – stavljajući ih, kao “scrittore lattitante”(“pisce u bijegu od pravde!”), uz bok generalu zločinačke JNA Ratku Mladiću i zloglasnomu pesniku i psihijatru rodom iz Crne Gore Radovanu Karadžiću, srpskim zločincima u ratnoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, bjeguncima optuženima za genocid u Srebrenici. Naslov je članka “Srebrenica et gli scrittori lattitanti” . Ekskluzivno objavljujemo, uz izvornik, prijevod Matvejevićeva denuncijantskoga članka na hrvatski jezik.

CORRIERE DELLA SERA – dnevne novine; datum 13.05.2011.,stranica 23., list 1/3

SREBRENICA I KNJIŽEVNICI U BIJEGU OD PRAVDE

Piše Predrag Matvejević

Podnaslov:

Genocid: Poster napravljen 2005. godine u prigodi desete obljetnice pokolja u Srebrenici, gdje su srpsko-bosanske snage okrutno poubijale  više od 8000 bosanskih muslimana. Od tada se, svake godine, u srpnju, članovi obitelji žrtava okupljaju na mjestu genocida. Na okrugloj slici, pisac Predrag Matvejević.

Na posteru s logom Amnesty International: Ovaj se put borimo  protiv slobode. I slike ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića  s tjeralice: traži se (daljni tekst nečitak).

Sarajevo ne može lako zaboraviti tolike svoje građane koji pogiboše razneseni granatama u ulici Vase Miskina dok su stajali u redu za komad kruha, kao niti mrtve ubijene na isti način na maloj tržnici četvrti Markale dok su kupovali kilogram krumpira: raskomadana tjelesa, ljude i žene na mjestu preminule dok ih se pokušavalo prevesti u bolnice već prenapučene ranjenicima; ne može zaboraviti rane i lokve krvi na nogostupima, urlike onih koji su zapomagali i pomoć koja je ponekad stizala kada se više ništa nije moglo učiniti da bi se spasio nečiji život. I poslije svega toga, kako se ne prisjetiti užasnih, sramotnih vijesti i laži koje su širili ubojice, a prema kojima su navodno ti isti bosanski muslimani sami sebe bombardirali, i ubijali se, kako bi na sebe privukli pažnju svijeta? Još je strašniji i sramotniji sam smisao tih vijesti i takvih laži koje su režimski propagandisti pokušavali proširiti svim sredstvima: navesti nekoga da se sam ubije, gore je nego ubiti ga.

Intelektualci snose najveći dio odgovornosti za sve to što se dogodilo. Bilo bi dobro kada bi postojao kakav poseban sud za književnike i novinare, sud bolji i stroži od Collegi dei probiviri (Vijeća izabranih sudaca) i od sudova časti koji su djelovali u Jugoslaviji i u Europi nakon Drugoga svjetskog rata, a pred koje su bili pozivani odgovarati književnici koji su svoje pero upotrijebili u službi fašista i njihovih teških zlodjela. Takav sud trebao bi moći osuditi pred javnošću sve one koji su odgovorni za ovu tragediju, upoznajući svijet s njihovim imenima: onoga tko je od početka poučavao i pripremio srpskoga “vožda”koji se danas nalazi pred Haškim sudom (a učitelji mu bijahu Dobrica Ćosić i njegove skutonoše), onoga koji je podržavao hrvatskoga “vrhovnika” i iskoristio svoje pero u opravdanje agresije na Bosnu (Ivana Aralicu, na primjer), onoga tko je držao mikrofon pod bradom  “guslara” i veličao njegove podvige dok je ovaj tukao  po ljudima s jednoga na drugi kraj grada Sarajeva (i tu mislim na srpskoga romanopisca Momu Kapora bosanskoga podrijetla). I sve ostale koji su bili uz zločin, poticali na zločin, prešućivali i zatajivali zločine, opravdavali teška zlodjela na najrazličitije načine i još uvijek ih pokušavaju opravdati: beogradskoga književnika Matiju Bećkovića, koji je bacio neizbrisivu sramotu na vlastitu nadarenost; srpsko-hercegovačkoga pjesnika Gojka Đogu i srbo-bosanca Rajka Nogu, s njihovim nacionalističkim misticizmom; hrvatsko-bosanskoga romanopisca i pjesnika Anđelka Vuletića, ađutanta na bojištu nekima od najgorih promicatelja mržnje kao što su pokojni Mate Boban, bivši Tuđmanov predsjednik takozvane Hrvatske republike Herceg-Bosne, te Tute Naletilića, koji danas odgovara za strahovite ratne zločine; pjesnika Milu Pešordu, hrvato-bosanca, koji je i sam sijač mržnje. I popis tih gadova/nedostojnika mogao bi se nastaviti, dugačak je. A neki ljudi od pera među muslimanima, pripadnici dakle onoga naroda koji je više nego ijedan drugi u Bosni pretrpio nasilje i patnju, morali bi napokon progovoriti i pisati, osuđujući ih, o zločinima koje su počinili njihovi sunarodnjaci u Grabovici, Čelebićima, Bradini, Busovači i ni sam ne znam gdje još, zločinima ne uvijek počinjenima u legitimnoj obrani.

Nakon Drugoga svjetskog rata bilo je njemačkih pisaca koji su, ne bez osobnoga rizika, otvorili oči naciji trudeći se pokazati sunarodnjacima sve zločine koje su u njihovo ime počinili nacisti. I mi bismo morali, prije ili kasnije, slijediti taj primjer. Hrvati to još uvijek nisu učinili  čak niti za jezovite ratne zločine koje su počinili ustaše za vrijeme drugoga svjetskog rata; to danas, umjesto nas,  čine sinovi naših Židova, čiji su roditelji bili poklani u logorima  rasijanim od Paga do Jasenovca. Premalo je onih koji se usuđuju pogledati se u zrcalu da se ne užasnu od svoje vlastite slike u odrazu. Književnici bježe od te nezahvalne zadaće, nacionalistički intelektualci ne žele smatrati vlastitu naciju onakvom  kakva jest ili je bila, više vole ohrabrujuće i uvijek vječne mitove. Novim vođama, kao i njihovim prethodnicima, na srcu leži prije svega vlast. Pa čak i dok se živjelo u federalnoj zajednici, radije su se uvijek naglašavali i gotovo uvijek prijavljivali zločini koje su drugi protiv nas počinili, a skrivali naši. I sve dok ne sagledamo sami sebe, sve dok ne preispitamo svoju vlastitu savjest, neće se moći dogoditi niti pravo osvješćivanje niti  istinsko pročišćenje.

Kako je g. 2017. na sve skupa blistavo reagirao hrvatski književnik, ratni veteran i politički publicist Nenad Piskač

Kada je Hrvatski sabor 23. veljače 2017., na prijedlog zastupnika Nenada Stazića (SDP), minutom šutnje odao počast preminulom klevetniku hrvatstva i Hrvatske P. Matvejeviću, a jugoferalšist B. Dežulović to iskoristio kao prigodu za novi orjunaški juriš na preživjelu žrtvu Matvejevićeva atentata, hrvatski književnik, ratni veteran i politički publicist Nenad Piskač objavio je ovu blistavu kolumnu.

Minuta šutnje Predragu Matvejeviću uvrjeda je hrvatskomu narodu

P. S. Ovim člankom uredništvo Hrvatskog neba podsjeća i upozorava na mnogo širi kompleks beščašća i protuhrvatstva, koji tolike godine gotovo nemoćno promatramo na visokim razinama i u tolikim pojavnostima u Hrvatskoj, BiH “i šire”. (Ur.)

Hrvatsko nebo