Treća izložba Piskačevih akvarela: „čin smirenoga otpora: povratak jednostavnosti i slobodi, prirodi i tišini“

U petak 24. listopada u galeriji Ante Kovačić u Mariji Gorici otvorena je treća izložba akvarela Nenada Piskača, pod nazivom Landranja. O izloženim akvarelima govorio je Mirko Škoc. Izložbu je otvorila načelnica Općine Marija Gorica, Marija Jančić. Velik broj posjetitelja mogao je vidjeti dvadeset i tri akvarela različitih formata. Izložba je otvorena do 29. studenoga 2025. U nastavku iz kataloga izložbe prenosimo tekst Mirka Škoca, ravnatelja općinske knjižnice i galerije.

Mirko Škoc: Landranja – čin smirenoga otpora

Nenad Piskač (r. 1962. u Zagrebu) odnedavno je književno pero nadopunio kistom i našao se u srodnom polju umjetničkoga izražaja. Kao i književni rad, kojemu je materijalna osnova uporaba obične pisaljke na papiru, slikanje akvarela je, također, minimalistički čin igre pigmenta i vode na papiru – navođena rukom.

Uz taj temeljni materijalni preduvjet potrebno je zadovoljiti samo tehnici akvarela svojstvenu karakteristiku – koncentraciju kontinuirane ravnoteže između spontane reakcije materijala i relativno čvrste kontrole umjetnika. Voda i pigmenti, naime, “rade sami”, ali akvarelist mora znati upravljati njihovim kretanjem.

U izloženim radovima to se potvrđuje kao pravilo. Piskačeva akvarelistika prije svega obazire se na dobro razumijevanje slikarskih materijala i tehničkih procesa: koji papir koliko “pije”, kako se koji pigment “ponaša” na njemu, koji kist se i za što koristi… U toj se potrazi ili lutanju, landranju ako baš hoćete, u konačnici oblikuje njegov karakterističan rukopis. Iako se motivika Piskačevih radova oslanja na stvarne krajobraze, odsustvo plenerističke neposrednosti omogućuje mu evociranje i istraživanje prizora u kojima prevladava dojam nad opisom i unutarnji ritam nad pukom reprodukcijom stvarnosti.

Landranja, riječ koja označava skitanja bez unaprijed zacrtanoga cilja, precizno ocrtava autorov pristup radu. Ovdje se istodobno radi o unutarnjim šetnjama kroz krajolike pamćenja, ali i o slikarskom istraživanju koje se temelji na otvorenosti i slobodi duha i spontanosti. U toj vrsti “lutanja”, prostor slike postaje više stanje nego mjesto — prizori nisu zatrpani doslovnošću, već uronjeni u atmosferu u kojoj vlada neka začudna svjetlost, ona koja briše granicu između sna i jave.

Stabla breze uz Sutlu, vijuganja rijeke kroz pitomi zagorski kraj, prostran prizor mora pod planinskom kulisom ili detalj suhozida u Dalmaciji plod su sjećanja i unutarnjeg stanja. Nenad Piskač ne prikazuje pejzaž koliko ga priziva — kao prostor prepoznavanja i kolektivne memorije. U suvremenom košmaru ne samo vizualnog prezasićenja na rubu kaosa, gdje nestaje središte i uporišna točka, njegova je likovna praksa čin smirenoga otpora: povratak jednostavnosti i slobodi, prirodi i tišini.

Povezano:

Susret kajkavske riječi, akvarela i glazbe

Hrvatsko nebo