Zdravko Gavran: ZDS i prilog novog predsjednika Ustavnog suda, odabranika AP-a, kriminalizaciji hrvatske strane u Domovinskom ratu

Takav isključivi i aksiomatski, zapravo ždanovski, odnos predsjednika Ustavnog suda naprama ZDS-u ima i mnogo dublju, tragičnu i grotesknu dimenziju i moguću nakanu. Ako bi se doista ZDS, i to kao slogan iz Domovinskog rata, načelno i bezuvjetno kvalificiralo kao zabranjeno-fašistički u svakoj situaciji, i zakonski ga posve zabranilo, tada bi se s pravom moglo zaključivati (na temelju triju riječi!) da i Ustavni sud smatra kako su hrvatske oružane snage bile dijelom implicite fašistički motivirane i vođene te da je i hrvatska strana u Domovinskom ratu bila u najmanju ruku dijelom implicite fašistička. Time bi se moglo re-kvalificirati narav i sadržaj Domovinskog rata, tako te bi neprijatelji samostalne hrvatske države mogli pojačati kriminalizaciju hrvatskih ljudi, politika i oružanih formacija tijekom Domovinskog rata. Stoga je izjava predsjednika Ustavnog suda nevjerojatan prilog implicitnom beščašću i neutemeljenoj zlohotnosti s kojima su svemu tomu toliki dosad pristupali i tako postupali.

Začudo, ispod radara „svjesne javnosti“ i svekolike „desne“ odnosno „nacionalističke“ oporbe prošao je intervju s novim predsjednikom Ustavnog suda Republike Hrvatske, Franom Staničićem, nedvojbenim odabranikom AP-a. S ustavnom slikom političke prilike. Pljunuta preslika. Čovjek posvećen „stabilizaciji“ Hrvatske na način da u svemu povlađuje ili se ne protivi nehrvatskoj i protuhrvatskoj, neojugoslavenskoj i velikosrbijanskoj agendi.

Teze iznesene u naslovu i podnaslovu vidljive na faksimilu dovoljne su za razumijevanje Staničićevih stajališta. Ona su takva kakva jesu i poklapaju se, manje-više, sa stajalištima glavnih i dominantnih struja i stranaka, s tom razlikom da je Staničić učinio iskorak i otklon od poluslužbenih stajališta HDZ-a kada je riječ o pozdravu „Za dom spremni“ (ZDS). Dok je primjerice Gordan Jandroković, predsjednik Hrvatskog sabora, govorio o dvojnom značenju ZDS-a, ovisno o kontekstu, Staničić sada zanemaruje svaki mogući kontekst i presijeca svaku raspravu o značenjima u kontekstima svojom arbitražnom ocjenom.

ZDS, „riječi u kontekstu“, „Slava Ukrajini!“ itd.

Oni koji su imalo izobraženi u razumijevanju „riječi u kontekstu“ odnosno simbola u kontekstu znaju da svaka riječ ili izraz mogu imati različita značenja, svrhu i time svoju bićevnost, svoju substanciju. I pravne znanosti, a Staničić bi valjda trebao i o njima znati bar ono osnovno, dobro razlikuju i razlučuju djela ovisno o namjeri s kojom su počinjena. U pravu se govori o „biću kaznenog djela“, a govori se i o „nakani“ („motivu“) s kojom je djelo učinjeno. Planirano ubojstvo, ubojstvo iz afekta i ubojstvo iz nehata, recimo, nipošto nisu kaznena djela iste kategorije. No unatoč toj temeljnoj premisi za razumijevanje svega Staničić svojim stajalištem o ZDS-u implicite proglašava svaku upotrebu tog slogana nedopustivom, pa stoga kaznenim djelom ili u najmanju ruku kažnjivim prekršajem. On hoće zabraniti da se taj slogan odnosno ratni pozdrav odnosno poklič, kojim su se branitelji hrabrili i sokolili i ujedno strašili neprijatelja, ikada više izustiti.

O različitim značenjima ovisno o njihovu kontekstu već je dosta pisano u znanstvenoj i stručnoj literaturi i općenito, a ima i dovoljno primjera iz prakse diljem svijeta koji mogu biti instruktivni. Tako primjerice ukrajinski ratni poklič „Slava Ukrajini!“, preuzet unatrag tri-četiri godine i time učinjen legitimnim posvuda po svijetu (osim, naravno, u Rusiji) nitko ne tretira kao „fašistički“ poklič, pa makar ga svojedobno, u II. svjetskom ratu, upotrebljavali i ukrajinski nacionalisti i kolaboracionisti, pa i politički ekstremisti, koji imaju na duši jako mnogo civilnih i ostalih žrtava. Kako god taj ratni poklič nastao i tko ga god u povijesti upotrebljavao, on je u najnovijem razdoblju posvećen legitimnom borbom protiv strane agresije, odnosno borbom za ono što nitko (osim Putina i njegovih propagandista) ne može smatrati – samo po sebi – negativnim.

Dvojno značenje pokliča „Smrt fašizmu!“

Ili uzmimo poklič „Smrt fašizmu!“, u koji nitko ni dan-danas ne dira, unatoč svekolikim hrvatskim, europskim i civilizacijskim osudama zlodjela komunističkih totalitarnih režima i njihovih vojski i represivnih struktura. Doista, sam po sebi taj pozdrav ne može biti negativan: svaki humanist želio je s punim pravom da fašizma, točnije: nacizma, koji je u cijeloj europskoj ratnoj priči bio glavni i dominantan (a nitko ne govori o ’antinacizmu’!), nestane. Da to zlo više ne mori ljude, narode i njihove kulture. No budući da je taj pozdrav upotrebljavan i nebrojeno puta kompromitiran u vojnim zapovijedima, sudskim presudama i raznim aktima državnih i političkih tijela i dužnosnika, jer je služio legitimiranju nelegitimnog ubijanja ili progonjenja nedužnih ljudi i skupina, dobio je drugu svrhu i značenje, koje nitko normalan ne može nijekati ni opravdavati. Dobio je značenje egzekucijskog pokliča, represivnog slogana i ujedno opravdanja pojedinačnog, masovnog i državnog zlosilja.

Da bi se, dakle, ikako opravdalo današnju uporabu ili samo spominjanje toga partizansko-komunističkog, a zatim državno-represivnog i ideološki totalitarnog pokliča, moralo bi se razlikovati kontekste u kojima se taj poklič danas izgovara odnosno u kojima ga se ima razloga zabraniti ili ne zabraniti, kažnjavati ili ne kažnjavati.

Pogledajmo svjetsku povijest, u kojoj je dobro i zlo bilo ispremiješano – pa nikomu ništa!

Niti je svaki akt ustaške Nezavisne Države Hrvatske (usput rečeno: pravi ustaški pozdrav glasio je tada „Za dom i poglavnika spremni“) bio sam po sebi negativan, niti je svaki akt sa sloganom „Smrt fašizmu!“ bio sam po sebi negativan. Sve vlasti u povijesti imale su u svojim aktima i pozitivnih odnosno humanih i negativnih odnosno nehumanih svrha, nakana i uporaba. Poistovjetiti ih samo s jednima, s negativnima, značilo bi paušalno ozloglasiti i diskvalificirati sve. Da i ne govorimo o aktima odnosno zapovijedima o osvajačkim pohodima i ratovima imperijalnih i agresivnih sila od davne grčke i ostalih povijesti pa preko Napoleona i njegovih osvajačkih ratova ili do ruske invazije Afganistan ili zapadne na Irak i Libiju, koji se općenito danas prikazuju (neutralno) kao objektivne povijesne činjenice, a ne kao predmeti moguće retroaktivne diskvalifikacije ili zakonske zabrane i kažnjavanja zato što su neki isti izrazi upotrijebljeni u zapovijedima o onomu što je bilo neopravdano i negativno.

Ako je, dakle, znatan dio pripadnika i postrojbi hrvatskih oružanih snaga, ne samo HOS-ovci, u Domovinskom, tj. u obrambenom i osloboditeljskom ratu, uzvikivao poklič ZDS ili ga upotrebljavao u svojim aktima, tada bi prvo trebalo utvrditi s kojom su svrhom to činili, neovisno o samom lingvističkom podrijetlu tog trorijeka. Jesu li ga upotrebljavali da bi veličali fašistički, nacistički ili koji drugi totalitarizam, šovinizam ili ideologiju mržnju. Očito, nisu! Jesu li ga upotrebljavali zato što su bili fašisti? Očito, nisu! Jesu li ga upotrebljavali slično onako kao što su čestiti antifašisti izvikivali „Smrt fašizmu!“ Očito, jesu! Jesu li se njime služili kao svojevrsnim psihološkim pomagalom u obrani od agresora, koji je bio neusporedivo vojno i oružano premoćniji? Očito, jesu! Je li im taj slogan služio u borbi protiv vojnih formacija i paramilitarnih skupina koje su se ponašale fašistički? Očito, a za to ima nebrojeno potkrjepa, jest!

U čemu je onda problem?

Ima li ičega u povijesti što nije na ovaj ili onaj način bilo umrljano ili kompromitirano?!

Ako ZDS nije služio kao poklič kojim se motiviralo borce na zločinačke postupke i ciljeve, za mržnju ili zle namjere, nego na obrambene, oslobodilačke, plemenite i ujedno antifašističke te posve legalne i legitimne namjere i akcije, onda je (djelomično) podudaranje tog pokliča s onim u NDH samo formalno, a ne i substancijalno. Dapače, ako je taj poklič u NDH jednim dijelom, ali samo jednim dijelom, služio kao pokriće za nedjela i zlodjela tadašnjih vlasti, onda je on u sasvim drugom kontekstu dobio posve pozitivno značenje i time je bio „posvećen“, unatoč mogućim pojedinačnim zloporabama. Slično kao i „Slava Ukrajini!“ ili kao nebrojeni drugi trijumfalni pozdravi i pokliči pod kojima su svojedobno tijekom povijesti činjena ne samo dobra, nego ponekad i zla djela. Uostalom, ima li ičega u povijesti što nije na ovaj ili onaj način bilo umrljano ili kompromitirano – nasiljem, zločinima, zloporabama, obračunima, prljavštinama, nečasnostima, osvajanjima…?! No zbog toga nije umrljana ili kompromitirana recimo čitava Francuska revolucija, u onomu što je dobra donijela, ili borba za američku nezavisnost, ili borba protiv ropstva u SAD-u, ili savezničke (“antifašističke”) borbe u I. i II. svjetskom ratu, kojih su Hirošima i Nagasaki, ili brutalna ratna i poratna nasilja Crvene armije po Berlinu i drugdje,  završne sastavnice.

Uzmimo glasoviti poklič nastao tijekom Francuske revolucije: Liberté, égalité, fraternité! Svi ga poslije spominju ili navode u pozitivnom kontekstu, nerijetko i s udivljenjem. Unatoč tomu što je vrlo mnogo nezakonitosti, zločina i zlodjela učinjeno s tim poklikom na usnama i s tim sloganom u službenim aktima.

Idem non idem!

Moramo dakle razlikovati temeljne svrhe i nakane od zloporaba, odnosno pozitivne slogane i parole od zloporaba pozitivnih slogana i parola. I ne samo riječi, simbole, nego i čine, nego i djela! Stara latinska mudrost već je davno razbistrila s time povezane pojmove, i to u jednoj lakonskoj izreci koja glasi: Idem non idem! Ona bi u doslovnom prijevodu glasila: Isto, a nije isto! Odnosno: Dvoje se čini po svemu isto, a opet nije isto (pa treba razlučiti jedno od drugoga). Svaki čin i svaki iskaz razlikuju se po svom unutarnjem značenju odnosno po svojoj nakani i svrsi. A nakana i svrha utvrđuju se u danom kontekstu i ovisno o konkretnim ljudima, zbivanjima i pojavama. Kada na primjer zaljubljenik kaže drugoj osobi: Pojest ću te!, to nipošto nije isto kao kada takvo što kaže kakav krvožedni manijak ili ljudožder – pa bi stoga kaznena prijava i dizanje optužnice zbog te izjave kao da bi bila riječ o prijetnji bili besmisleni. Kada tko u kakvoj nevolji ili bezizlaznoj situaciji kaže Ubit ću se!, time ne iskazuje namjeru da će se ubiti, nego hiperbolički izražava svoje raspoloženje, bez i najmanje primisli da bi se doista i ubio. Itd.

Otvaranje vrata novoj kriminalizaciji hrvatskih ljudi, politika i oružanih formacija u razdoblju Domovinskog rata

Stoga spomenuta izjava novoga predsjednika Ustavnog suda, i svih koji poput njega ponavljaju iste fraze i mentalne klišeje, jest jednostrana, površna, neuka, nekulturna, necivilizacijska, nehumana i stoga posve neprimjerena. ZDS je potvrđeni slogan odnosno poklič uz koji su se za slobodu Hrvatske borile tisuće i poginule stotine boraca, koji se nisu borili ni za kakav fašizam, nego upravo obrnuto: protiv velikosrbijanskoga, četničkoga ili komunističko-jugoslavenskoga osvajačkog i porobljivačkog (po svojoj naravi, svrhama, metodama i učincima) fašizma. No budući da je riječ o predsjedniku Ustavnog suda, može se očekivati da će i ta najviša institucija za zaštitu ustavnosti odsad djelovati odlučno u smjeru zabrane ZDS-a i progona onih koji se njime posluže, i tako umjesto proklamirane stabilizacije dodatno destabilizirati i dekonsolidirati hrvatsko društvo i narod. Da će umjesto razumijevanja zbilje i zbiljskih ljudi demonstrirati nasilje nad zbiljom i zbiljskim ljudima. Temeljem čega? – Temeljem „verbalnog delikta“, za koji smo g. 1990. (gdje je tada bio i što je o svemu mislio Staničić?) povjerovali da hrvatski čovjek nikada više ne će ići u zatvor ili biti drukčije kažnjavan zbog izgovorene riječi koja nije ni prijetnja ni uvrjeda ni kleveta ni poziv na obaranje ustavnog poretka.

Takav isključivi i aksiomatski, zapravo ždanovski, odnos predsjednika Ustavnog suda naprama ZDS-u ima i mnogo dublju, tragičnu i grotesknu dimenziju i moguću nakanu. Ako bi se doista ZDS, i to kao slogan iz Domovinskog rata, načelno i bezuvjetno kvalificiralo kao zabranjeno-fašistički u svakoj situaciji, i zakonski ga posve zabranilo, tada bi se s pravom moglo zaključivati (na temelju triju riječi!) da i Ustavni sud smatra kako su hrvatske oružane snage bile dijelom implicite fašistički motivirane i vođene te da je i hrvatska strana u Domovinskom ratu bila u najmanju ruku dijelom implicite fašistička. Time bi se moglo re-kvalificirati narav i sadržaj Domovinskog rata, tako te bi neprijatelji samostalne hrvatske države mogli pojačati kriminalizaciju hrvatskih ljudi, politika i oružanih formacija tijekom Domovinskog rata. Stoga je izjava predsjednika Ustavnog suda nevjerojatan prilog implicitnom beščašću i neutemeljenoj zlohotnosti s kojima su svemu tomu toliki dosad pristupali i tako postupali.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo