Zdravko Gavran: Odgoda budimpeštanskog sastanka na vrhu čini izglednijim rusko posezanje za jačim oružjem

U tako teškoj ratno-političkoj, ekonomskoj i socijalnoj situaciji u kakvoj se nalaze i Ukrajina i (u znatnoj mjeri) Rusija, odnosno vodstva i ljudstva tih dviju zaraćenih država, a i gledano u širem geopolitičkom kontekstu, kada se svijet iznova prekraja i države se (re)pozicioniraju, stanje bez prevage i izgleda na odlučujuću prevagu na bojišnici krizno je i opasno. Pogibelj dolazi s ruske strane (nastranu sada psihološko-propagandna dimenzija), zato što ona – u nemoći da ciljeve ostvari pomoću konvencionalnih snaga – može posegnuti za strateškim i taktičkim nuklearnim oružjem, uz pomoć kojega bi zadala Ukrajini teške udarce, misleći da će tako riješiti rat u svoju korist te potom diktirati svoje uvjete za zelenim stolom. Putin doduše zna da bi to bio vrlo hazarderski potez, s nedogledivim reperkusijama, kakav je dosad izbjegavao. No, kako narod kaže, ’sila Boga ne moli’, odnosno ’sila zakon mijenja’. – Ako Putin i Kremlj osjećaju da im se bliži (osobni ili skupni) politički ’Ili – ili!’, tko će staviti ruku u vatru da oni ne će posegnuti za onim oružjima kojima su dosad samo prijetili?! Stoga je ova odgoda američko-ruskog sastanka u Budimpešti razlog za novu zabrinutost. Ne samo ukrajinsku.

Premda u svezi s rusko-ukrajinskim odnosno rusko-zapadnim zamjenskim ratom postoji i nepoznat broj nepoznanica odnosno onoga što se ’radi ispod žita’ (sub rosa), današnja vijest o odgodi planiranog sastanka američkoga i ruskog ministra vanjskih poslova, kao nezaobilazne priprave za sastanak na vrhu Trump-Putin u Budimpešti, naznačuje ulazak u još jedno krizno razdoblje. Kada se kaže „krizno“, misli se na opasnost od posezanja Rusije za jačim, „strateškim“ odnosno nuklearnim oružjem u ratu za dijelove Ukrajine, a eventualno i izvan nje. Istina, Putin zacijelo igra igru zbunjivanja odnosno ‘smantavanja’ Trumpa, koji lako potpada pod razne utjecaje No svaka ‘igra’ ima samo ograničene domete; ona se uskoro pokaže kao pjena, dok realiteti ostaju. A Trump je kao klatno koje se doduše može zanjihati na jednu stranu ili drugu stranu, ali se na njoj ne će zadržati, nego će se opet vraćati i tako održavati ravnotežu između popuštanja i zatezanja opruge. S vlastitim ciljem i interesom pred očima.

Puška koja će opaliti u posljednjem činu?

To što su najviši ruski dužnosnici dosad već mnogo puta zaprijetili nuklearnom eskalacijom, a svaki bi se put to zatim pokazalo kao prijetnja praznom puškom, ne smije nas uljuljkati u sigurnosti da je takvo što isključeno. Ne bude li uskoro uspostavljeno bar primirje, ako ne i dugotrajniji mir, ta dosadašnja ruska „prazna puška“ mogla bi iznenada opaliti. Onako kao što se u dramama na pozornici događa sukladno izjavi slavnoga ruskog dramskog pisca A. P. Čehova: „Ako u prvom činu puška visi o klinu, ta će puška u posljednjem činu nekoga ubiti.“ Prvi činovi nisu dakle nikakva potvrda da puška ne će naposljetku, u samom finalu, opaliti i ubiti koga od protagonista i antagonista ozbiljne egzistencijalne drame.

Predsjednik Putin dosad je, tijekom „posebne vojne operacije“, kako je on nazivao vojnu invaziju odnosno agresiju na Ukrajinu, očito izbjegavao posezanje za nuklearnim oružjem ili za nekim drugim oružjem za masovno uništavanje ’žive sile’. U njegovu krugu bilo je onih koji su bili radikalniji od njega, ne samo na riječima ili po zadaći koju su od njega dobivali, ali on se sirenskom zovu takve vrste ratne eskalacije ipak uspješno odupirao, ma što drugo činio i ma što mislili o tom brutalnom ratu, koji je već odnio stotine tisuća života, a milijune unesrećio, da se o golemim materijalnim i ostalim štetama i ne govori. No ovako razmjerno neuspješna vojna invazija velike vojne sile koja je imala ambicija potvrditi se kao svjetska vojna i geopolitička velesila već predugo traje i očito nije izgledno da će u bliskoj budućnosti dovesti do postizanja postavljenih vojnih i geopolitičkih ciljeva.

Ruska vojska odviše je, možda i beznadno, zaglibila u ukrajinskom živom blatu

Ruska vojska odviše je, možda i beznadno, zaglibila u ukrajinskom živom blatu; trpi svakodnevno znatne gubitke, a napreduje puževim korakom, ondje gdje uopće napreduje. S druge strane, financijsko stanje Rusije nije više onako čvrsto kao donedavno, a uspješni ukrajinski napadi na energetsku infrastrukturu u samoj Rusiji i na okupiranim područjima zadaju vlastima i podanicima vrlo neugodne udarce. Redukcije u opskrbi naftnim derivatima ne mogu se više ignorirati, a ni sve veća izloženost ukrajinskim napadima, pa i kada je riječ o lokacijama i naseljima stotinama kilometara daleko od ukrajinskog bojišta. I zapadne sankcije, koliko god bile djelomične, spore i ograničene, postupno proizvode sve veće negativne učinke. Raspoloženje u Rusiji, ako je suditi po vidljivim pokazateljima, nije više onako dobro kao donedavno. Izbjegavanje formalne mobilizacije za rat sve je veći uteg za rusku vojsku, koja je dosad „potrošila“ velike zalihe plaćenika, dragovoljaca, kriminalaca, stranaca i ostalih koje su joj se našle na raspolaganju.

Istina je da je Ukrajina u defenzivi i da ne može pomišljati na povrat okupiranih teritorija u bližoj budućnost. No istina je i to da ruske ofenzive u osnovi stagniraju, bilježeći uporno premale uspjehe, dok ruske snage pritom imaju svakodnevno nove gubitke u ljudstvu, naoružanju i opremi.

Svaki rat izaziva što duže traje to veća nezadovoljstva u ratujućoj državi. Ta nezadovoljstva uvijek su višestruka, a za vladara odnosno za vladajući establišment (vojni, politički, gospodarski, obavještajni, intelektualni…) najopasnija su nezadovoljstva u vlastitim redovima i nezadovoljstva u širim slojevima naroda. Sumnjive smrti istaknutih osoba nastavljaju se, i to je pokazatelj da postoje unutarnje opasnosti odnosno strah i zategnutost u internim odnosima. Iako još nema dovoljno potvrda do koje su mjere ozbiljna nezadovoljstva u Rusiji nabujala, predsjednik Putin odnosno oni koji drže poluge stvarne vlasti i moći u toj razmjerno hermetičnoj  (ne lako pronicljivoj) državi svakako imaju razloga za zabrinutost.

Zašto Putin ne pristaje na Trumpovu velikodušnu ponudu?

Jedini na svijetu koji ozbiljno pokušava zaustaviti rusko-ukrajinski rat jest američki predsjednik Trump. On pokazuje i razmjerno veliku naklonost prema Putinu i spreman je ’natjerati’ Zelenskog da pristane na teritorijalne gubitke, bili oni dugotrajno privremeni ili trajni. Istina, Zelenski na to ne pristaje, ali bi zacijelo pristao na primirje koje bi polazilo od stanja na bojištima i koje bi značilo zaustavljanje vojnih akcija obiju strana odnosno zadržavanje crte bojišnice kao crte privremenog razgraničenja. No upravo na to, koliko se može vidjeti i zaključiti, Putin ne pristaje. Ne pristaje na Trumpovu velikodušnu ponudu. Zašto?

Na to pitanje nije jednostavno odgovoriti, pogotovu stoga što ne znamo koje sve strateške ciljeve za blisku budućnost Putin ima pred očima, tj. ne znamo što je kremaljski strateški minimum, što optimum, a što maksimum. Nerazvidno je i koliko Rusiju na nastavak rata ohrabruju ili ju od njega ne odvraćaju (a očito ga ne odvraćaju!) njemu sada vrlo važne savezničke zemlje, posebice Kina, Sjeverna Koreja i Iran. Nije poznato ni kakav je plan s Bjelorusijom kao najbližim saveznikom, zapravo vazalnom zemljom, i s njezinim eventualnim uključenjem (kao ’strategijske rezerve’) u ratne aktivnosti, na ovaj ili onaj način. Teško je zaključiti i kakve procjene i očekivanja imaju u Kremlju u pogledu budućnosti zapadnih savezništava, napose NATO-a i EU-a, pri čemu svakako računaju na određeni rascjep između SAD-a i Europe te unutar same Europe. U svakom slučaju, posrijedi je hibridni rat što ga Rusija vodi protiv Zapada. Vrijedi i obrnuto.

Ne znamo ni koje sve tajne nîti postoje globalno, a koje povezuju protagoniste ili njihove pobočnike i u međusobno sukobljenim državama i savezništvima. No ono što s većom mjerom sigurnosti možemo tvrditi jest to se postupno steže omča oko vrata Putinovih nemoći odnosno da se on približava kraju ulice koja se pokazuje kao slijepa. U takvoj situaciji samo su tri moguća izlaza: ili da ga njegovi uklone i zamijene nekim radikalnijim (ili eventualno, mnogo manje vjerojatno, miroljubivijim), ili da on sam odstupi (što nije izgledno), ili da posegne za oružjem kojim može razoriti ono što mu se ispriječilo na putu i tako slijepu ulicu pretvori u prohodnu. Pa ’kud puklo da puklo’.

Nitko od glavnih igrača „ne smije“ odstupiti od svojih aksiomatskih pozicija

Takav je otprilike ovaj trenutak u kojem se Rusija našla dok se rat polagano približava kraju četvrte godine i dok neke veće kopnene ofenzive nije sljedećih mjeseci realno ni očekivati zbog realnih odnosa snaga, a i zbog nepovoljnih uvjeta koji dolaze s jeseni i s ranom zimom. Za Putina bi bilo ’najelegantnije’ i možda (naoko) optimalno izlazno rješenje da prihvati Trumpovu velikodušnu ponudu. No on hoće više od toga na što je spreman pristati Trump, a kamoli na što su spremni pristati glavni američki saveznici u Europi, a kamoli na što je spreman pristati Zelenski osobno. Svi oni, osim Trumpa, imaju jakih razloga ne odstupati od svojih aksiomatskih pozicija.

Zelenski primjerice, kada bi i htio, „ne smije“ pristati ni na koji oblik formalne kapitulacije ili odricanja od dijela teritorija. Europljani „ne smiju“ skočiti nakon tri i pol godine sebi u usta i pogaziti formalne, političke i načelne kriterije na koje od početka rata prisežu, a oni impliciraju suverenost i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine, i to ne samo in concreto, nego i kao načelno pitanje. Nepromjenjivost granica silom i dalje je aksiom uz koji europske političke i intelektualne elite ustrajavaju i od kojeg ne će odustati sve dok (eventualno) jednom ne dođe do novoga temeljitog revidiranja država i granica na nekom budućem međunarodnom kongresu. A takvo što moguće je samo nakon kontinentalnog ili svjetskog rata, koji bi iznjedrio nedvojbeno poražene i pobjedničke sile, gubitnike i dobitnike nekih novih previranja i ratova, ne samo oružanih.

Putin pak ne usudi se (ako bi to uopće i ushtio) stati na crti do koje je ruska vojska prodrla. Njegov osvajački minimum odnosno trenutni optimum nužno je čitav Donbas, dakle i kontrola nad malim ostatkom Luganske i nad znatno većim ostatkom neosvojene Donjecke oblasti. Uz faktično osvojeni i posvojeni Krim te uz zadržavanje faktičnog nadzora nad većim dijelom Zaporiške i najvećim dijelom Hersonske oblasti. Taj osvajački minimum odnosno optimum zacijelo je condicio sine qua non Putinova političkog opstanka. Slično onako kao što je i nepristajanje na takvu pogodbu, u smislu dragovoljnog povlačenja ukrajinskih snaga, pa bila ona i uvjetna i privremena, condicio sine qua non Zelenskijeva političkog opstanka.

Riješiti rat jačim oružjima pa diktirati vlastite uvjete za zelenim stolom?

U tako teškoj ratno-političkoj, ekonomskoj i socijalnoj situaciji u kakvoj se nalaze i Ukrajina i (u znatnoj mjeri) Rusija, odnosno vodstva i ljudstva tih dviju zaraćenih država, a i gledano u širem geopolitičkom kontekstu, kada se svijet iznova prekraja i države se (re)pozicioniraju, stanje bez prevage i izgleda na odlučujuću prevagu na bojišnici krizno je i opasno. Pogibelj dolazi s ruske strane (nastranu sada psihološko-propagandna dimenzija), zato što ona – u nemoći da ciljeve ostvari pomoću konvencionalnih snaga – može posegnuti za strateškim i taktičkim nuklearnim oružjem, uz pomoć kojega bi zadala Ukrajini teške udarce, misleći da će tako riješiti rat u svoju korist te potom diktirati svoje uvjete za zelenim stolom. Putin doduše zna da bi to bio vrlo hazarderski potez, s nedogledivim reperkusijama, kakav je dosad izbjegavao. No, kako narod kaže, ’sila Boga ne moli’, odnosno ’sila zakon mijenja’. – Ako Putin i Kremlj osjećaju da im se bliži (osobni ili skupni) politički ’Ili – ili!’, tko će staviti ruku u vatru da oni ne će posegnuti za onim oružjima kojima su dosad samo prijetili?! Stoga je ova odgoda američko-ruskog sastanka u Budimpešti razlog za novu zabrinutost. Ne samo ukrajinsku.

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo