Josip Milić: Od jugokomunizma do globalizma – Je li došao kraj orgijanju jugonacionalista?

Za ideologiju globalizma, koja pretendira postati religija novoga doba, jedno je vrhovno božanstvo – kapital. U vremenu koje se hvali kako je apolitično i deideologizirano, sve je zapravo ideologija i politika, pa čak i način prehrane i odijevanja, a kamoli kultura. Manjina, koja upravlja medijima, većini nameće izopačeni mentalitet djelovanja i življenja. U svijetu globalizacije, upada migranata i miješanja civilizacija, nacionalizam se lako može obnoviti u obliku zatvorenosti i neprijateljstva. U okolnostima globalizacije, bez domoljublja narod gubi svoje uporište i identitet, u stvari nestaje. Domoljublje je uvijek bilo, a danas je pogotovu, nužan temelj opstanka naroda. – Tako svoj mini-ogled o domoljublju počinje Josip Milić na portalu Braniteljski.info, pa nastavlja:

U Hrvatskoj se već desetljećima vodi bitka riječima: tko je domoljub, a tko nacionalist. Zato je ključno razlikovati i izgrađivati zdravi oblik ljubavi prema domovini koji neće skliznuti u netrpeljivost i mržnju prema drugima. Granica je jasna: domoljublje gradi, nacionalizam razara. Ipak, u javnom diskursu mnogi namjerno mute vodu. Ljevičari domoljublje proglašavaju nazadnim, dok desnima prijeti opasnost prijeći granicu iz domoljublja u nacionalizam. Domoljublje i nacionalizam dva su pojma koja se isprepliću, ali i suprotstavljaju. To nisu sinonimi. Upravo na toj pogrešnoj zamjeni raste mnogo današnjih nesporazuma, podjela i političkih manipulacija. Na prvi pogled čini se da imaju isto ishodište, ljubav prema vlastitoj domovini i narodu. Ali njihov sadržaj, smisao i posljedice bitno se razlikuju. Pitanje granice između domoljublja i nacionalizma jedno je od ključnih društvenih i političkih pitanja u globalističkim svijetu, osobito u državama koje su prošle kroz ratove, okupacije i borbu za slobodu. U Hrvatskoj je to posebno izraženo jer se zahvaljujući domoljubnom naboju uspjelo 90-ih obraniti Domovinu, da bi je sad opet trebalo braniti, ovaj put od globalizma.

Iako je domoljublje vođeno željom da se vlastita Domovina razvija i napreduje, činjenica je da je ogromna većina onih koji su bili prisiljeni napustili Domovinu u potrazi za poslom desni domoljubi, dok ljevičari, koji Hrvatsku, baš i ne vole, u njoj uživaju.

Domoljublje – zdrava ljubav prema Domovini

Domoljublje je zdrava, iskrena ljubav prema zemlji, narodu i jeziku. To je osjećaj koji motivira učitelja strpljivo podučavati, radnika pošteno raditi, a liječnika liječiti. Domoljublje ne vrijeđa druge, ono izgrađuje vlastito. Ono je snaga koja pokreće, a ne mržnja koja razara. Domoljublje je prije svega pozitivna, prirodna i gotovo instinktivna privrženost zemlji u kojoj smo rođeni, njezinoj povijesti, kulturi, jeziku i običajima. Pravi domoljub na utakmici pjeva svoju himnu, a ne zviždi na tuđu. Nacionalist na utakmici tuđu zastavu gazi. Domoljub ne mjeri svoju ljubav mržnjom prema drugome. On ne prezire druge narode, ni njihove simbole, nego voli svoj narod i trudi se pridonijeti njegovu napretku. Domoljub će u svakoj prilici gledati platiti porez svojoj državi. Domoljublje je konstruktivna snaga: ono gradi, obrazuje, motivira i čuva. U tom smislu domoljublje je temelj zdravog identiteta i nacionalne sigurnosti.

Riječ domoljublje nije slučajno sastavljena od riječi dom i ljubav. Ljubiti svoj dom, svoju obitelj, svoju ulicu, svoj grad, svoju Domovinu. U toj riječi nema mržnje, u toj riječi nema isključivosti, u njoj je samo ljubav. I sam starohrvatski pozdrav „Za dom spremni“ ne izražava mržnju ni prema komu, nego je izraz domoljublja. Jer što znači ta rečenica ako ne spremnost da se voli, čuva i brani svoj dom? Tko bi mogao reći da je spremnost na obranu doma nešto loše? Taj pozdrav bio je na usnama mnogih hrvatskih branitelja i s njime nisu napadali tuđe, nego su branili svoj dom, svoju Hrvatsku.

U toj priči posebnu ulogu zauzimaju obožavatelji Marka Perkovića Thompsona. Njegovi koncerti oduvijek su bili ispunjeni ljubavlju prema Hrvatskoj, Bogu i obitelji. Ljudi ondje nisu nikada zazivali mržnju, nego su slavili Domovinu i one koji su je branili. Samo pozitivne emocije i izraz ponosa na svoje. No, pojedini mediji i političari uporno pokušavaju sve to zamotati u etiketu nacionalizma. Zašto? Zato što ih živcira iskreno, autentično domoljublje koje se ne da ukalupiti u njihove ideološke obrasce. Svaki put kad se na stadionima i trgovima zavijori more hrvatskih zastava i zapjeva „Lijepa li si“, odmah se javi medijsko-politička jugonacionalistička klika koja to proglašava nacionalizmom. Index, Novi list i Telegram domoljube naziva „nacionalistima“ i „ustašama“. Oni koji nikad nisu zapalili svijeću u Vukovaru, oni koji nisu nosili uniformu kad je trebalo, oni koji se stide hrvatske zastave, oni nama danas dijele moralne lekcije. I sam Milanović je u više navrata domoljublje izjednačavao s „primitivnim nacionalizmom“. Pupovac i društvo iz SDSS-a svaki jači izraz ljubavi prema Domovini odmah proglašavaju „govorom mržnje“. To je pojmovna manipulacija.

Nacionalizam – kad ljubav postaje isključivost

Nacionalizam, naprotiv, uvijek završava u mržnji, pa makar se isprva kitio najljepšim riječima. Iza njega se često krije nesigurnost, strah i kompleks. Nacionalist svoj identitet gradi na podjeli i isključivosti. A kad ljubav prema svome počne hraniti mržnju prema drugome, to više nije ljubav, to je bolest i neprijateljstvo prema drugima i drugačijima. Nacionalisti su ljudi netrpeljivosti, sukoba, pa i nasilja.

Jugonacionalizam svoje korijene ima u pokušaju kralja Aleksandra da silom stvori umjetnu, jugoslavensku naciju. Kako mu to nije uspjelo na lijep način odlučio se za diktaturu. Na isti način je i diktator Tito pokušavao Hrvatima nametnuti ideju bratstva i jedinstva, to jest jugoslavenstva. Unatoč svim represivnim mjerama i aparatima, ni njemu to nije uspjelo.

Usprkos dva propala državna pokušaja uspostave jugoslavenske izmišljene nacije, u zadnje vrijeme sve je više onih koji se kao neovisni politički analitičari na stranim (četničkim) medijima u Hrvatskoj agresivno zauzimaju za tu ideju. Napadaju sve što je hrvatsko i domoljubno, sikću kao zmije otrovnice. To su opasni jugonacionalisti, dobro umreženi i još bolje plaćeni za širenje svoje ideologije. Oni ne govore izravno o svojoj ljubavi prema nikad prežaljenoj Jugoslaviji, ali zato koriste svaku priliku oblatiti i difamirati svaku pomisao na slobodnu, neovisnu i demokratsku Hrvatsku.

Nakon smrti predsjednika Tuđmana jugonacionalisti su vidjeli svoju priliku i zaigrali svoje kolo predvođeni Mesićem, Josipovićem, Kosoricom. To su nositelji političke struje koja se nije mogla odreći jugoslavenskog nasljeđa, mentaliteta i ideologije. U svakoj prigodi isticali su hrvatsku „krivnju“, relativizirali su Domovinski rat, izjednačavali agresora i žrtvu. Umjesto da grade jedinstvo i ponos na ostvarenu slobodu, gurali se priču o „zločinačkom pothvatu“, o „ustaškoj nostalgiji“, o „tamnoj strani hrvatskog nacionalizma“. Njihova ljubav prema Jugoslaviji bila je u praksi mržnja prema svemu hrvatskom što je nastalo nakon 1991. Takva politika ostavila je duboke tragove u hrvatskom društvu. Na medijskoj sceni stvoreni su narativi koji su branitelje pretvarali u prijetnju, a nacionalni ponos u „opasni nacionalizam“. Djeca su odrastala slušajući kako njihova država nije nastala na pravednoj borbi, nego na zločinu i podjelama. Sve to bio je rezultat jugonacionalističke propagande koja se širila kroz institucije, kulturu, obrazovanje i pravosuđe.

Pitanje koje se danas postavlja glasi: je li došao kraj orgijanju jugonacionalista po Hrvatskoj? Možda kraj još nije došao, ali njihov utjecaj slabi. Vrijeme u kojem su njihovi narativi dominirali javnim prostorom polako odlazi u prošlost. Generacije koje su iznijele rat polako se povlače, ali generacije koje dolaze nose u sebi svijest da Hrvatska nema alternativu. Jugonacionalisti sve češće zvuče kao eho jedne propale i odbačene ideologije, a sve manje kao ozbiljni politički projekt. Njihova mržnje sve više postaje bemislena. I zato odgovor može biti: kraj njihova orgijanja dolazi onda kada sami Hrvati odluče da će u vlastitoj zemlji cijeniti istinu, slobodu i dostojanstvo više od kompleksa nametnutih od onih koji Hrvatsku nikada nisu voljeli. Tuđmanova Hrvatska opstala je unatoč njihovim naporima da je oslabe. Opstat će i dalje, jer je utemeljena na krvi onih koji su je sanjali i obranili, a ne na iluzijama o Jugoslaviji i osloboditeljima partizanima.

Dakle: domoljublje gradi, nacionalizam razara. Oni koji vole Hrvatsku nikada ne trebaju objašnjavati zašto je vole niti se trebaju ispričavati zbog svoje ljubavi. Hrvatska je stvorena i obranjena domoljubljem, a ne nacionalizmom. Na nama je da ne dopustimo da se te dvije riječi zamijene. Za Hrvatsku nikad dosta ljubavi, za Hrvatsku nikad dosta domoljublja.

Povezano:

I. Korsky/Hrvatski nacionalizam (knjiga u pdf-u)

Braniteljski.info/Hrvatsko nebo