Bosančica – hrvatska (zapadna) ćirilica: Enciklopedijska natuknica govori o njezinoj višestoljetnoj uporabi
Vrijeme:2 min, 11 sec
Portal Biram dobro prenio je natuknicu o bosančici sa stranice Enciklopedije Leksikografskog zavoda. Bosančica se izravno naslanja na bosansko-humsku diplomatičku kurzivnu ćirilicu XIV. i XV. st. Od ostalih je oblika kurzivne ćirilice toliko udaljena da odaje sliku sasvim drukčijega pisma. Lako je čitljiva jer svako slovo prikazuje uvijek isti glas koji ne prikazuje nijedno drugo slovo. Grafija sadrži slova koja se drugdje u ćirilici ne pojavljuju. Na bosančicu je vidljiv utjecaj imala (hrvatska) glagoljica. Bosančicom su u Bosni (pod nazivom begovica) pisali i muslimani. Njome su privatna pisma pisali hrvatski glagoljaši i velikaši: Keglevići, Frankapani, Petar Kružić i dr. Uz glagoljicu i latinicu, bosančica je hrvatsko narodno pismo.
bosančica (bosanica, bosanska azbukva, bosanska ćirilica, hrvatsko-bosanska ćirilica, bosansko-dalmatinska ćirilica, [h]arvacko pismo, poljičica), morfološki i ortografski osobita inačica ćirilice
Rabila se u Bosni (franjevci: M. Divković, I. Bandulavić, P. Posilović i dr.), Dubrovniku (diplomatika, Dubrovački lekcionar, početak XVI. st.; Libro od mnozijeh razloga, 1520. itd.) i srednjoj Dalmaciji (Poljički statut, 1440; Papalićev prijepis Hrvatske kronike, oko 1510; Statut poljičke bratovštine Sv. Kuzme i Damjana, 1619. itd.). Često se pod bosančicom razumijeva hrvatska (zapadna) ćirilica općenito, ali taj naziv označuje zapravo ćirilsku minuskulu XV–XIX. st. Postupno oblikovanje bosančice može se pratiti na natpisima i rukopisima iz Bosne i Dalmacije od XI. do XV. st.: od Humačke ploče (XI. st.) i Kulinove listine (1189) u Bosni te Povaljskoga praga (oko 1180), Natpisa kneza Miroslava (prva pol. XII. st.), Povaljske listine (1250) i Lista kneza Đure Kačića općini dubrovačkoj (1276) u Dalmaciji.
BOSANČICA, azbuka iz knjige Ivana Berčića, BOSANČICA, Besjede M. Divkovića, Venecija 1616., BOSANČICA, listina Kulina bana, 1179., BOSANČICA, Povaljska listina, prijepis iz 1250.
Izravno se naslanja na bosansko-humsku diplomatičku kurzivnu ćirilicu XIV. i XV. st. Od ostalih je oblika kurzivne ćirilice toliko udaljena da odaje sliku sasvim drukčijega pisma. Izgledom je to otežalo pismo, čvrstih i oštrih poteza s osobitim isticanjem vertikala. Slova su u odnosu na ustavne oblike tako preoblikovana da često prelaze u suprotnost (mala postaju velika i obratno). Lako je čitljiva jer svako slovo prikazuje uvijek isti glas koji ne prikazuje nijedno drugo slovo. Grafija sadrži slova koja se drugdje u ćirilici ne pojavljuju. U ćirilici je nad slovima mnogo znakova, a u bosančici samo title. Općenito je izražen utjecaj glagoljice. Brojevni je sustav također pod utjecajem glagoljice, ali u cjelini se ne poklapa ni s ćirilicom ni s glagoljicom.
Bosančicom su u Bosni (pod nazivom begovica) pisali i muslimani. Njome su privatna pisma pisali hrvatski glagoljaši i velikaši: Keglevići, Frankapani, Petar Kružić i dr. Uz glagoljicu i latinicu, bosančica je hrvatsko narodno pismo.
Bisam dobro/Hrvatsko nebo
