Traži se istraga o smrti kontraadmirala JNA-e koji se usprotivio napadu jugoslavenske armije na Hrvatsku
Vrijeme:7 min, 3 sec
“Bilo je to u Herceg Novom, kada smo se zadnji put sreli. Razgovor je zaključen doslovno ovako: Poljaniću, ništa ne brinite, dok sam ja ovdje, sasvim sigurno, nijedna granata na Dubrovnik ne će pasti. Dok sam ja tu, možete biti potpuno mirni”. Tako je Petar Poljanić prepričao posljednji razgovor sa Krstom Đurovićem, kontraadmiralom Jugoslavenske narodne armije (JNA), koji je pod nerazjašnjenim okolnostima poginuo 5. listopada 1991. O dvojici Crnogoraca admiralā JNA koji su se usprotivili vojnim akcijama protiv Hrvatske piše Slavica Brajović na portalu Radio Slobodna Evropa (RFE). Ima dovoljno indicija da je Đurovića ubila, po prisilnom slijetanju helikoptera na okupirano dubrovačko područje, Kontraobavještajna služba (KOS) JNA-e, a nipošto ne hrvatska strana, kako se tvrdilo da se prikrije krivnja za ubojstvo toga mirotvornog admirala. Po teritorijalnoj nadležnosti, i hrvatsko državno odvjetništvo ovlašteno je i obvezno pokrenuti istragu – no ono to već 34 godine nije učinilo. Brajović se pak sam ustrijelio kada je JNA počela agresiju na Hrvatsku.
Poljanić, koji je bio gradonačelnik Dubrovnika u to vrijeme, izjavio je ono što je citirano na početku za Radio Slobodna Evropa g. 2016. Iste tvrdnje iznio je u sudnici Haaškog tribunala na suđenju Slobodanu Miloševiću, kategorično niječući da je Đurovića ubila hrvatska strana. Miloševiću je suđeno pred Međunarodnim sudom u Haagu za zločine u Kosovu, Bosni i Hercegovi i Hrvatskoj.
Povodom 34 godine od Đurovićeve smrti, skupina crnogorskih nevladinih organizacija – Akcija za ljudska prava, Antifašisti Cetinja i Centar za građansko obrazovanje – zatražila je 5. listopada da se objave “sve okolnosti pogibije” Krsta Đurovića.
Pitanje za državno odvjetništvo
RSE je uputio pitanje Vrhovnom tužilaštvu hoće li pokrenuti istragu o smrti Krsta Đurovića pod nerazjašnjenim okolnostima, a što je inicirala grupa nevladinih organizacija. Glavni državni odvjetnik (vrhovni državni tužilac) Milorad Marković, koji je od početka 2024. na toj funkciji, rekao je da će mu istrage ratnih zločina biti jedan od prioriteta u radu. To je izjavio odgovarajući na primjedbe nevladinog sektora da je skrio podatak da je njegov otac Milisav Marković, koji je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova, predvodio policijske postrojbe u napadu na Dubrovnik.
Na inicijativu tih triju organizacija, Cetinje je u svibnju odlučilo da ulica u tom gradu dobije ime Krste Đurovića. To je jedini grad u Crnoj Gori u kome su se, tijekom agresije 90-ih, organizirali antiratni prosvjedi s porukom “Sa Lovćena vila kliče oprosti nam Dubrovniče”, podsjeća novinarka RFE-a.
Đurović je bio Cetinjanin, oženjen Hrvaticom, s kojom je imao dva sina. Njegova udovica Irma Đurović istaknula je u intervjuu za RSE 2016. kako je jedino što želi doznati punu istinu: “Pa taman bila istina ta koja je službena, ali da je to – to. Najgore je kada sumnjate u nešto. Živite s tim i onda vas to muči. Najviše bih voljela kad bih znala pravu istinu”.
Različite verzije smrti Krste Đurovića
Po službenoj inačici – ubila ga je Hrvatska vojska, po drugoj – JNA. Zajedničko im je samo vrijeme i mjesto smrti. Službena istraga nikada nije pokrenuta. Po službenom tumačenju zapovjedništva JNA-e, koja je zajedno s crnogorskim rezervistima napala dubrovačko područje, za obaranje helikoptera odgovorna je hrvatska strana:
“Petog oktobra 1991. u 15.15 sati u širem rejonu aerodroma Čilipi, u visini sela Popovići… pogođen i oboren helikopter ‘gazela’ … Tom prilikom teško je povrijeđen kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je od zadobijenih rana preminuo… General-potpukovnik Jevrem Cokić i članovi posade, kapetan Nervin Tobunčić, pilot i vodnik I. klase, Ilija Radulović, kopilot, povrijeđeni su i van su životne opasnosti.”
Službeno tumačenje u pitanje je doveo i tadašnji predsjednik Predsjedništva Crne Gore Momir Bulatović, u svojoj knjizi “Pravila ćutanja”: “Nikad nisam dobio zvanične rezultate istrage, ali se po svoj prilici radilo o tzv. prijateljskoj vatri. Neko je, izgleda, tragičnom greškom pucao misleći da se radilo o neprijateljskom helikopteru”, napisao je Bulatović. On je inače do kraja života podupirao Slobodana Miloševića i svjedočio u njegovu korist u Hagu.
U Hagu je svjedočio i Petar Poljanić, ali kao svjedok tužilaštva protiv Miloševića. Tom prilikom iznio je saznanja i sumnje da su Đurovića ubili zapravo ljudi iz JNA. Isto mišljenje iznio je Nikola Samardžić, crnogorski ministar vanjskih poslova iz tog razdoblja, na suđenju Miloševiću. On je kazao da je Đurovića ubila JNA, jer je bio protiv napada na Dubrovnik. Đurović mu je, po tom svjedočenju, deset dana prije napada rekao da je ogorčen i da ne želi sudjelovati u napadu na Hrvatsku pod cijenu života.
General Nojko Marinović, zapovjednik odbrane Dubrovnika, rekao je kako saznanja hrvatske strane upućuju na to da je Đurović umro od posljedica brutalnog batinanja od pripadnika službe sigurnosti jer je odbio narediti napad na Hrvatsku, a da je helikopterska nesreća bila predstava za javnost, objavile su Vijesti pozivajući se na hrvatske medije.
U intervju za RSE iz 2016. i Irma Đurović iskazala je sumnju u službeno tumačenje spašavanja njezina supruga koje joj je priopćila JNA: “Moj suprug je najteže stradao u tom helikopteru. Kada sam pitala zašto je on doveden četiri sata poslije svih onih koji su lakše ranjeni, odgovorili su mi … kako se prvo povlače lakši ranjenici, pa onda teški. Onda, da su promijenili četiri vozila da bi ga doveli do bolnice. Poslije, kada sam o tome razmišljala, nije mi bilo nikako jasno. Jer, ustvari, najprije se evakuiraju teži bolesnici, pa onda lakši”.
Britanski BBC u ožujku ove godine objavio je emisiju posvećenu Krsti Đuroviću.
Slučaj Vladimira Barovića
I dok je na slučaj Krste Đurovića službena Crna Gora šutjela, čin jednog drugog crnogorskog vojnog časnika dobio je drukčiji epilog – 25 godina nakon njegove smrti. Predsjednik Crne Gore Filip Vujanović dodijelio je 2016. postumno odličje admiralu Vladimiru Baroviću, jednom od najviših oficira JNA, koji je početkom 90-tih godina odbio bombardirati hrvatske primorske gradove, te je izvršio samoubistvo kada su oni ipak započeli.
Barovićeva odluka inspirirala je književnika Momira M. Markovića da 1996. zapiše: “Jedini metak ispaljen u ovom ratu na koji Crna Gora može biti ponosna jest onaj admirala Vladimira Barovića”. Ploču su u znak sjećanja i poštovanja, na otoku Visu g. 2022. podigli crnogorsko Ministarstvo vanjskih poslova, hrvatsko Ministarstvo obrane i grad Vis. Na njoj su uklesane riječi iz Barovićeva oproštajnog pisma iz rujna 1991. “Ovdje ne će biti razaranja dok sam ja zapovjednik, a ako ipak budem prisiljen narediti razaranje, mene tada više ne će biti. Crnogorci se ne mogu boriti i uništavati narod koji im ništa nije skrivio”.
Politički kontekst
U vrijeme napada JNA-e i crnogorskih rezervista na Dubrovnik 1991. na vlasti u Crnoj Gori bila je Demokratska partija socijalista (DPS). Predsjednik Predsjedništva bio je Momir Bulatović, a premijer Milo Đukanović. Odlučujući utjecaj u vojnim operacijama JNA imao je politički vrh Srbije i njezin predsjednik Slobodan Milošević.
Crna Gora je od 1997. počela politički otklon od Miloševića i Srbije, koji je doveo do državne nezavisnosti 2006. Devet godina nakon početka rata u Dubrovniku, g. 2000. Milo Đukanović, tadašnji premijer Crne Gore, u Cavtatu je uputio ispriku Hrvatskoj [nije to bila „isprika“, nego „žaljenje“, kao što se vidi iz citiranoga – nap. ur. HN!]: “Da u svoje ime i ime građana Crne Gore… uputim iskreno žaljenje svim građanima Hrvatske, posebno Dubrovniku i Dubrovačko-neretvanskoj županiji, za svu bol, sva stradanja i sve materijalne gubitke koje je nanio bio predstavnik Crne Gore u sastavu JNA u tim tragičnim događajima.”
Međutim, usprkos tomu, Crna Gora nije pokrenula kaznene postupke protiv crnogorskih državljana povezanih s napadom na Dubrovnik. No dvojica visokih vojnih oficira iz Crne Gore osuđena su za zločine u Dubrovniku pred Haškim sudom. General JNA Pavle Strugar na osam, a admiral Miodrag Jokić na sedam godina zatvora.
Tijekom opsade Dubrovnika poginulo je 116 civila, 194 hrvatska branitelja i 165 pripadnika JNA.
Nakon što je DPS Mila Đukanovića na izborima 2020. izgubio većinu, na vlast su došle i stranke bliske politici Slobodana Miloševića i Momira Bulatovića – Socijalistička narodna partija (SNP) i Demokrate Alekse Bečića. Iz Demokrata je aktuelni ministar vojni Dragan Krapović. Uz njih vladaju stranke prosrpskog Demokratskog fronta, koje niječu genocid u Srebrenici, Pokret Evropa sad premijera Milojka Spajića te albanske i Bošnjačka stranka.
Naslovnica:
Grob Krste Djurovića u Kotoru, Crna Gora. (Fotografija: Savo Prelević, RFE/RL)
RFE/Hrvatsko nebo
